Boni iz Krnjače i Majkl iz „Novosti“

Piše: Mihailo Ješić

Bila je tih godina, sredinom 80-ih, najbolji učenik elitne Pete beogradske gimnazije. O tome su svedočile petice iz svih predmeta, nagrade na takmičenjima u gradu i Srbiji, bila je ponos škole i svih zaposlenih. Bila je i najlepša 18-godišnjakinja sa obe strane Dunava. Sa leve i zvanično, bila je mis Krnjače na nekom lokalnom izboru, a sa desne – nezvanično, po mom izboru.

Tridesetogodisnji novinar „Novosti“ i opisana tinejdžerka sreli su se na Kolarcu, na nekom od kurseva engleskog. Mene je nastavnica odmah poenglezila i nazvala Majkl. Devojka iz priče je sela do mene, bio sam jedini mškarac i počelo je, ničim izazvano, njeno munjevito ulaženje u moj život.

Bilo mi je malo čudno, sumnjivo, ali ništa nije nagoveštavalo dramatičan razvoj dogadjaja. A oni su brzo usledili. Prvog dana odvela me na kafu u podrum „Kolarca“, sutradan na piće u Dom omladine i sve je ona plaćala. Insistirala je, čak. Posle nekoliko dana pozvala me u Krnjaču, da me upozna sa majkom. Nerado, pošao sam, žena je bila ljubazno zbunjena, htela je nešto da mi kaže, ali nije bilo prilike…

Polako se približavala i Nova godina, ona je učvršćcivala „našu vezu“ i isplanirala je da praznike provedemo zajedno, u mom stanu na 18 spratu na Crvenom krstu. Moje je bilo da obezbedim hranu, piće i dobru.muziku. Dosla je 30. decembra da se „aklimatizuje“, sve je bilo OK i moje sumnje su nestajale. Počeo sam se osećati voljenimi prijalomi je.

Uveče, na dan dočeka,sišao sam do prodavnice u susednoj ulici da kupim neke sitnice, a kad sam se vratio nje nije bilo. Pregledao sam ceo stan, bio je dupleks, sa dosta prostorija, nije je bilo. Pomislio sam na najgore, da nije skočila sa te visine, sjurio sam u prizemlje, ali čole je sve bilo normalno. Vratio sam se u stan, sačekao par sati, a oko ponoći okrenuo sam broj njene majke.

Kad je čula moju priču, samo je uzdahnula, briznula u plač i rekla mi da ce mi se javiti kasnije. Javila se sutradan i rekla mi da je ćerka dobro, da ne mislim više na nju i da počnem da tražim novu ljubav.

-Moja ćerka nije za tebe, ti si dobar momak, brzo ćeš naći nekog ko ti odgovara. Uskoro ćes saznati pravu istinu – rekla mi je i spustila slušalicu. Na moje pozive više nije odgovarala, a napetost u meni je strašno rasla.

Posle nekoliko dana odgovor na moja pitanja stigao mi je preko naslovnih strana Novosti, Ekspresa i Politike. Najave udarne vesti su bile slicne: „Boni i Klajd iz Krnjače“ , “ Kriminalac i lepotica iz Krnjače u zatvoru“, “ Dolijala banda sa leve strane Dunava“, a sve to ilustrovano fotografijama moje ljubavi i lokalnog kriminalca.

Čitao sam sa nevericom, u redakciju odlazio tužan, ćutao kao zaliven i  svi su se čudili. Ali, niko nije znao moje muke. Srećom, nikom nisam ni pričao o toj svojoj vezi dok je trajala.

Iz novina sam polako sastavio mozaik i dobio priču o propasti najbolje učenice Pete gimnazije. Posle jednog rodjendana, još pre početka naše „romanse“, upoznala je jednog momka iz njenog naselja koji je bio sa druge strane zakona. Dugo joj se udvarao, ona je vremenom popustila i zaljubila se, ali tek tada je shvatila ko je on. Ali, biloje kasno, bila je uvučena u avanturu, pa čak i u neke njegove sitnije poslove.

Onda je on uhapšen, otišao je u zatvor na duže, a ona je pokušala da sve zaboravi uz moju pomoć. Dan uoči Nove godine on je pušten iz zatvora, ni sam ne znam kako, otišao je do njene majke, ona mu je dala moju adresu i on je čekao ispred zgrade dok je nije našao samu. Imao je neku čudnu moć nad njom, nije mogla da mu odoli i opet je otišla u avanturu koja se završila – zatvorom.

Odmah posle Nove godine on je krenuo krivim putem, pošao je u jednu pljačku, ona je čuvala stražu, ali su uhvaćeni. Otkrili su i druga dela u kojima su bili akteri i dobili su poduži boravak iza rešetaka.  Ne znam koliko su tamo ostali, ni šta je bilo s njom, patio sam neko vreme, a onda nasao novu ljubav.

Na kurs engleskog više nisam išao, nekako sam ga naučio kroz filmove i putovanja. Žao mi samo što mi je propala dobra novinska priča, jer bio sam, pre svega, novinar. Ali, pisati o sopstvenoj sramoti, ne ide, baš.

Naslovna fotogreafija: Peta gimnazija u Beogradu

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *