Zverstva šuckora u Hercegovini i Istočnoj Bosni

Okružni trebinjski paroh Vladimir J. Popović dopunio epohalno delo Vladimira Ćorovića o masovnom ubijanju, progonu i vešanju Srba u Bosni i Hercegovini u Velikom ratu (6)

Piše: Predrag Savić, advokat i pisac

Trebinjski prota Vladimir J.Popović svoju studiju   o masovnim ubistvima, progonima i iterniranjima Srva u srezu Treboinjskom  tokom Velikog rata zasnoao je i pisanju dr Valdimira Ćoroivića, koji  sačinio jednu od najpotresnijh  studija o genocidu nad Srbima u BIH.

Dela dva Vladimira trebala su da posluže kao opomena da se takvi zločini nikada ne ponove. Jedna od načina je sprečavanje zaborava .A već 1914. godine počinjeni su silni zločini, ne samo u trebinjskom srezu već u celoj Bosni i Hertcegovine gde su Srbi živeli, a sve to ukazuje da to  mnogim obeležjima bio genocid.

Na Palama je, posle odlaska Crnogoraca, zaostalo stanovništvo bilo gotovo uništeno. Od šuckora behu u Koranu pobijeni bez suda i istrage ovi ljudi: sveštenik Risto Čečar, Krsto Pavić, Stjeran Simić, Pero Karavdija, Pero Pantić, Risto Ćosić; na Palama: Jovo Klačar, Risto Čukilo, Lazo Juruk, Pero Kuzmuk, Mile Kuzmuk sa dva sina i stari Đorđo Klačar, kome je bilo više od sto godina. Zadnja petorica izbodeni su bajonetama. U Koranu su, dalje streljane: Milka Čukilo, Ljubica Terzić, Milka Karavdija, Mara Simatović i Đuka Bjelorep. Spasoje Šibonja obešen je na stanici na Palama.

Prem zapisima velikog istoriča dr Vladimira  Ćorovića (uvršten medju sto najzmaneitijih Srba), u zloglasnoj Prači ubila su dva šuckora odjednom sedam ljudi, i to: Milana Furtulu, Jovana Jokića, Krstu Vasilja, Miloša i Peru Gluhovića i ženu Stanu Puzić, naravno sve od obesti i s toga, što im nisu imali da plate otkupa. Mile Ninković, Jovo Gluhović, Spasoje Vuković i Krsto Jokić s Romanije spasli su glave samo tako, što su obadvojici platili po sto kruna. Pri svim tim ubistvima sudelovao je zapovednik na Palima Hasim Mušo Musa, dok je žandarmerijski narednik Martin Jelinić sve to gledao i puštao. U ostalom, zanimljivo je, da je on 1917. god. imao imetak od kakvih 100.000 K., dok je još 1913. za ženidbu morao da diže zajam od 300 kruna.

Antun Farčić, učitelj iz Vele Luke s otoka Korčule, saopštio nam je ovaj slučaj od verodostojna svedoka: U Praču je jednog dana dovedeno pet kljakastih, staraca, koji više ne mogoše da idu. Tu su ih sve pet streljali. Jednog starca, koji se beše sakrio u seno, zapitaše vojnici:

„Gdje su ti sinovi?“

„U carskoj vojsci“, on odgovori.

Tad ga upitaše, gde je srpska vojska, a on reče, da ne zna. Na to mu svezaše ruke gvozdenom žicom tako, da mu se žica usekla u meso. Starac je jaukao, a vojnici ga zlostavljahu udarcima, dok ga jedan ne ubode bajonetom u grlo. Posle njih streljane su i dve žene, pošto su jednoj silom otrgli decu od nje. A sve se to dogodilo po naredbi nadporučnika Hajdera. Pavao Gugić iz Blata, isto s Korčule i vojnik, dopunjuje to pričanje opisom, kako su mađarski vojnici užasno mučili starce, „sa kundakama, sa komadima drveća, s kamenjem, s nogama i čime god su mogli. Starci su padali onesviješćeni na zemlju“. Jedan vojnik pucao je na nj i ranio ga najpre u mokraćni mehur. Ne osećajući valjda bola starac poče tražiti rukama, gde je tane udarilo. Na to vojnik opali po drugi put i rani ga u desno rame. Starac se strese, ali osta na nogama, na opšte čuđenje svetine, koja je posmatrala čitav prizor. Razljućen vojnik priđe mu tad bliže, naperi pušku na čelo i opali u času, kad je starac pozivao na osvetu.

Помор Срба у аустроугарским логорима за време Првог светског рата 1914  -1918. – РАСЕН

U Srebrenici su, prema ztapsiima profesora Ćorovića,  mađarski vojnici pljačkali srpske radnje i kuće često u po bela dana i ne bez znanja pretpostavljenih. Tako su porobili dva dućana Martijana Vujadinovića. Radnje Jovana Ilića, Koje Uroševića, Gruje Vidakovića, Laze Lazarevića; radnje i kuće Vase Krzmanovića i Cvijetina Jovanovića; kuću Marije Tomića; dvokatnu kuću Mihajla Stefanovića su opljačkali pa zapalili, kao i kuću i radnju Vasilija Ristića, Milošu Tomiću opančaru odnesena je roba, a alat popaljen. Aleksi Jovanoviću srušili su kuću, a razgrabili četiri sena, saš i strnjik. Kuća Milke Jovanovića znatno je oštećena, isto kao bivša srpska škola, gde je bilo pevačko društvo, čiji je sav nameštaj raznesen i opljačkan. Gaši Jovanoviću splenili su radnju, a njega sama jedne noći ubili bez ikakva razloga.

Kad je izbio rat digli su u srebreničkom kotaru svo stanovništvo, da vrši pomoćne poslove za vojsku, pa nisu bile pošteđene ni trudne žene, a sve su uzimali onako, kako su ih gde zaticali, ne davši im ni da se obuku i opreme kako treba. Radi toga su mnogo propadali mučeni neimaštinom hrane i odela, a gonjeni teškim i napornim poslovima. Mnogi su od njih stradali i od vojnika, koji su ih često ubijali bez ikakva povoda, a naročito onda, kad bi se čulo za kakav uspeh srpske vojske. Tako su izginuli Ilija Spasojević i Jovo Nikolić iz Pobrđa, Sredoje Bajić s Obadi, Gligor Obrenović iz Pobrđa, Mihajlo Milanović iz Brađevine, Milić Petrović iz Magudovića, Krsto i Drago Andrić iz Vraneševića, Niko Jovanović iz Grujičića, Miloš Trišić s Borovca, Jefto Arsenović iz Dvorišta, Milivoje Milivojević iz Dučića, Stojko Bogićević iz Ratkovića, Marinko Ješić iz Grabovice.

Na Brežanima došli su mađarski vojnici, podjareni od šuckora i sinova Hasana Dizdarevića iz Srebrenice, pred kuću Krste Petrovića i njegova strica Manojla, da ištu novac, za koji im se reklo, da ga oni imaju. Kad su im ovi kazali da nemaju ništa prodreše vojnici u kuće i ubiše obojicu, a da nađu novce trgali su haljine na Krstinoj ženi i razgolitili je. Srebrenički hodža Klančević, sam šuckor, došao je sa još jednim šuckorom, nekim Mušanom s Budaka, na Vitlovce, da otme ovce Mitra Markovića, Miće Rončevića i nekog Cvjetka iz Gline. Ubili su svu trojicu i ugrabili plen.

U selu Siročama ubiše vojnici i šuckori Mitra Petrovića, starog Petra Lalića i njegovog sina Iliju. Drugi pobegoše, ali ih potera stiže kod Pašina Brda i tamo pobi ove ljude: Petra i Milu Lalića, Milka Petrovića i njegova sina Mihajla i Vasilija Lalića. Kad su počeli klati Vasilija zapomaže njegova snaha Mara, žena Đukana Lalića, na što vojnici ubiše i nju.

Đoku Maksića i Radovana Nikačevića, koji su u Srebrenici stanovali u jednoj kući, odvedoše vojnici jedne noći iz stana tobože, da im pokazuju put, i ubiše ih oba, ne zna se na koji način. Mrtva telesa nalažahu se vrlo često, a da se ne može tačno ustanoviti kojom su prilikom ubijeni. U jednom potoku nađeni su pobijeni Kosta Mitrović, Risto Ostojić, njegova žena i sin, svi iz Vitkovića. Mrtvu sa detetom našli su na putu Gospavu Nedeljković iz Ilikirišća. Janja Budova s Bjelovca nađena je zaklana. Jakov Šarac je streljan u Džilama.

Krajem avgusta 1914. zapališe žandari i šuckori (a među njima beše najgori Alija Bektić) potpuno selo Podravanje, pošto su ga pre opljačkali. Tom prilikom izgiboše: Mitar Marinković, Stevan Krunić i braća Sreten i Jovan Krunić. Đukana Lalića naterali su, da i on puca na njih. Svetili su se čak i na mrtvima pucajući na njihove lešine i gazeći ih krvoločki. Kad su se spremali na nova krvoprolića i već povezali Miloša, Peru i Milovana Marinkovića i Jovana Šarca, stiže glasnik iz Srebrenice s vešću, da ne treba uništiti sve ljude, nego samo primerno kazniti najopasnije, i to Simu i Đuku Novakovića, Filipa Akšamovića i Peru Jovanovića, jer da su komite pucale iz njihovih kuća. Ta četvorica, pa Gligor Andrić, Rade Miladinović, Pero Ranković i njegova dva brata biše iza tog obešeni u Srebrenici. Vešanje su vršili nevešti ljudi svirepo i nespretno; Simo Novaković pao je s vešala, jer se konopac pretrgao, pa su ga zato pustili i kad je došao sebi uputili u zatvor u Sarajevo i posle u Arad.

Na Pašinom Brdu, prema studiji profesora Ćorovića, streljana su braća Ignjat, Pero i Živan Milošević, a njihov otac poslat u Arad, gde je naskoro svisno od tuge. Kad su Danila Filipovića hteli voditi na Pašino Brdo, on se ispreči i reče zapovedniku, da ga ubiju tu u selu, kad već mora ginuti; on odavde neće ići, jer želi da bude sahranjen među svojima. Ta mu je želja, naravno, na mestu ispunjena. Srećka Miloševića i sina mu Janka iz Postelje nađoše vojnici na gumnu, gde denu seno, i ubiše obojicu. Drugoga sina Srećkova Vladimira odvedoše vojnici na Pašino Brdo, gde bi ubijen zajedno s drugima. Na Culića Brdu postreljani su Ilija Mićić, Rade Đurić i Mitar Đokić s Crnog Vrha (srebrenički kotar). U Ljeskoviku su pobijeni Sreten Perišić, Marko Veselinović i jedan njegov rođak. Žandari su odveli Milića Jakovljevića iz Toplice u seosko groblje i tu ga ubili.

Aleksu Eru su ubili na Pribićevcu Gospava Beatović sa Bratunca obešena je u Tuzli, što je „izdala skrovište kolonijalne robe srpskim komitadžijama i čuvala predmete, što su ovima pripadali“. U Bratuncu je ubijen Milan Durmić po naredbi carinara Žubrinića, „jer se isticao kao Srbin.“ Na Krstašu su streljani ovi ljudi iz Loznice, kotara srebreničkog: Cvjetko Stojanović, braća Risto, Tano i Mitar Nikolić, iz Pribićevca Jefto Vukadinović; iz Tegara Filip i Miloš Lukić, iz Obadi Krsto Babić. U Rskavicama su streljani: Todor i Marko Jovanović, Radoslav, Aleksa, Srećko i Živan Simić i Živojin Dragićević, svi iz Sikirića. Na Brežanima su pobijeni Stanoje Živković iz Jelovca i Neđo Milošević iz Pećišta. Srećko i Sredoje Koštanovičanin behu obešeni. Diku Jovanovića iz Vraneševića streljali su u Zapolju; tu je ubijen i Aleksa Stamenić iz Dubravice U Bjelovcu je „mušketan“ Todor Jovanović i s njim šestero dece iz Sikirića. Tri brata Jovanovića (Daničića) streljana su u Zalužju, a Milovan Matić iz Postelje na Pašinom Brdu. U kafani Jove Račića javno su se hvalila dva vojnika, da su samo jednog dana na svoju ruku ubili šest težaka.

Austrougarski logor u Doboju je dio genocida nad Srbima u 20. vijeku –  Televizija srpske dijaspore

Cvijetina Živanovića iz Zagona odveli su po noći vojnici sa dva njegova unuka Marinkom i Vidojem na Kik i tu ih ubili. Bednog starca, kome je bilo preko devedeset godina, tako su divljački bacili iz rođene kuće, da je preko Praga pao i slomio ruku. Šezdesetogodišnju neuku i neveštu Janju Dragićevića iz Jelaha doveli su na Kik kao sumnjivu radi uhođenja i tu je ubili. Ovde su, dalje, postreljani Milan Ilić, Antonije Ilić, Pero Dudić i Janko Ivanović, svi iz Repovca. Janko Ivanović, koji je bio samo ranjen, napravi se da je mrtav, pa kad su šuckori otišli, odvuče se do kuće. Kad se posle doznalo za to, došli su mu šuckori i u glavu zapretili, ako ma šta od tog bude pričao ili se tužio kome.

U Bratuncu su, prema zapsima dr Ćorovića,  kod srpske crkve mađarski vojnici streljali Stojana, Radu, Milka i Simeona Ilića, Stanoja Mitrovića, Neđu Miloševića, sve iz Zagona, i Miloša Karića iz Jelovca. Od te sedmorice bio je Rade Ilić ranjen teško, a Stojan samo lako, pa čim su vojnici otišli, uzme Stojan Radu na leđa, te ga preko bara, njiva i kroza šumu, preko jedno sedam kilometara, donese kući.

U Kiku su postreljali ove ljude bez ikakvih bližih navoda i razloga: Maleška Zečevića iz Ratkovića; Jefta Prodanovića iz Jelaha, Dimitrija Nikolića iz Ranče, Miloša Lazarevića iz Srebrenice (uhvaćen, kad je išao svojoj pecari rakije), Jaku Karića iz Jelovca, Božu Ilića i Ristu Rakića iz Podčauša, Nikolu Radića iz Borića, Dragu Bjelkina i Antonija Lazića iz Repovca; sina Živana Todorovića iz Buznice, Nikola Veselinović je obešen na Rada-Vodama.

U Foči je 14. avgusta 1914. streljano i povešano 126 osoba. Dr Ćorović. Ističe da su među njima bili Gligorije Jolović iz Mirića, starac sa preko osamdeset godina, Vasilj Prodanović i Obrad Radonjić iz Rude Glavice behu ispod dvadeset godina, a Trivun Arsenić iz Sječeništa (Podgrab, Velenica) i Krsto Kalajdžić iz Falića (Zarajt) čak ispod osamnaest. Trojica su se iz grupe osuđenih spasla begom, a jedan od streljanih izmakao je teško ranjen. Kad su uhvaćeni poslani su u sarajevski divizijski sud s uverenjem, da će se tamo za njih naći još strašnija kazna. U Sarajevu su, međutim, sva četvorica bila oslobođena, jer nije bilo ni dovoljno sumnje, da se podigne optužnica.

Simo Zrnić, narednik 12. kompanije trećeg bataljona druge Bosanaksko hercegovačke  regimente, koji je sa svojom četom krenuo prvih dana iz Vlasenica prema istočnoj granici, kazuje, da su ih oficiri, naročito kapetan Ružičić, direktno navađali na zločinstva govoreći im, da su bosanski Srbi braća srbijanskih, da su neprijatelji monarhije i da i njih, kao i one preko, treba uništiti, ako čovek hoće da bude siguran. Treba ih uništiti potpuno, ne poštediti ni žene, ni dece, ni blaga, jer će, ostane li ma što od njih, ostati otrovno seme. Vojnici su i radili tako. On je svojim očima gledao, kako se pale čitavi stogovi sena i žita, nailazio je na staje, u kojima su bile pečene lešine konja i stoke naročito zatvorene, video je čak, gde mađarski vojnici na bajonete nabadaju malu decu. Iz jedne kuće, koja je bila potpaljena, bežali su jedan starac i jedna žena, koja je bila sva u plamenu, ali ih vojnici na izlazu dočekaše puškama i ubiše obadvoje. To sve bilo je onda tako malo zazorno, da jedan dopis iz Bosne u „Hrvatskoj“, br. 892., završavao čak ovakvim rečima i prošao i vojničku cenzuru Bosne i onu u Hrvatskoj: „Kod nas je u Sarajevu sve u redu, a hrabre naše čete čiste sada naš pogranični teritorij od ove pogane srpske i crnogorske gamadi, koja se mogla sa svojim komitadžijama uvući u Bosnu samo zato, jer ju vode i podpomažu naši po svojoj lojalnosti razvikani i proslavljeni domaći „Srbi“. Taj se korov sada mlati i treba ga posve umlatiti“. Dostaje znati, da je samo jedan mađarski bataljon pri polasku iz Sarajeva na granicu poneo sobom hiljadu metara konopa. Otud i onaj drugi izveštaj prijatelja „Hrvatske“, koji s ponosom javlja: „Kuda idemo nosimo smrt i zator“. (Hrvatska, br. 862.).

Dr Ćorović beleži da je Salik Zejnilović, vođa jedne šuckorske patrole, naredio da  ubije Janko Petrović, kod Buloga (kot. Sarajevo). jer su mu tri oficira, koja su se tuda provezla u automobilu, to naredila, pošto im se Petrović samo učinio sumnjiv kao špijun. Sud je rešio Zejnilovića svake krivnje, sa motivacijom dostojnom da se zabeleži za osobenost bosanskog suda toga vremena, „da je bio u bludnji, kad je upute oficira shvatio kao naredbu da ustreli Janka Petrovića“. (Osuda od 4. maja 1916.).

Mustafa Vučić ubio je Đorđa Loncu, Spasoja i Peru Obradovića i ranio Vasiliju Lonco, pa ih opljačkao. Alija Hadžović, isto tako, ubio je i opljačkao Pavla Delića. I Vučić i Hadžović bili su šuckori i vršili ta zločinstva u službi, i to u samoj sarajevskoj okolini.

Šuckori Velija Karahmet, Mehmed i Ferhat Alagići i Alija Dragulj, došli su u oktobru 1914. jedne noći Triši Gladancu u Zovik (kot. Rogatica) i ranivši i izudaravši njegovu ženu Petru doznadoše od nje gde se Triša sakrio i ubiše ga. Onda skidoše ubijenom sat i cipele, a ženi povezaču i zamakoše u noć. Isti Velija Karahmet ubio je u Gojkuši starca Mališu Delića i mrtvu mu otkinuo jedno uvo. Alija Dragulj i Alija Dobrača ubili su starca od 75 godina, Milana Vukojčića, u Sočicama. Na sudu su se branili tim, da su to učinili po naredbi svog oficira, koji im je rekao da mu pohvataju i dovedu svu mušku čeljad porodice Vukojčića. Starac da je, s puškom u ruci, pokušao da beži i da je ubijen na begu. Oficir ih je, vele, radi toga i pohvalio.

АУСТРИЈСКИ ЗЛОЧИНИ НАД СРБИМА У ПРВОМ СВЕТСКОМ РАТУ | Јадовно 1941.

Rasto Pustoslemšek, poznati slovenački publicista, navodi ovaj slučaj. U Milićima (kot. Vlasenice) obešeni su ovi ljudi: Maksim Vasiljević, Jovan Obradović, Milorad Milinković, Pero Žugić Nešić, svi iz Dervente; Gajo, Pavle i Petar Mađerović, Simeon Petrović iz Vasila; Vaso Milić iz Milića. Streljani su Marko Kovačević iz Dervente, Pero Grkić, Miladin i Đoko Mišić, svi iz Milića. Svi su bili pred vojnim sudom optuženi kao komite i svi kao nedužni rešeni. Ali kapetan Svetek nezadovoljan tom odlukom suda dade ih ponovo sve pohvatiti i naredi svojim ljudima, koje je iznenadila ta oštrina, da naprave s njima „kratak proces“. Čak se jedan žandar, neki Heršak, usudio da upozori kapetana, kako je nedozvoljeno ubijati nevine, ali je dobio odgovor: „Zapovednik sam ja i niko drugi. Naređujem, da se moja zapoved odmah izvrši“. Vojnici i žandari su se morali pokoriti. Drugi put, kad se radilo o jednom dečku i nekoj ženi, podređeni su ga prevarili, da su izvršili njegovu zapoved, a u stvari su žrtve sakrili kod Vase i Triše Zalovića u Pilama. (Slovenski Narod, br 93, 1919.).

Muslimanski šuckori, kako to beleži dr Ćorović,  naveli su na početku rata austrijske vojnike na kuću Staniše Stanišića iz Džimrija (kot. Rogatica) i ubili ga. U Šehovićima streljano je 28 Srba sa Glasinca i Sokolovića, a u Knežini 10. Selim Hodžić, šumar na Košutice, ubio je na Igrištu kod Han Pijeska 5 Srba: tri Melozovića i dva Lekovića. Zajko Dadić iz Nepravdića (kod. Rogatica) ubio je Jovana Grčića iz istog sela. Šuckori Muharem i Bećir Vražalica u obližnju šumu i tu ga zaklali i zaklana još dalje boli noževima.

Pod vodstvom zloglasnog Mustafe Vučića došlo je u selo Bjelogorce (kot. Sarajevo) oko 400 šuckora i oko 40 vojnika Banaćana, koji su tu povezali 44 stanovnika i poveli ih put Sarajeva. Uz put su pucali na njih, te 4 ubili (Mihajla Jokića, Kostu, Tomu i Milana Gavrilovića), a 4 ranili u Kadinu Selu. Istoga dana popalili su selo i pobili Ristu i Simu Lizdeka, a Aleksu i Maksima Lizdeka i Božanu ženu Lazara Lizdeka zapalili su s kućom zajedno.

Adžo Omanović iz Kramer Sela (kot. Rogatica) ubio je 1. novembra 1914. Mariška Bajića iz Burata, a u kući Neđe Perovića u Grivcima, „skinuo je sa zida ikonu Sv Đorđa i kandilo, oboje zgazio nogama i opljačkao kuću“ Prodro je, dalje, u kuću, Vasilja Vojnovića u Sočicama i zaklao ga. (Srpska Zora, br. 64, 1919.). Mahmud Karić iz Vrhlazja (kot. Ragočica) doveo je pred kuću Đorđa Šivalije u Sočicama više austrijskih vojnika i onda izveo Đorđa i petoro njegove braće i sve su ih postreljali. Meho Feriz iz Vragolova (kot. Rogatica) ubio je u Sočicama Jeftu Kneževića u njegovoj kući. Šuckori su Neđi Borovini iz Vjetrenika živom ogulili glavu. Alija Dobrača iz Vragolova ubio je Danila Perovića iz Potkoma „odsjekavši mu prethodno nos i izvadivši oči“. (Srpska Zora, br. 66, 1919.). Pokraj žandarske kasarne u Žljebovima ubijeni su od žandara Lazar Tošić iz Žljebova i Đoko Borovica iz Vjetrenika.

Žandarski narednik Kalčić je „radi toga, što je Đuro Elez iz Dobropolja (kot. Sarajevo) utekao s fronte g. 1914., ubio njegova dva brata Marka i Vasilja kod njihove kuće u Dobropolju, također i Mitru ženu četvrtog brata Milete koji je onda bio u vojništvu. Mitra i Marko podlegli su udarcima nakon malo dana, dok je Vasilj živio i uzalud se liječio još godinu dana“. (Srpska Zora, br. 79,1919.).

Tri brata Tešovića iz Gornje Prače obešena su od muslimanskih šuckora u Baolju o orahovu drvetu. Murat Muslić i Zajko Hadžić iz Ustikoline „uzeli su Nikolu Pejovića iz Ligata i oćerali su ga pokraj vode Kalune, i tamo su ga živa oderali i nijesu ga dali ukopati za mjesec dana. Onda su ga pojele zvijeri i tako se nije nikako ukopao“. (Srpska Zora, br. 85,1919.).

U Knežini (kot. Vlasenica) ubijeno je ovih 11 Srba: Triša i Periša Batinić, Janko Vuković, Jovan Maričić, Vukan Vujičić Vukašin Savić, Danilo Radović, Vaso Koprivica, Neđo Šutan, Niko i Jovo Višnjić. Pobijeni su svi na zapoved oružničkog zapovednika Franca Vidasa.

Avdija Grbić i Mujo Harić šuckori ubili su seljaka Iliju Čizmića i njegova oba sina, Lazara i Milkana, vodeći ih kroz šumu Lisinu. Hasan Bahta i Ferhat Alagić ubili su 20. oktobra 1914. bolesnog Milana Purkovića otevši najpre njegovoj snahi nešto novca i jednu kobilu.

Dr Ćorović konstatuje da   je to bila sistematska hajka protiv Srba na svima stranama, a ne samo slučajni ispadi pojedinaca, dovoljno je, primera radi, navesti strahovita nedela iz Kupinova u Sremu. Tamo su, posle povlačenja srpske vojske, došli mađarski „štrajfkori“, zašli po kućama i dovukli svu mušku čeljad pred opštinsku kuću i žandarsku stanicu. Tu su ljudi mučeni na sve moguće načine, od kojih je ovaj bio nov i zlikovački rafiniran: dok su gorele kuće po selu svi su ti ljudi bili zatvoreni u jednoj školskoj sobi, u kojoj je na sredini bila gomila slame, a oni postavljeni uza zidove. Izgledalo je potpuno i to se davalo osetiti, kao da će svi biti živi spaljeni. U tom strahu držali su jadnike selu noć. Sjutra dan strpali su ljude u kola i poveli put Brčke. Kad su došli do raskrsnice zaustavi komandant prva kola i uputi ih prema groblju. Tu su bili preko noći spremljeni grobovi i sirotim ljudima, Miši Radosavljeviću, bivšem načelniku, Ljupku Vlašiću, Nikoli Raliću, Živanu Mazinjaninu i Ivanu Grmuši, kad su došli tamo, beše zavezane oči i određeno užasno mučenje. Boli su ih bajonetama i još žive bacali u grob i zasipali zemljom. Grmušu su još u grobu dotucali lopatom. Ostali su se u taj dan spasli, ali su posle desetak dana bili ponovo izloženi udarcima mađarske soldateske, od kojih je Ivan Radosavljević umro neposredno, a drugi bolovali po više meseci.

U Klenku su, da navedemo još jedan slučaj, oko 15. avgusta 1914. sabrali vojnici svo srpsko stanovništvo iznad 15 godina, oko 280 ljudi, u tamošnju pravoslavnu crkvu, gde su proveli čitavu noć i kasno do u idući dan i gde su čak morali i nuždu vršiti. Onda su izabrali desetoricu od najuglednijih građana i dali im, da vuku na sreću cedulje. Petorica su izvadili crne, (to behu Voja Rajčević, Obrad Vitomirović, Sreten Sinđelić, Jovan Devečerski i Miša Markuš), te bili u dvorištu opštinske zgrade odmah streljani i zakopani. Ostali su odvedeni u Arad u internaciju. Osim toga ubili su vojnici u Klenku još devet osoba, a među njima i tri žene. Naravno, da im je svima bilo imanje opljačkano, stoka razgrabljena i kuće popaljene. Za sva ta nedela veoma je karakterističan ovaj slučaj, što ga je u svom poznatom govoru naveo dr A. Tresić-Pavičić. Nadporučnik u pričuvi Marijo Minah, policijski činovnik na Rijeci, odgovarao je pred vojničkim sudom u Temišvaru, što je ubio tri Srbina u Pločicama na Dunavu. Optužba nije glasila na smrt, nego samo na zloupotrebu uredovne vlasti. Optuženik je na sudu izjavio (svedoči službeni spis 1293/15.), da nije dao ubiti tri, nego bar najmanje 303 Srbina, ali „iz čistog patriotskog osećanja“. Bio je, posle toga, oslobođen i službeno dodeljen etapnoj službi, a iza nekoliko meseci dobio je krunski orden.

Trebinjski tvrđavni zapovednik general Braun napunio je odmah iza objave rata sve trebinjske zatvore najboljim ljudima iz grada i okolice, pa je, na svoju ruku, radi zastrašivanja, dao vešati taoce na očigled svemu svetu. Posle je sklopio jedan strahovit sud, koji je izricao smrtne osude kao obične dnevne zapovedi. Pred srpskom crkvom i školom, da bude postupak dovoljno karakterisan za druge konfesije, beše podignuto šest vešala. Iz zatvora bi izvodili s oka, bez naročitog izbora, po dva-tri čoveka pa bi ih onda u povorci vukli kroz čitav grad do vešala. Napred bi išli bubnjari lupajući u bubnjeve, da svrate pažnju, za njima proto Stevan Pravica, iza njega žrtve, a onda trubači; sve, naravno, u pratnji bajoneta. Kao krvnike uzimali su ponekad obične Cigane, čak i živodera, koji su nevešti tako strašno vršili svoj posao, da je jednom prilikom trebalo 25 minuta, da jedan nesretnik izdahne. Onda bi ih tovarili na kratka kola za smeće tako, da su im noge stalno langarale, pa ih potom vukli na groblje. Kopali su ih brzo i nemarno i toliko plitko, da je naskoro voda odnela zemlju i oni bili u najužasnijem stanju izloženi pred stoku i prolaznike. Kotarski prestojnik Potučko, koji se zauzimao za nevine ljude i nastojao da nevolju ublaži na čovekoljubiviji način, bio je odmah na zahtev vojnih oblasti premešten iz Trebinja.

Odmah sjutri dan po objavi rata zatvoreno je oko četrdeset Srba Korjenića zajedno sa njihovim sveštenikom Vidom Parežaninom, pa su u Lastvi strpani na dvoja kola i poslati u Trebinje sa jakom pratnjom. Da zadovolje prostačkom instinktu korjenićkih muslimana strpana su u kola, zajedno s taocima, i dva utovljena krmka. Na ulasku u Trebinje, gde su ih predali sve dva po dva, dočekala ih je gomila svetine, među njima naročito mnogo oficira i njihovih žena i grdila ih i pljuvala i blatila najgnusnijim načinom. U Trebinju su bili odmah zatvoreni najpre u garnizonski, pa posle u kotarski zatvor. Već 28. jula počelo se sa vešanjem. Taj dan platiše glavom Obren Grubač, Marko Deretić i Trifko Šakotić. Sjutri dan obešen je mladić Gajo Gudelj iz Pokrajčića, jer da je davao signale Crnogorcima. On je, međutim, čuvao rekviriranu stoku, pa kako je za svaki komad odgovarao glavom, brižno je pazio, da li mu je sve na broju. Po noći je obilazio stoku sa svećom u ruci i to mu je donelo smrt. Osudom vojnog suda obešena je 7. decembra 1914. Janjica Vukalović iz Ulica i 12. aprila 1915. Cvijeta Pažin iz Orašja. Od 40 Korjenića ostao je na životu samo popov sin Radoslav, spašen mladim godinama i jedna budala spašena ludošću. Jedna žena bila je obešena na osnovu samo ovog slučaja. Ona je došla da kupuje nešto u dućan jednog muslimana i po običaju, koji je s dozvolom vlasti održavan duž čitave granice, htela je da plati u crnogorskim perperima. Trgovac joj nije hteo da primi novce naglašavajući, da toj novac više ne vredi. Ona je na to odgovorila: „Vala Bogu, dako nekad valjadne“ i pošla je na polje. Radi tih reči, koje su imale da označuju „veleizdajničku nakanu“ ona je izgubila život. Nikola Dabović, Krsto i Špiro Sredanović obešeni su radi toga, što je, posle crnogorskog uzmaka, neko od njihovih muslimanskih komšija ustvrdio, da je u njihovim kućama, eksplodirala municija, za koju niko nije znao, kako je tamo mogla dospeti. Inače, smrtne su osude objašnjavane prosto ovako:

„Danas biće obješen taj i taj zato, što su njegovi susjedi potpomagali nama neprijateljsku vojsku“. Što su se „u sporazumu s neprijateljem istom pridružili te ga poduprli“ kažnjeni su smrću: Joko Vučković, Đurica, Lazar i Tomo Čurić; Tomica, Vuko, Luka, Krsto i Vido Ratković, Nikola i Miloš Mijović. Na smrt su bile osuđene čak i četiri žene: Milica, Ruža, Mara i Jovana Čurić, pa im je onda kazna promenuta u robiju od 15 godina. Iz istog razloga na smrt osuđeni Petar i Mitar Čurić „pomilovani“ su na 15 i 10 godina teške tamnice, a Stevo Mijović na 13 godina.

Ahmed Čevro, podlovac šeste lovačke čete, priznao je sam na sudu u Trebinju 29. novembra 1915. (K 374/15:11), da je u selu Bogojevićima, u trebinjskom kotaru, na zapoved kapetana Radovana Stankova ubio i dao ubiti 17 seljaka, „koji su po svoj prilici hteli pobeći u Crnu Goru i poterati svoju stoku“. Zapisnik, koji je vođen nemački, izrično veli: „Im Dorfe Bogojević habe ich auf Befehl des Hptm. Stankov 17 Baueren welcheanscheinend nach Montenegro fluchten und ihr Vieh mitreiben wollten, teils ich selbst niedergemacht, teils durch meine Leute niedermachen lasse“. Sam Stankov, na žalost Srbin, objašnjava to ovako:

„Zupci su tada skrivali Crnogorce i kad su naše trupe napredovale padoše iz sela Konjskog i Bogojevića hici na nas, tako, da su vojnici opravdano napali to mesto, zapalili kuće i ljude pobili“. Čevro o tim hicima iz kuća ne navodi ni reči. Hice ne spominje ni drugi svedok lovac Mahmut Ćerinagić, koji navodi da je tom prilikom ubijeno 18 ljudi i to na zapoved kapetana Stankova i Obrada Vlaha, koji su naredili „da se pobiju svi ljudi i zapale sve kuće“.

Na jednoj sudskoj raspravi u Trebinju (K 71/14 4) vođenoj 30. septembra 1914. izjavio je kapetan Rudolf Špicner, da je vojska na početku rata u tom kotaru dobila upute, „da odmah pobije sve domaće seljake, ako ih sretne s puškom u ruci. Neoružane stanovnike treba zatvoriti“.

U Konjskom su tada, 14. avgusta 1914., pobijeni oni ljudi: Milutin, Krsto, Obren, Šćepan i Vido Ratković; Vuko, Tomo, Jokan, Marko, Vaso, Lazo, Pajo, Jovan, Anto i Obren Đurić i žena Anđa Đurić od 86 godina; Marko, Savo, Aleksa i Jovan Tica. Osakaćeni su taj dan Vaso M. Zurić i Nikola Božov. U Željevu su ubijeni Nikola Ratković od 65 godina i tri žene Stoja, Krstinja Perkova i Krstinja Đurova Ratković. Od tih je bila Stoja starica sa 80 godina.

Na Preobraženje, 19. avgusta 1914. obešeni su Jovo i Nikola Sredanović iz Vučije (kot. Trebinje) na pismenu zapoved generala Brauna upućenu tvrđavnom sudu u Trebinju pod br. 361 radi toga, što se „dokazalo“ „durch vier Augen und Ohrenzeigen“, da su se stanovnici Vučije pridružili Crnogorcima i palili „vlastita susedstva na korist Crnogoraca“. Oba ta čoveka nisu tad bila u Vučijoj, nego u trebinjskom zatvoru, gde su odmah s početka rata bili dovedeni kao taoci. Tako su 27. avgusta povešani iz Konjskog i Bogojević Sela: Pero Zurić, Obren Sredanović, Vujoš Vukalović, Mato i Rade Vukalović, Rade Vučković i Vidak Simović, svi stoga, što su stanovnici njihovih sela, bez njihova prisustva, pomagali Crnogorcima, s njima pljačkali žandarsku kasarnu i pošli s njima u Crnu Goru. Iz istih razloga obešeni su bili 23. avgusta iz Vučije Damjan Sredanović, a iz Arhanđelova Ćetko, Nikola i Vidak Šegrt i Jakša Gobović. 21. avgusta obešeni su iz Zagrađa Dikan Rutešić, Nikola i Jovan Kujačić i Đoko Benderać, jer da su Crnogorci „bili primljeni i ugošćeni u kneževoj kući u Zagrađu“. (K. u. k FEstungskommando in Trebinje, Nr. 378). Osim toga su obešeni: Petar Radoman, Ilija Kovačević, Jovan Trklja, Luka Grubač, Luka, Stevan i Gavrilo Begenešić, Todor Mileusnić, Petar Đajić, Rade Burlica, Pajo i Rade Šakotić, Luka i Rade Bakoč, Spasoje Stijačić, Trifko Kujačić, Lazar Rutešić, Krsto Vidak, Đorđo, Todor Stijačić, Petar Žigić, Ilija Skorupan, Nikola Barać, Isto Korelija, Đuro Kujačić, Petar Gobović, Jovo Tojaga, Gojko Deretić, Jovan Stijačić, Sava Inić, Božo Labuš. 21. novembra 1914. obešen je Blagoje Lizdek, iz Udrežnja (kot. Nevesinje), jer da je u krčmi jednoj kazao, kako se prijavio bolestan samo za to, da ne ide pucati na braću. Dalje su obešeni: Simo Bendarać iz Klobuka, Đoko Babić iz Klobuka, Simo Grubač iz Orahovca.

U Avtovcu su 1914. povešani ovi ljudi: Panto Hadžić, Andrija i Novica Škiljević, Simo i Mrka Mastilović, Vidak Anteljević iz Izgora; Mirko i Maksim Dubljević iz Jabuke; Ljubiša Supić, Jefto Sudžum i Jovo Grković iz Vrbe; Nikola Savić iz Žanjevice; Petar Okiljević iz Platice; Simo Šojić i Lazar Kapetanović iz Jesenika; Obren Supić sa Čemerna; Janko Kurdilija iz Korita.

U oktobru 1915. uvaćena su u crnogorskoj vojsci na Kosmašu dva srpska prebega iz Orahovca. Fejzo Salković, zloglasni vođa šuckora, doveo ih je u Lastvu, „i tu im sam izrekao smrtnu osudu i naredio svome društvu te su doneli krampu i lopatu, te prisilio oba zarobljenika da sami sebi grobnicu iskopaju… Kad su iskopali jamu rekao je Fejzo svome bratu Mehu i Šaćiru Salkoviću da ih zakolju. Odma su svi priskočili te uvalili u jamu i Šaćir Salković zaklao je bajunetom Milovana Vidakova Deretića, a Meho drugoga koji se zvao Petar“ (izgleda da je to bio Petar Mrdić), (Srpska Zora, br. 99, 1919.).

Na Buni kod Mostara ubili su šuckori nekoliko seljaka i trgovca Jovu Komlenovića iz Mostara. Ubio ga je jedan šuckor, koji mu je bio konkurent.

Kod manastira Žitomišljića ubio je neki čovek, sudskom istragom se ustanovilo, da to nije učinio Srbin jednog šuckora. Bez pitanja sumnja je pala na Srbe. Odmah je skleptano i povezano tridesetak seljaka i među njima i arhimandrit manastirski, Hristifor Mihajlović, i uz tučnjavu povedeno u mostarski garnizonski zatvor. Jedan je finans hvatao arhimandrita za bradu i pakosno ga pitao: „Hristofore, đe ti je sad kralj Petar?“ Drugi su ga, u isto vreme, psovali i udarali. U mostarskom garnizonu seljaci su, potpuno nedužni, bili tučeni na najsuroviji način. „Profoz, zloglasni Šolijer, uvukao se među seljake, pa svojim teškim, gvozdenim korbačom udara gde koga stigne, gura ih, razdvaja. Arhimandrita naziva starim lopovom i preti mu. Zatim se poodmakne u stranu, kao da bi da odabere koga će napasti, pa se zatrči i udari ga nogom“. Tako opisuje stvar jedan veran očevidac. A posle osam dana, kad je provedena istraga i utvrđeno, da ti ljudi nisu ništa krivi, pušteni su kući bez obzira na sve ono, što se s njima dogodilo.

Ne znam otkuda je došla u francuske novine ova vrlo precizovana vest, koju navodi N. Stojanović u svojoj knjizi Bosnie-Herzegovine[2], Geneve 1917., str. 82-3, i koja treba da se naročito zabeleži. Student socijologije na lozanskom univerzitetu Jovan Živanović, rodom iz Brčkog, otišao je u srpske dobrovoljce i u jednoj bici bio ranjen i zarobljen. Njega su živa spalili u Srebrenici.

Spaljivanja je kod Austrijanaca bilo i inače. Ubijenog Joku Ćeranića iz gatačkog kotara bacili su na vatru. Dva brata, Tomo i Ilija Joković, sa majkom, bili su isto tako spaljeni. Ludi Petar Kovačević, mladić, bio je u Kotarima živ spaljen posle užasnih mučenja (sl. d., str. 83).

Žandari i šuckori zatvoriše u oktobru 1914. na Bulozima Aćima Papricu sa ženom i decom u kuću i tu ih zapališe. To isto učiniše i sa Simom Kovačevićem i njegovom porodicom, „samo jedan sin njegov kroz vatru iskoči, ali i njega uhvate i živa ga u zemlju zakopaju“. Uz to se navode i ova nečoveštva: Iliji Marinkoviću, starcu od 80 godina, odsekli živom ruke do lakata, „ženi mu proterali jezik kroz vilice, a snahu mu i njeno troje dece onde poklaše“. Za stogodišnjeg starca Stjerana Lazarevića se kazuje, da su ga ubili i dali krmcima, „koji su ga više dana jeli“. Đorđa Mitrovića kneza sa još 16 ljudi i žena „ubiše i razneše na bajonetima“. (Srpska Zora, br. 37,1919.).

Stojanović iznosi i ove slučajeve. U gatačkom kotaru ubijena je žena Maksima Perovića zajedno sa detetom i majka Jevte Markovića. Đurđa Popovića bila je obešena u Avtovcu i tri dana ostala na vešalima. Masakriran je starac Periša Glogovac i njegova žena. U Fatnici su obešeni Stjeran Šarenac, Ilija Boljanić, Nikola Popara i neki Čubrilo. Đorđo Gaćina s Meke Grude bio je streljan. (str. 83.).

Za ponašanje austrijske vojske najstrahovitiju optužbu dižu ova dva slučaja. U Foči, kad su Crnogorci počeli da navaljuju, izvele su vojničke vlasti taoce i druge Srbe i postavili ih u svoje prve redove. Isto su to učinili i na Pašinom Brdu prema Srbijancima, gde su čak doveli i žene i pucali iza njih, pri čemu ih je mnogo stradalo i bilo ranjeno. U Brežanima još i sad ima ženskih invalida iz te borbe.

Austrijske vlasti, koje su sve ove strahote delom potakle i organizovale, a delom za njih znale i trpele ih, kušale su na sve načine, da ih ili prećute i na taj način izbrišu ili da ih s njima svojstvenim cinizmom omalovaže i obrane. Ministar spoljašnjih poslova i dugogodišnji zajednički ministar finansija i za Bosnu i Hercegovinu, baron Burijan, održao je 6. decembra 1917. svoj ekspoze u odboru austrijskih delegacija i kazao za sve te surovosti ovo:

„Krivci su morali biti kažnjeni, a zavedeni sa uspehom oduzeti od agitatorskih uticaja, kojima su bili podlegali. Ne treba ulepšavati, da je pri tom u pojedinim slučajevima dolazilo do oporih mera, ali to ne sme da začuđava s obzirom na ogorčenje, koje je silno izbilo radi izdajničkog delovanja izvesnih elemenata i radi opipljive opasnosti, u koju su ti isti gurnuli zemlju“.

Pod utiscima optužaba govora dra A. Tresića-Pavičića strana je štampa donela nekoliko oštrih osuda austrijskog režima u Bosni, našto je austrijski vojni ataše u Amsterdamu, podpukovnik Iškovski, po naredbi svoje vlade požurio sa ispravkom. On navodi, da je od početka rata bilo osuđeno u Bosni i Hercegovini 210 osoba radi smetanja javnog mira i rada protiv oružane državne snage, a 250 radi veleizdaje i uhođenja.

„Broj nikako nije visok s obzirom na to, da je velik deo stanovništva u Istočnoj Bosni svim sredstvima nastojao, da nanese štete austrougarskim četama i s obzirom na to, da su se mnogi ljudi pridružili neprijatelju“.

Ne navodeći ove ubijene bez osude priznaje sam 460 „redovnih“ smrtnih osuda. U Čelebiću „nije nemoguće“, da su vojnici ubili nekoliko ljudi, koje su uhvatili na izdaji“. A „izmišljena“ je, vele, vest, da je u sarajevskom zatvoru bilo preko 1000 osoba i da su mnoge od njih bile obešene.

U sledećem nastavku: Šuckori za masakr Srba nikad nisu kažnjeni

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *