Da li je počeo Treći svetski rat?

U moru mišljenja, analiza, tema, izveštaja… o užasu koji se dešava pred očima sveta teško je naći jednu celovitu i objektivnu sliku o uzrocima i posledicama. Mi prenosimo tekst M. Babića, blogera sa njegovog bloga, a čitaocima ostavljamo da sami donesu sud o redovima koji slede. Tekst prenosimo u celini: 

Čini se da je počeo Treći svjetski rat, o kojem pametni ljudi tako dugo pričaju kao „nužnosti“ da bi se spasila američka ekonomija. Svijet u kojem smo živjeli je definitivno mrtav.

Zasad se taj rat materijalizira u obliku posredničkog  sukoba u Ukrajini, ali nemojte se zavaravati. Zapravo, ono što se događa nije baš ono što vidimo čak ni ako čitamo isključivo ukrajinsku ili rusku propagandu. Zapravo, Orao, Medvjed i Zmaj započeli su novu podjelu svijeta i sada se vodi borba za plijen, a taj plijen je Europa. Glupa, autistična i odvojena od stvarnosti, koja slijedi tuđe interese.

Štoviše, Sjedinjenim Državama je Europa potrebna samo kao prilika da na nju natovare svoj državni dug, a potom da je isišu do kraja.

Čemu bi inače služili dugogodišnji projekti Obamine ere kao Transatlantsko i Transpacifičko partnerstvo. Ovdje se  čak posrećilo Europi, jer je Donald Trump minirao oba sporazuma i imao svoju viziju bilateralnih dogovora s cijelim svijetom.

Ali sada Europa više ne može birati, budući da je praktički izgubila politički subjektivitet. Tome su doprinijele horde izbjeglica s Bliskog istoka koje su ga destabilizirale, prosvjedi „Žutih prsluka“, nemiri protiv Covida-19 i sada odlazak Angele Merkel i dolazak na vlast apsolutnih idiota u obliku koalicije SPD-Zeleni. Još jednom se ostvaruje stara izreka: „Bilo nam je bolje kad nam je bilo gore“,

Zaključak je da je trenutni sukob bio neizbježan iz povijesne perspektive. Njegov temeljni uzrok je strukturna kriza američkog gospodarstva. To je špekulativna ekonomija koja se temelji na mogućnosti nekontroliranog štampanja glavne svjetske valute – dolara. Srećom, stroj pri ruci pripada privatnoj trgovini pod nazivom FED.

Ali imovina gospodarstva je takva da novčana masa ne može biti neosigurana. Svaki komad papira ispod sebe mora imati zlato ili robu. No, države su bezbrižno prenijele svoju proizvodnju u Kinu, gdje je bila jeftina radna snaga, a njihovo je stanovništvo sretno počelo živjeti na kredit.

A dodatnu masu dolara prati kockanje na burzi, gdje se ne trguje samim robama, već idejama robe, izraženim u određenoj količini dolara. Također, moć Sjedinjenih Država temelji se na činjenici da da su nakon Drugog svjetskog rata sve glavne svjetske valute bile vezane za američki dolar.

Rusija je u tu ovisnost pala nešto kasnije, 1991. godine. Drugim riječima, čak i Rusija, da bi tiskala određenu količinu rubalja, morala je uvesti određenu količinu „evergreena“ u zemlju.

Ali stvar je u tome da ovakvo stanje ne može trajati zauvijek. Do danas je američki javni dug dosegao takve razmjere da ga nikada fizički nije moguće otplatiti. Agoniju se može produžiti na nekoliko godina samo uvlačenjem što većeg broja zemalja u dolarski sustav. No, problem je što Europska unija ima svoju valutu. I prilično jaku.

Od 1991. se američki Orao hranio lešinom mrtvog ruskog Medvjeda. Dvadesetogodišnji prosperitet zapadnom svijetu bio je osiguran upravo ulaskom u EU bivših zemalja socijalističkog bloka koje su se poslušno deindustrijalizirale i pretvorile u prodajna tržišta. Naime, danas neke europske zemlje žive u obliku parazita ili dvorskih budala, kojima se daje korice kruha za zabavu domaćina za stolom. U takvoj situaciji danas su, recimo, baltičke države koje su u potpunosti izgubile ne samo svoju veliku industriju, već i tranzitni potencijal.

Prvo upozorenje da se balon američkog dolara počeo urušavati došlo je na početku krize 2007. godine. Tada su analitičari prvi rekli da bi novi svjetski rat bio najprikladniji za spašavanje i restrukturiranje američkog gospodarstva. Podsjetimo, upravo je zahvaljujući Drugom svjetskom ratu Amerika konačno izašla iz Velike depresije i postala svjetski vjerovnik.

I tako su se svi pripremili pojesti ruskog Medvjeda. Europa, inače, također ne bi smjela slaviti. Njoj su kritično potrebni jeftini resursi. Čak i u idealnom slučaju, sve je uzalud.

Ali kada je u Putinovom govoru u Münchenu 2007. odjeknulo da je Medvjed još itekako živ i da će čvrsto braniti svoju tajgu, američki Orao i druge male životinje oko njega, poput hijena, koje su također htjele kušati medvjeđe meso, nisu mu povjerovale i svi su se nasmijali.

Štoviše, prvi koji je probao medvjeđe meso ponuđeno je ukrajinskim lešinarima. Jer ih nije ni bilo briga za njih.

Predsjednik Kučma dao je političku izjavu da Ukrajina nije Rusija, a to je bio prvi signal da se zemlja počela udaljavati od Rusije. No, ipak je nastavio igrati najvažniju tranzitnu ulogu u transportu ruskog plina.

Onda, tijekom procvata škriljevca, Sjedinjene Države krenule su na europsko tržište sa svojim ukapljenim plinom, odakle su odlučile istisnuti Rusiju. To bi također bila dobra stvar za podršku tonućoj američkoj ekonomiji. Ali da bi to učinili, bilo je potrebno zapaliti tranzitni teritorij, prisiljavajući Rusiju i Ukrajince da zaustave tranzit. Tada se počeo forsirati projekt „Ukrajina je Europa“.

Neonacizam u Ukrajini, barem od prvog Majdana 2004. godine, njeguje se cijelo Juščenkovo ​​predsjedništvo. Vladavina Janukoviča u tome ništa nije promijenila, a kada je i on postao prepreka, jednostavno je pometen na drugom Majdanu 2014. godine.

Ukrajinske regije ruskog govornog područja se s tim, naravno, nisu složile. Krim je održao referendum i konačno se povezao s Rusijom. DNR i LNR proglasile su neovisnost od Ukrajine. Tijekom „Ruskog proljeća“ pokušali su stvoriti i svoje narodne republike u Harkovu i Odesi. U Zaporožju su održane demonstracije protiv Majdana. Narodnu Republiku Harkov predali su Kijevu tadašnji čelnici regije i grada Dobkin i Kernes. Samo da ne bude krvi.

Antimajdan u Odesi je suzbijen i poražen, kada je najmanje 40 ljudi živo spaljeno u Domu sindikata 2. svibnja 2014. godine, iako se sada govori o 100 mrtvih. I 26. svibnja 2014. Ukrajina pokreće vojnu operaciju u Donbasu.

Inače, jedna od prvih izjava nakon pobjede Euromajdana bila je da je Ukrajina u ratu s Rusijom. I to je rečeno i prije odlaska Krima. A nacisti Desnog sektora odmah su zaprijetili dizanjem plinovoda u zrak. Čini se da bi za SAD to bio idealno rješenje, koje bi Europu odmah bacilo na koljena, a Amerika bi ostala jedini dobavljač LNG-a.

No, nacisti nisu digli cjevovod u zrak, a pokušaji pritiska na Rusiju izazvali su suprotan učinak. Cijene plina su pale, dijelom i zato što američka industrija škriljaca nije mogla preživjeti. Rusija je ostala monopolist na europskom tržištu, produžila je dostavu na Sjeverni tok 2, a onda ostvarila veliku zaradu na glupoj odluci Europske unije da s dugoročnih ugovora o plinu prijeđe na cijene na spot tržištu, gdje se kupuju tereti na dnevnoj bazi.

To je opet povećalo važnost antiruskog projekta u Ukrajini. Štoviše, od samog početka je on osmišljen tako da će ga prije ili kasnije Rusija doći likvidirati.

SAD su to znale, budući da Rusi borbu protiv nacizma smatraju svojom svetom misijom. Da Rusija nije odlučila zaustaviti neonacizam, Ukrajina bi postala članica NATO pakta, a to bi svelo vrijeme leta NATO projektila do Moskve i drugih većih gradova Rusije na minimum. Ali ništa manje korisno za SAD nije ni nasilno rješenje pitanja s nacistima od strane Rusije, jer se time Moskva ipak uvukla u sukob, koji bi je trebao oslabiti, što je više moguće i na što dulje.

Istovremeno, Ukrajina je potpuno nesvjesna da je sjela igrati veliku igru ​​s kartaškim varalicama. I da je u ovoj igri veliki igrači drže za uši. Štoviše, Rusiji je čak dugo bilo žao Ukrajine. Inače, još uvijek pumpa plin kroz ukrajinski tranzitni sustav, što Kijevu donosi nekakav novac.

Ostalim igračima Ukrajina živa i ne treba. Potrebno je prodati njezin leš Rusiji po što višoj cijeni. Kako bi ruski Medvjed u borbi s osuđenom ukrajinskom Hijenom zadobio što više rana i izgubio što više krvi. I stoga, nikakvi pregovori, ma koliko ih bilo, neće donijeti mir Ukrajini. Sve dok Rusi ne zauzmu Kijev. Postoji nejasna nada da će se front Oružanih snaga Ukrajine početi raspadati nakon pada Harkova. Ali mislim da ni tada Zelenskom neće biti dopušteno razgovarati s Rusijom o miru. Jer nije Hijena ta koje odlučuje. Orao odlučuje. A njemu treba rat do posljednjeg Ukrajinca. Zato su, umjesto organiziranja obične „Narodne milicije“, deseci tisuća automata jednostavno bačeni na ulice, a kriminalci pušteni iz zatvora. Ukrajina je sada užas, ali ne zbog Rusije, kako grmi zapadna propaganda.

Paradoksalno, ali idealno rješenje za Ukrajinu bilo bi što skorija i što beskrvnija pobjeda Rusije nad njom. Rusi daju sve od sebe da minimiziraju gubitke među civilnim stanovništvom. No, Rusija će svakako pobijediti, ali će s kašnjenjem Ukrajinci platiti puno višu cijenu.

Danas se često čuje jedan od omiljenih argumenata takozvanih „mirotvoraca“: „Zašto Rusija nije odmah, prije osam godina, uzela Donbas pod zaštitu?“

Postoji nekoliko razloga za to. Prvi je da su sami stanovnici Donbasa glasali za neovisnost od Ukrajine, a ne za priključenje Rusiji. A drugo je da Rusija u to vrijeme nije imala ni vojni ni ekonomski potencijal za takav korak. Jedino u čemu su uspjeli pomoći je formiranje narodnih milicija republika i organiziranje humanitarnih konvoja. Ali  ipak su se, ne bez sudjelovanja ruskih snaga u ovom ili onom obliku, dogodili poznati kotlovi Debalcevo i Ilovajsk, gdje su bile zatvorene i uništene velike snage Oružanih snaga Ukrajine. Zbog toga je su i potpisani Sporazumi iz Minska.

Odmah je bilo jasno da Ukrajina nikada neće pristati na njihovu provedbu. Ali u tom trenutku Rusija je bila kritično nespremna za rat. Ovisnost o zapadnim ekonomijama bila je prevelika.

Cijelo vrijeme, dok su se odugovlačili razgovori oko Sporazuma iz Minska, Rusija je modernizirala svoj vojno-tehnički potencijal, gradila svoje industrije i trpjela uvrede „zapadnih partnera“.

Onda su došla nova oružja, čije su sposobnosti testirane su u Siriji, gdje je ruska vojska eliminacijom ISIL-a stekla pravo borbeno iskustvo. Istodobno, Rusija je u toj regiji dobila neupitnog saveznika i poštovanje arapskog svijeta, čak i gubitnika, poput Saudijske Arabije, a SAD su značajno oslabile svoju poziciju na Bliskom istoku.

Dok je Donbas uspio preživjeti i izdržati sve napade, Rusija je gradila savez s Kinom, možda situacijski, ali u ovom trenutku neprocjenjiv. Tada su se SAD sramotno povukle iz Afganistana, napustivši svoje saveznike. Tako je dovedena u pitanje geopolitička uloga Sjedinjenih Država kao svjetskog žandara. Nagomilali su se unutarnji problemi povezani s ogromnim državnim dugom, BLM pokretom i rastom izolacionističkih ideja, koje je najaktivnije izražavao Trump.

U politici SAD-a u poslijeratnim godinama može se pratiti jasan obrazac u kojem su republikanci skloni koncentrirati se na rješavanje domaćih ekonomskih i političkih problema kako bi ojačali geopolitičku ulogu zemlje, demokrati, u pravilu, radije prebacuju probleme na vanjsko kazalište.

Ne bez razloga, Rusija je dobila određeni predah za vrijeme Trumpovog predsjedanja, koji je najavio da Sjedinjene Države moraju koncentrirati snage i resurse kod kuće kako bi ponovno „postale sjajne“. Srednjoročno, takva Amerika bi Rusiji mogla stvoriti više problema. Ali Trumpa su pomeli upitni izbori. Demokrati su trenutno na vlasti. Sa svim posljedicama. Treći svjetski rat im je dobar razlog za resetiranje javnog duga i reformu dolara. Vrijedi napomenuti da konfrontacija s Rusijom i Kinom ode predaleko, ove dvije zemlje mogu jednostavno odbiti koristiti dolar u vanjskotrgovinskim transakcijama i prijeći na obračun u nacionalnim valutama. Time će uvesti kaos u svjetsku ekonomiju, a čini se da to već rade. Tako  će se dolari u jednom trenutku pretvoriti u toalet papir, a za svijet to neće biti ništa manje strašno od nuklearnog rata. Zato ovaj adut još nije do kraja bačen na stol.

Osim toga, Kina je vlasnik velikog broja američkih dužničkih obveznica. Stoga će Medvjed i Zmaj pribjeći ovome samo u krajnjoj nuždi.

Ali u ovim uvjetima, trik za Sjedinjene Države bio je pokrenuti sukob na način koji bi oslabio barem jednog od geopolitičkih suparnika Orla, s kim će započeti borba. Medvjed je jak na vojno-tehničkom polju, ali slabiji u gospodarskom. Kineski Zmaj ekonomski može izdržati sve, ali u vojno-tehničkom smislu inferiorniji je i od Medvjeda i od Orla. Za Sjedinjene Države bilo je ključno spriječiti savez između ove dvije sile.

Otuda i stalno trpanje medijskog prostora s bajkama o Kinezima koji su preplavili Sibir, koji otkupljuju rusku građu itd. itd. Kod određenog dijela Rusa se tako uspjela formirati sinofobija, ali, na sreću, ne među ruskim vodstvom.

I tako je planula Ukrajina

Otkako je Biden došao na vlast, jedino je pitanje bilo gdje će prvo planuti: u Južnom kineskom moru u blizini Tajvana ili u Ukrajini. Od 2021. godine, kada se Ukrajina počela aktivno napumpati oružjem i provocirati na nasilno rješenje problema Donbasa, postalo je jasno da će tamo početi sukob. Do kraja godine je svima to postalo jasno.

S druge strane, očito je da je Putin odlučio iskoristiti situaciju kada je casus belli, relativno govoreći, stvorila sama Ukrajina. Sada postoji možda jedini povijesni prozor u doglednoj budućnosti u kojem se moć SAD-a nad svijetom može urušiti uz relativno malu cijenu.  Nuklearna trijada Rusije i hiperzvučni projektili potpuno obeshrabruju NATO i njegovu želju da se u ovom povijesnom vlastitim rukama suprotstavi Rusiji na ratištu.

Zahvaljujući sankcijama od 2014., Rusija je uspjela nadomjestiti uvoz u mnogim industrijama, povećala svoje zlatne rezerve i svela dolarska sredstva na minimum. Postignuti su dogovori s Kinom, zemljama BRICS-a, ojačane su pozicije na Bliskom istoku.

S druge strane, Sjedinjene Države još nisu napredovale u stvaranju hipersoničnog oružja, a za nekoliko godina bi se situacija mogla radikalno promijeniti.

Podsjetimo, SAD najavljuju ruski napad na Ukrajinu od studenog. Početkom siječnja izvršen je ekspresni pokušaj udara na Rusiju preko Kazahstana. Odlučili su iskoristiti narodne prosvjede zbog cijena autoplina tako što su aktivirali sve ćelije kako bi na brzinu preformatirali Republiku Kazahstan u vazala Sjedinjenih Država. Ili barem tamo stvoriti zonu nestabilnosti.

Munjevito obraćanje predsjednika Tokajeva savezu ODKB i jednako munjevito suzbijanje pobune ukazuju na to da su lutkari i korisnici ovog projekta bili smješteni upravo u inozemstvu. Sada,  pozdrav svima onima koji još vjeruju da je ono u Kazahastanu bila „narodna revolucija“.

Igra je počela

Dakle, karte su podijeljene. Pod tim uvjetima, Putin bi bankrotirao, ali je zahtijevao da se NATO vrati na granice iz 1997. godine. Nakon što je ovaj prijedlog odbijen, konačno je određena sudbina budućeg kazališta operacija – Ukrajine. Iako je jučer visokopozicionirana kineska vojska već glasno pokrenula temu Tajvana, ako Zmaj krene u ofenzivu u isto vrijeme kad i Medvjed, Orao gubi ili marionetsku teritoriju ili „obraz“. Vjerojatnije oboje.

Ali sada se u Ukrajini bori ne samo za Donbas, pa čak ni za Ukrajinu, čiji je ludi predsjednik Zelenski najavio stvaranje nuklearnog oružja, kada je nedavno lajao u Münchenu.

No, koliko god sve ovo izgledalo kao borba Ukrajine ili za Ukrajinu, po mom čisto osobnom mišljenju, borba se sada vodi za Europu.

Može se činiti da se sada Europa čvrsto okupila protiv Rusije. Zapravo, njezin položaj ovisit će o tome tko će pobijediti u ovom sukobu. Pobjeda Rusije može dovesti do rascjepkanosti Europske unije, a tada će svaka od zemalja početi samostalno određivati ​​svoj odnos s novim centrom moći. Podsjetimo, u miru su Mađarska, Češka i Njemačka već izrazile posebne stavove prema Rusiji. Srbija općenito nedvosmisleno podržava Rusiju. Što će se dogoditi kada se vlast Washingtona nad Europom uzdrma? Imat ćemo niz igrača s izraženim političkim subjektivitetom. Najvjerojatnije će se najveća gospodarstva, Francuska i Njemačka, oteti od jarma. Potonjem su, inače, jako potrebni ruski resursi.

Poljska bi mogla pokušati sastaviti novu Rzeczpospolitu, iako je teško zamisliti kako bi mogla ostvariti svoje ambicije.

U Latinskoj Americi mnoge će zemlje svojevoljno pobjeći od utjecaja Sjedinjenih Država. Kuba, Nikaragva i Brazil već su izrazili podršku Rusiji u regiji.

U slučaju da Rusija bude poražena, što je s ulogom „Rusija ili smrt“ vrlo teško, to će značiti da će pasti željezna zavjesa 2.0, koja će odsjeći Europu od ruskih resursa. Zapravo, ionako će se spustiti, samo je pitanje na kojoj granici i koliko će biti teška.

No, Europa već doživljava nedostatak plina i gnojiva. Rusija ima, između ostalog, i glavni udio u svjetskom izvozu rijetkih zemnih metala, bez kojih ne može postojati nijedna elektronika.

Ironično, Rusiji, koja je sada predstavljena kao agresor, trebaju samo mir i stabilna tranzitna područja u Europi i Aziji. Prisjetimo se Putinovog prijedloga o jedinstvenom gospodarskom prostoru od Lisabona do Vladivostoka. Jer takva situacija služi međusobnom bogaćenju Europe i Rusije. A tu je i Kina, koja aktivno gradi novi Put svile.

Ali ne i Americi. Orlu gotovo da i nije preostalo vremena i morao je reagirati s „posljednjim Ukrajincem“. Strukturna kriza u gospodarstvu, iznimno napet dolarski balon zahtijeva barem nešto teritorija koji se može pomusti kako bi se snažan „prasak“ odgodio za još nekoliko godina. Ova zona je Europa. Koja će, u slučaju poraza od Rusije, u potpunosti pasti pod utjecaj Amerike. Štoviše, čak i Pirova pobjeda će Americi odgovarati,  ako Rusija potroši kritičnu količinu snaga i resursa na pacificiranje Ukrajine.

O ruskom svijetu i „pristašama mira“

Postoji i druga strana aktualnog sukoba, o kojoj suosjećajni „defetisti“ ne razmišljaju. Ako Rusija bude poražena u Ukrajini, to će biti loše za Ruse u svim zemljama postsovjetskog prostora. Pobijedi li u najkraćem mogućem roku i uz minimalne gubitke, položaj ruske manine u postsovjetskim zemljama dramatično će se poboljšati. Trend pogoršanja odnosa prema Rusima trenutno se već prati u Kazahstanu među autohtonim stanovništvom. Je li to ono što želite, gospodo? Još nekoliko Donbasa na koje nećete obraćati pažnju, baš na isti način kao na ovaj, smatrajući da je to stvar koja se vas ne tiče? Ne, hvala, gospodo čista obraza i lažni pacifisti, koji nisu vidjeli 13 000 mrtvih u istočnoj Ukrajini od 2014.

Zato rusku operaciju u Ukrajini i podržava rusko govorno stanovništvo bivših sovjetskih republika. Oni razumiju da će inače i do njih doći „duga mračna noć“.

Inače, pobjeda Rusije, po mom mišljenju, uopće ne znači ponovnu uspostavu Sovjetskog Saveza, niti bilo kojeg oblika rusko-ukrajinske državnosti. Definitivno ne u onom obliku u kojem je prije postojala. Bliska ekonomska unija, to  da. Politički će to biti nezavisne i manje ili više prijateljske zemlje.

Ako se u Euroaziji pojavi novi pol moći, privući će se i same njene republike. Zapravo, već sada to vidimo u odnosu na Gruziju i Armeniju. Tamošnje vlade, iskreno, nisu prijateljske prema Rusiji. No, Gruzija je odbila podržati sankcije, a u Armeniji su postavili ogroman transparent podrške ruskim vojnicima. Što je s njima?

Možda su ponosni kavkaski narodi shvatili da se svjetski poredak brzo mijenja. A pod tim uvjetima, Erdogan neće propustiti priliku pokrenuti svoj projekt Veliki Turan, uspostaviti „Portu 2.0“. U tim uvjetima, pod okriljem Rusije, isplati mu se biti kao prije 200 godina.

Inače, ambicije novih Osmanlija značajno su sputane činjenicom da je Turska ekonomski vrlo ovisna o Rusiji. Poraz Ukrajine od Rusije dat će Erdoganu priliku da izgradi novu „Portu“. Nije sigurno da će uspjeti. Za Rusiju je isplativije imati Tursku neutralnu, što znači i kontrolu nad njenim tjesnacima.

Kakva bi mogla biti sudbina Kazahstana ako Medvjed i Zmaj, koji surađuju, pobjede u „Novom svjetskom poretku“? Za Kinu je Kazahstan tranzitni teritorij novog Puta svile. A u tom smislu Kina želi mir i stabilnost. Za Rusiju je to sigurnost „medvjeđeg mekog trbuha“. Dakle, prijateljskoj Rusiji i stabilnom Kazahstanu njihovi susjedi ne prijete. No, svaka destabilizacija zemlje povećava rizik da će netko od susjeda biti prisiljen intervenirati kako bi uspostavio red. Potpuno nepoželjna situacija. Zato je reakcija zemalja saveza ODKB na siječanjsku pobunu u Kazahstanu bila tako munjevita.

Sudbina Baltika može se pokazati drukčijom. Prvo, tamošnja populacija koja govori ruski već je dugo ugrožena. I drugo, Rusija neće zauvijek letjeti u Kalinjingrad preko Baltika. Tako će svirepi baltički „tigrovi“ ili morati preispitati svoju politiku prema Rusiji i prema onima koji govore ruski u tim zemljama, ili bi u dogledno vrijeme mogli vidjeti „uljudne male zelene čovječuljke“. A NATO, kažete? Pa koga je NATO ikada štitio i zaštitio, osim interesa američke oligarhije? Nakon Ukrajine, pobjednička Rusija, ako baltičke hijene ne promijene politiku, neće dugo trpjeti neprijateljske zemlje o kojima ovisi sudbina njezine eksklave.

Ali sve te stvari ne razumiju i ne žele razumjeti oni koji danas viču: “Sramim se Rusije! Ne ratu!“ Pa zar ti „pacifisti“, bili oni plaćeni ili korisni idioti, još uvijek ne razumiju da je u tijeku prava preraspodjela svijeta? A ako vaša zemlja izgubi, tada će vas Orao i drugi lešinari hijene s užitkom proždreti.

Filozofija biljojeda i vegana je dobra u mirno doba i možda u kuhinji. Ali ako to pokušate izvući na trg, onda će svaka država krenuti u konsolidaciju po zakonima rata. Ne bez razloga jučer se u medijskom prostoru aktivno citirao tekst „Izdaja domovine“. U Rusiji je podrška Kremlju narasla za 10% i s nekih 68% prije operacije, sad je skoro 78%. Javnost traži eliminaciju „Pete kolone“ i glamuroznih dobro uhranjenih liberala. Taj je osjećaj jako visok u zemlji.

Putin dobro poznaje povijest. Mislim da se sjeća rezultata da u Rusiji tijekom Prvog svjetskog rata nisu očistili sve “poražene”. Sve dok je bio „dobar“, Putin je bio vrlo ljubazan i strpljiv. Ali liberali to jednostavno nisu cijenili.

Možete vikati koliko god želite: „Ne ratu!“, ali rat već traje. Nije najavljivan, nego se tiho provodilo cijelo to vrijeme, dok se NATO šuljao do granica Rusije. Sada sukob samo pretvorio u vruću fazu. Ovih dana vidjeli smo varalice za pokeraškim stolom kako aktivno podižu ulog. Uveli su sve zamislive sankcije Rusiji, zatvorili nebo, isključili SWIFT. Njemačka ministrica vanjskih poslova čak je izlanula da se njena zemlja ne srami nacističke prošlosti. Japan je izjavio da je Rusija okupirala Kurile. Tada je Putin ispod stola izvadio revolver i rekao da će se dodatno uključiti i ruska nuklearna trijada. U toj partiji, Amerika je brzo izjavila: „Dalje!“ Vjerujem da neće doći do nuklearnog sukoba. Svatko ovdje sve vrlo dobro razumije, osim europskih idiota.

I naravno, samo glupa, naivna Ukrajina, izvorno namijenjena u ovoj igri da igra ulogu žrtve, i dalje se prepušta iluziji da je cijeli svijet s njom. Točno, vukovi vole ovce. Ali kao meso.

Želim napomenuti da je sve navedeno sročeno čisto na temelju moje analize otvorenih izvora i vlastitih predodžbi o geopolitici. Možda griješim? Tko se ne slaže, može se nasmijati i sve zanemariti.

Ali da imam dolare, danas bih ih prodao po najvišem tečaju i opskrbio se osnovnim potrepštinama. Zima će biti duga, a ovo čemu svjedočimo u Hrvatskoj – poskupljenja benzina, uskoro struje i plina, pa onda svega najmanje 25%, kako kažu, sve to nije posljedica ruskih sankcija, kojih zapravo još i nema, već onih koje su idioti u Bruxellesu i vazali EU nametnuli Rusiji, vodeći se „logikom“ neka je i skuplje, ali nećemo ništa od autokratskog i agresorskog režima. A kad Moskva odgovori, što će se sigurno dogoditi, onda se sjetimo starog Rima i izreke „Vae victis“, iako bih osobno da to „Jao! uzviknu Amerikanci, a ne Ukrajinci sada i Europljani uskoro u njihovo ime. No, to će se teško dogoditi.

Europljani su navikli dobro živjeti. Kvalitetna roba po relativno niskoj cijeni, dobra infrastruktura, dobre socijalne usluge, medicina itd. Općenito, blagostanje i udobnost. U principu, u tome nema ništa loše, pogotovo ako ne razumijete na čiji je trošak ovaj banket. Netko će reći da je sve to zbog demokracije i slobodnih izbora. Ostavite ove priče za budale.

Pa na čiji je trošak banket? Tajna je jednostavna. Europa je zamijenila svoj suverenitet za udobnost i potrošnju. Ključne odluke ne donose Europljani. Europa ne treba trošiti novac na obranu, vojni prostor, globalnu obavještajnu djelatnost, ne treba se baviti obećavajućim obrambenim tehnologijama itd. Ne treba donositi odluke i snositi odgovornost za njih. Ulili su joj napoj u korito: jedi i šuti, uživaj u životu, ali ako treba, gazda će ti dati kobasicu.

A onda je došao dan kada je gazda odlučio da je vrijeme da zakolje ovog debelog krmka, naviknutog na dobro uhranjen život. Stvar je jednostavna. Sam gazda je upao u problem. Nije se imalo što jesti, a gazda želi preživjeti krizu. Hoće li se Europa probuditi? To je pitanje za milijun eura…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.