Virus pohlepe i mržnje opasniji je od korone!

Piše: Alex Saška

Strah od zaraze  ovog virusa koji će zasigurno da obilježi cijelu ovu, 2020. godinu, a vjerovatno i mnoge buduće godine, je nešto što me navodi da se zamislim odakle zapravo taj strah? U čemu se sastoji  korijen tog tolikog užasa pred nekim brojkama koje nam serviraju iz dana u dan?

Posmatram ovaj globalni problem kroz poruku koju nam šalju. A, to je panična poruka da bježimo u izolaciju ,da se čuvamo onoga što može da nas zadesi ,da se čuvamo smrti i da se čuvamo jedni drugih. Da se spašavamo kako god znamo, samo da ne umremo. Pitam se, da li je smrt jedina najstrašnija pojava i mogućnost koja nas može zadesiti? Pitam se, da li postoji neki drugi, bolji način? Možemo li na dostojanstveniji način da sve ovo proživimo i preživimo?

I vidim svoj način pobjede nad ovom pošasti koja nas je zadesila i koju nam poslaše iz ko zna, koje laboratorije i čije bolesne glave. Dok ispijam kaficu iz mog servisa koji sam ostavljala samo za posebne prilke, „za nas dvoje“, shvatam da su sada ti posebni trenuci nastali i da nikada neću biti  bliža sebi i mom dragom, svima koje čuvam u srcu, nego ovih dana, arednih  mjeseci i godina. I  nazdravljam u mislima svima vama i svima nama, jer ova pošast može zapravo biti najveće oslobođenje svih nas.

Vidim da nas zatvaraju u kolektivni geto, da nam cijepaju ostrva, države, gradove, sela… Jedno po jedno  stanište ljudi, ptica, životinja i svake tvari Božije, se udaljava od nas i sve smo usamljeniji.. Na svu otuđenost na koju su nas pripremali godinama,bilo televizorom, telefonima, javnim mrežama, stigla je korona – kruna svega što treba da nas  zauvijek amputira i nauči autističnosti i samoživlju.  Korona, kao poruka da treba da bježimo od sebe samih!

Billedresultat for samoća, karanntinUviđam da je zapravo taj strah od  virusa, strah od samih sebe. Virus povlači za sobom karantin, a karantin povlači za sobom samoću. Samoća traži objašnjenje toliko toga u nama samima. Samoća traži da se ispolji u jasnom obliku, jer samoća kao pojava ne postoji. Vakum ne postoji. On je ispunjen vazduhom. Samoća je ispunjena nama! U društvu samih sebe, sada i konačno! Koliko dugo je vaše „ja“ tražilo da porazgovara sa vama, da oslušnete sebe. Da se zapitate, zašto ste onako odreagovali kada vas je komšija Drago upitao da mu pomognete. Da se sjetite kada ste provodili vrijeme za svojom omiljenom serijom, jer to je jedino što za sebe uradite, a dijete vas vuklo za nogavicu i tražilo pažnju. Da se prisjetite svih obećanja datih sebi da ćete se konačno  udostojiti i krenuti ispočetka, pa makar ovoga puta padali i padali iznova…Da ćete ustajati i dizati se ,sve dok ne uspijete!

Da li vas ova samoća koju nazivaju karantin, podsjeća koliko ćete vremena sada „morati“ provoditi skupa sa svojom porodicom, jer ne znate šta da pričate sa njima. U svim prošlim godinama, tako dugim nizom godina, naučili ste se osjećati dobro „u svojoj egoističnoj koži“. Ugađali ste samo sebi, naizgled živjeli ljubav u dvoje, naizgled bili dio svoje porodice dok su vam misli bile na kupovini nove haljine, nove obuće, neke zabave! Dok je svako za sebe živio svoj mali, isprazni život, obogađen vanjskim sadržajima, sem unutarnjih!

I sve ovo me podsjetilo na one daleke, ljubavne, divne osamdesete u kojima sam kao djevojčica osjetila tu bliskost koju sada nazivaju karantin! Kada je tata ostavljao majstore na krovu kuće, da bi sišao i pokazao mi jednačinu,da bi me ispitao pjesmicu, da mi mama češlja kosu sa osmjehom anđela, dok mi dvije trešnjice sa gumice poskakuju i mirišu na ljubav. Kada smo davali „krug“ bicikla jedni drugima i trčali da pokažemo „zadaću“ jedni drugima. Kada smo obavezno ustajali u autobusu, a nismo posmtrali kroz prozor u daleko otuđenje od svih, a najprije, nas samih! Jer čovjek nije stvoren da bude sam. Čovjek je društveno biće. Biće zajednice. Biće koje pripada sebi i pomalo svima drugima…

Slušam jutros muziku osamdesetih i pijem kafu iz posebne šoljice i miriše mi sve na dobrotu. Na bliskost. Na obećanje nekog dalekog vremena da bi moglo da se ponovo vrati, ako samo budemo željeli da nam dođe. Pogledajte koliko blagoslova ima ovaj virus! Spajanje porodica, odmaranje, usporavanje nekog tempa koje je bilo bolno i teško, šetnja ili sjedenje na terasi, čitanje knjiga…

Billedresultat for kafa za dvojeŽelim da pošaljem poruku cijelom svijetu – ozdravimo! Ozdravimo od virusa pohlepe, egoizma, mržnje, samodovljnosti, ozdravimo od tuđih poruka ko treba da budemo i vratimo se sebi. Vratimo se onom iskonskom biću i ulozi koju smo dobili po rođenju. Budimo prerušeni anđeli na zemlji. Budimo jednostavno ljudi, što bi rekao patrijarh Pavle. Osvjestite svaki dan i svaki čas uz vaše najdraže. Nedajte da vas razdvoje! Nedajte da vas još više otuđe. Pronađite ljubav jedni u drugima. Sjetite se zašto ste zavoljeli tog čovjeka pored vas. Sjetite se onih suza ganutosti i božanski nestvarne ljubavi kada ste prvi put držali svoje dijete u rukama. Sjetite se toga kada vam sledeći put bude „dosađivalo“ nekim „glupim“ pitanjima.

Sjetite se majke koja vas je čekala i kada niko  drugi nije, i vjerovala u vas i kada su svi okretali glavu od vas.Sjetite se jakih ramena svog tate , koji vas je nosio na ramenima, kao da nosi cijeli svijet ,jer vi ste to bili za njega. Budite plemeniti. Oslušnite u toj izolaciji sebe i shvatite da je jedini strah od karantina, strah od suočavanja sa sobom! Primjećujete li da vas otuđuju sve više i više… Da traže od vas da se na distanci od dva metra držite. Da se ne grlite. Ne ljubite. Da budete još sebičniji i samoživi u nekom životinjskom instiktu opstanka. Vidite li koliko su vas naveli da kupite hrane koju možda nećete ni stići pojesti.

Bojite se virusa, kao da je to jedini način da se umre. Koliko ljudi  u saobraćaju izgubi život svaki dan, koliko od karcinoma, koliko od drugih bolesti.? Virus je do sada najmanje života odnio, ali se plašim da će najviše duša da počisti! Nedajte to malo duše u sebi, jer to je jedino sa čim ćemo pred Boga stati. Ispijam ovu kaficu jutros sa mirisom behara i onog dalekog aprila u Sarajevu koji donosi lahor neraskidivih i nezaboravnih sjećanja, ljudi, drugova i drugarica. Pijem kaficu polako i uživam u svakom gutljaju. I srdačno se smijem suprugu kada smo bili u nabavci prije dva dana i on pitao šta nam je potrebno, a ja od svega „što nam treba“ uzela  salvete. Šarene, cvjetne, sa leptirom i ornametnim šarama.. Kada me je u čudu pogledao, kao potpuno izgubljenu ženu na ovoj planeti, i upitao „nećeš valjda“, ja sam se nasmijala. Pustila sam svoj smijeh neka odzvanja tim prodajnim objektom iz koga se cere sve te robne stvari koje nam ne mogu dati ispunjenost i bliskost. Rekla sam “ O, da! Hoću jer  ovo je moj svijet!“

I dok pijem kafu iz moje posebne šoljice, spuštene na salvetu sa leptirima, šaljem ljubav za sve vas i želju da se sada držite porodice više nego ikada. Da volite više nego ikada.Da budete zahvalni više nego ikada. Da se opirete izolaciji više nego ikada! Izolaciji sa vašim i tuđim srcima. Nebojte se ako i internet pogase, jer će i na taj način gledati da vas odvoje od onih koji drugačije posmatraju ovaj svijet. Nađite sadržaj! Učite skupa sa svojom djecom. Zagrlite muža kome ćete baš jutros napraviti omiljene kolače, napravite sa sobom ozbiljan i koristan dogovor! Radite sve što vas čini srećnim uz vaše najdraže. Samo se nemojte bojati za ime Boga! Strah je kod kojim žele da upravljaju sa vama. I sebičnost je način kojim ćete pobjeći od svih u nezdravi, neprirodni dio sebe!

Volim ovaj svijet leptira i tratinčica, kako mi neko reče, volim  više nego stvarni svijet iz koga svaki čas iskaču dvoglave aždaje. Jer jedini pravi svijet i jeste ovaj moj. Gospod nam je dao sve što nam treba i dao nam je jedni druge… Zašto tako prirodna činjenica počinje da liči na bajku. Na neki “ moj svijet“ iz koga treba da izađem i osvjestim se čim prije. A ja neću van! Baš hoću u ovu izloaciju da vidim šta treba da iščupam iz sebe. I ako je to sebično srce, evo čupam ga iz njedara i bacam, gradim novo u ovom nekom drukčijem vremenu, gdje me uče otuđenosti i sebičnosti! I ako umrem ili od virusa ili od neke druge smrti, neću da to bude sa strahom. Hoću da stanem pred Gospoda i kažem:

„Evo sudi mi Bože što nisam željela taj njihov svijet, što nisam željela biti kao „drugi“, što sam plakala kada  su nekoga vrijeđali, ponižavali, što sam učila dijete da se ničega ne boji osim egoizma, što sam radila kako sam najbolje znala da bih opravdala svoj dolazak na Zemlju. Evo sudi mi Bože, pokušala sam biti najbolja verzija sebe!  Pa, ti sad, prosudi“.

 

3 thoughts on “Virus pohlepe i mržnje opasniji je od korone!

  • 18. марта 2020. at 21:19
    Permalink

    Kakva poruka!Kakva prelepa priča.Bravooo.Sve rečeno za one koji vide dalje od pogleda očiju.Oni koji vide srcem a misle -mozgom!
    Hvala za ovu poruku celom svetu.Divno.

    Reply
  • 19. марта 2020. at 07:25
    Permalink

    Aplauz!👏👏👏👏👏👏👏
    Kakav osvrt na situaciju! Kakva pozitiva.Sjajan clanak!Bravo

    Reply
  • 19. марта 2020. at 07:29
    Permalink

    Aplauz👏👏👏👏👏👏👏
    Kakva pozitiva i osvrt na situaciju.
    Bravo za ovaj text.Sve je u glavi.Sve!

    Reply

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.