Tvoja prva godina u Kanadi

Danas je tačno godina dana kako sam mog malog, moj veliki svemir, kćerku Кristinu, ispratila u bijeli svijet. Već u ovo vrijeme je bila na putu ka njenim novim životnim izazovima. Neka ti je srećan i Bogom blagosloven svaki novi korak, dušo moja. Volim te“! Ovo je post na Fejsbuku Alex Saške, s kojom se družimo na stranicama portala „Tamo daleko“. Saška je autor vrlo zanimqive knjige „Izazov 30 dana“, svojevrsnog priručnika za život, čiji smo prikaz nedavno podelili sa našim čitaocima, a sada je sa nama podelila i priču što sledi.

Piše: Alex Saška 

„Mali moj. Prije tačno godinu dana stiskala  sam te jako  želeći još malo da te držim uz sebe,  prije nego što prođeš kroz terminal i mahneš još neki put.Osvrtala si se  i Ti pokatkad, da li te još posmatram i čekam da zamakneš i sjedneš u avion.Imala sam čudan  strah i neku prazninu u srcu  kao da se sve u meni ispraznilo ,kao da je dio mene spakovan u tvoje kofere pa otkinuta ja stojim i ne znam kud ću sa sobom. Kao da više nigdje i nikome ne pripadam.

Plakala sam  i prisjećala se svakog našeg razgovora od tvojih prvih koraka pa do najnježnijih godina i dana kad si stasala za samostalan život. Činilo mi se da smo se maloprije igrale sa tvojom Suzanom, tvojom Ćelom, tvojim Nikolajem i da te opet ispravljam jer ne znaš izgovoriti Vrbas već, Vrubas, da sam sva važna jer stojiš u prvom redu “ Vrapčića“ iako ne znaš sav tekst, da te ispraćam u školu i da pišem ceduljice kako ćeš podgrijati ručak uz napomenu da te teta Bogdanka obiđe i pregleda jesi li sve ugasila dobro.

Proživjela sam nanovo tvoje suzice kad sam se spremala za Libiju i tvoju radost i neku čudnu stidljivost prema meni, kad sam se vratila. Pa kupovina haljinice za malu maturu, pa za veliku, upis na fakultet i danas odlazak tako daleko. Iskreno nizale su se slike jedna za drugom kao u nekom ubrzanom životnom filmu i kako god pokušavala da ih usporim činilo mi se da sve tako brzo prođe. Upitah se zar se cijelo odrastanje jednog djeteta može nanizati u nekih desetak minuta prisjećanja.Pomislih kako život brzo prolazi i kako ne shvatam kad si prije odrasla i kuda to krećeš. Zašto? Sve mi se mješalo kao u nekom bunilu dok sam kretala kući plašeći se kakva će mi nova jutra biti bez tebe i sa kim ću sve one naše događaje prepričavati.

Znala sam da ću željela to ili ne, morati da se naviknem i da će sve nekako da se posloži vremenom. I malo po malo, dan po dan učila sam se nekoj novoj tišini u kući i novim danima nas dvoje bez tebe. Kad sam željela da te zagrlim prisjećali smo se tvog zvonkog smijeha i anegdota kojih si uvijek puna. Baš si nedostajala prvih mjeseci. Danas eto ne znam šta da kažem. Godina od tvog putovanja za tvojim novim životnim planovima, prošla mi je i brzo i sporo. Kao da je davno bilo kad si otpututovala, i kao da sam te sad otpratila. Valjda se to nedostajanje djeteta provuče pa ti i dan kao godina, a opet kad pomislim, baš brzo promače  godina dana.

Sad već imam šta da pričamo i nemam onu neizvjesnost kao kad si tek kretala. Završila si godinu koledža kao najbolji inetrnacionalni učenik, radiš da bi se školovala i svaki put si srećna kada se čujemo na telefon. Iskreno znam da mnogo toga prećutiš i ne želiš da pomućuješ moje raspoloženje i znam da je neprirodno da si svaki put baš tako raspoložena ali to si ti. Uvijek pozitivna, puna ljubavi i osjećaja za one koje voliš. Naučila si i ti kao i ja, otkako si otišla, da sve sama prođeš, usput prepoznaš te osjećaje i u hodu ih selektuješ dok dan svojim tokom ide. I nemam opet ništa novo da kažem već samo da ponovim koliko sam očarana i ponosna tobom i tvojom snagom. Tvojom samostalnošću i zadacima  pred kojima bi i mnogo zreliji čovjek zastao .

Vjerovatno se mladost mnogo manje pita nego zrelost i više vjeruje i sebi i životu a možda je to opet samo sve u tebi i nema veze sa godinama već spremnošću da izneseš sve što si zacrtala sebi. Mnogo sam mirnija nego prije godinu dana i ja eto načinjem svoje snove kao i ti svoje. Na putu do njih šetamo ti i ja kao onaj dan Kalamegdanom i smijemo se bezbrižne i sigurne u najvažniju stvar. U našu ljubav, iskrenost i našu podršku jedna drugoj. Ne čini mi se više ta Kanada tako daleko i kada mi šalješ video snimke njihove prirode i tvojih dana tamo kao da smo skupa. Sjajna je stvar ova nova tehnika bez koje ne znam kako bih prolazila svaki novi dan. Upoznajem po malo njihove ulice, znam kako ti izgleda koledž i jedan školski dan, znam tvoje drugove i kuda izlazite,znam iz tvoje priče jedan radni dan i sve se, eto čini jednostavnije.

Naučila si me za ovu godinu mnogo toga i naučila sam ja o sebi mnogo toga otkako si tamo. I nije tako strašno. Zahvalna sam Bogu na svim iskustvima i na svemu što svježina novih dana donosi. I ostaje mi samo da brojim dane, opet onako usput, kad ćemo da se vidimo i kad će nas do tebe avion odvesti, pa da se opet uz kafu ispričamo i onako, kako mi znamo, ismijemo nekim našim glupostima i uživamo u zajedničkim trenucima.

Do tada čuvaj mi se i hrabro koračaj  svemu lijepom kao do sada, i ne osvrći  za prošlim. Ovaj trenutak je važan i ovo danas oblikuje tvoje sutra. Oboji ga što smjelijim bojama i veselijim tonovima tvog zvonkog smjeha.Volim te mali moj mnogo više i više  nego što to možeš da zamisliš. Srećno ti i blagosloveno ovo jutro i svak naredni dan“.

Linkovi na društvenim mrežama Alex Saške: https://www.facebook.com/aleksandra.gajicristovic, https://www.instagram.com/citati.alexsaska/?fbclid=IwAR1YiDVcdXpH3VZproMDHQ91mm8eElKhDxc4GTsIj3yqR1vHXzSMGZInRrA