Od pakla Jasenovca do Pariza i Kazablanke

Kao dječak je bježao od fašista, preko leševa. Gledao je majku, ubijenu i unakaženu. Brat mu je umro u zbjegu, a otac i djed su ubijeni u Jasenovcu.

Gojko Kotur (92) je preživio i strahote ustaškog dečjeg logora u Sisku. Danas je građanin Pariza i ponosni djeda šestoro unučadi, koji su advokati, ljekari, inženjeri, u metropolama širom Evrope.

Na jesen će proslaviti 92. rođendan, a ako je suditi po energiji, optimizmu i bistrini uma, poživjeće još godinama. Ni danas ne nosi štap, ni naočari, ni slušni aparat. Ne treba mu to. Sjeća se jasno svakog imena, sela, doživljaja od prije 80 godina.

Zatekli smo ga u zavičaju, u selu Koturovi, podno Kozare. Okopavao je voćke, koje je sam zasadio, kad ga je u poslu prekinuo skajp poziv.

–Ui! Sava, trebjen…

I nastavio je da ćaska, na francuskom, sa unukom Nikolom, mladim stomatologom iz Pariza.

–Divna su mi djeca, nije što su moji. Nema dana da me ne pozovu, svi redom, a svako malo dođu da me vide, bilo da sam ovdje u selu, ili u Parizu – kaže deda Gojko.

U Parizu? Pa da, u francuskoj metropoli djeda Gojko je zaradio penziju, koju u zdravlju i veselju troši već 31 godinu. Ima stan u Parizu, nije htio da ga proda, a ni djeca nisu dala, nije im zapelo za pare.

Tako ovaj, vjerovatno najdugovječniji francuski penzioner, s proljeća i ljeti živi u svojim Koturovima kod Kozarske Dubice, bavi se baštom i voćnjakom. A kad zazimi seli u Pariz: da šeta Jelisejskim poljima i druži se s prijateljima.

Bolje šljiva, nego šampanjac

Da je baš tako, potvrdio je i njegov sin Miodrag Mišo Kotur, koji je iz Luksemburga, gdje radi kao menadžer, doliteo da vidi tatu.

–Tata je živa legenda, ne postoje dva takva na cijelom svijetu – kaže Mišo.

Djeda Gojko je elegantno zaobišao pjenušavi “Brut”, koji je Mišo iznio na sto, pa gucnuo malko kozaračke rakije šljive i – razvezao priču. Po redu, kako dolikuje, od ratnog djetinjstva do današnjih dana. Sjeća se, kaže, kad je NDH zauzela Bosnu, gledao je kako su tri puta bombardovali manastir Moštanicu.

–Sjećam se i kako sam 1942. išao sam kroz šumu, da vidim ranjenog strica. Na sve strane leševi ljudi i životinja. Djeca, gladna i žedna, plaču, žene zapomažu, ranjenici jauču – priča djeda Gojko.

Sjeća se i kako je njegov stric, ranjen, nepokretan, ostao u šumi. Imao je uz sebe jednu kuruzicu i malo mlijeka.

-Našli su ga nakon 18 dana. Vidjelo se da je, jadan, pojeo sav list i travu, koliko je mogao dohvatiti… Ne znam gdje mu je grob – priča deda Gojko.

Ne zna ni za grobove svoje majke, oca, djeda, bake, ujaka…

Ustaše pobile 30 ljudi i djece

Слика може припадати 1 особа, стоји, дрво и трава

Jednom su, priča, ustaše i Nijemci upali u njihovo selo. I za sat dva pobili 30 ljudi i dece. Ostao je samo Jefto Radmanović, spasilo ga je što je ustaša, kad mu je Jefto došao na red, mijenjao šažer u pištolju. Pa je Jeftu, koji se pritajio među leševima, smetnuo i preskočio.

Ni ovim žrtvama se ne zna grob.

Ali, ofanziva na Kozaru 1942. bila je tek početak muka. Gojkovi roditelji, baka i djeda bežali su od zla, sa djecom, usred zime, na saonicama.

–Kad smo prelazili preko rijeke Moštanice, led nas prevari i svi smo upali u vodu. Moj mlađi brat je dobio upalu pluća i ubrzo je umro. Ni njemu ne znam za grob – priča Gojko.

Ustaše su ih otjerale u Hrvatsku Dubicu i sve ih skupili na jedno mjesto. Odvojili su muškarce od 16 do 60 godina, od žena i djece.

Jasenovac – put bez povratka

–Otjerali su i mog starijeg brata i oca, rekoše, na prisilni rad u Njemačku. Ali, stigli su samo do Jasenovca. Tu su ubijeni – kaže Gojko.

Kasnije su u Jasenovac otjerali i Gojkovog djeda Stojana. Svjedoci su pričali da su mu na putu do logora ustaše isčupale brkove. Ni njemu se ne zna za grob. Ostalo je samo ime na spsiku žrtava.

I Gojko je, kao dječak od 12 godina, proveo nekoliko mučnih dana u tom zloglasnom logoru. Svu djecu i žene su u Dubici potrpali u stočne vagone. Prva stanica Jasenovac. Tu su ih držali tri dana i noći bez vode i hrane, u jednoj prostoriji, u kojoj su i spavali i vršili nuždu.

Golgota se nastavila. Tjerali su žene i djecu ih da iz Jasenovca idu pješke, po kiši, do Daruvara. Pa onda u Velike Zdence, pa u Veliku Peratovicu kod Grubišinog Polja…

Pokušali su pobjeći, preko jedne poljane. Gojkova majka je otišla da traži vode. I nije se vratila.

–Našli smo je nakon nekoliko dana, mrtvu. Na glavi je imala veliku otvorenu ranu, koja se ucrvala. Prikupio je narod neku ćebad, sahraniše je, tek toliko da je zakopana. Poslije rata sam tražio njen grob, nema ga – priča Gojko.

Ustaše su našle bjegunce i potjerale ih dalje. Gojko i njegova mlađa sestra Anka, sa bakom i ostalim prognanicima, stigli su u Sisak: u ustaški koncentracioni logor za djecu.

–Naredili su nam da se svi skinemo do gola, zbog dezinfekcije, uzeli nam odjeću… Gledao sam golu moju baku – priča Gojko.

Strahote ovog logora je, kaže, teško opisati. Odvojili su žene i djecu, a bilo je i male djece koja sisaju.

–Puštali su majke u našu baraku, na pola sata, da podoje djecu. Joj, tih jauka i zapomaganja! Neka nađe svoje djetence mrtvo, neka ni to, već su ga odvezli mrtvačkim konjskim kolima – priča Gojko.

Baku živu bacili u jamu i zatrpali krečom

Kaže, nisi morao biti mrtav, da bi završio u tim kolima. I bolesne su zakopavali, da ih se riješe. Ko god ujutru, na prozivci, nije mogao da stoji, zna se… Tako su i njegovu baku živu bacilli u jamu i zatrapli je krečom.

–Moja sestra je bila slaba, nije mogla stajati. Kad bi ustaše dolazile sa mrtvačkim kolima, odvučem je iza barake i proslonim uza zid. Kad pitaju, gde je, ja kažem: vrši nuždu – priča Gojko.

Gojkova sestra je tako preživjela i dočekala kraj rata. A preživio je i njihov rođak Milovan Kotur.

–On je bio najžilaviji, pa smo zajedno išli da krademo hranu, da ne poskapamo od gladi. Provučemo se ispod žice u polja, negdje nađemo pola trule paprike, negdje pola paradajza ili krompirić, nama dobro. Poslije su za nama krenula druga djeca, pa su nas ustaše zapazile i pucale na nas – priča Gojko.

Priča da su im, kad se ispod žice provuku u grad, siromašni mještani davali hrane, koliko su imali, iako su znali da bi ih ustaše, ako to otkriju, pobile. A priča da ni među logorašima nije uvijek bilo solidarnosti.

–Jednom dođe naredba: majke sa djecom biće puštene iz logora. Moja tetka, koja nije imala djece, prijavi nas kao svoje. Bili smo već na kapiji, kad žene iz sela povikaše: laže, nisu to njena djeca! Tetku su prebili na mrtvo, a mi ostadosmo u logoru – priča Gojko.

Kad je u logoru ostalo 40 do 50 djece, zvjerstva su malo popustila, pa su ustaše dopuštale Crvenom krstu i Karitasu da im ponekad donesu hrane.

–Jednom su nam skuvali pun kazan krompir čorbe i dali nam da jedemo koliko možemo. Neka djeca su pomrla, jer su se prejela nakon dugog gladovanja – priča Gojko.

Gojka i njegovu sestru spasili Hrvati

Na kraju su 1943. svu djecu koja su preživjela, a bilo ih je najviše 30, dotjerali u Zagreb, na Jelačića plac.

–Dođe jedna fina dama, sa šeširićem, pita ko ima brata ili sestru. Ja se javim. Kaže, uzeće nas i odvesti kod sebe. Pitam, može li sa nama poći i Mikan Misirača. Pitala je ljude iz Crvenog krsta, dozvolili su – kaže deda Gojko.

“Gazdarica” ih je tramvajem odvela u svoj dom u Gundulićevoj ulici. Ljudi su u tramvaju sa gađenjem gledali mršavu odrpanu decu iz logora.

I tako su Gojko i Anka upoznali svoje spasioce: Nadu i Ivu Novakovića, bogate Hrvate iz Zagreba.

–Ošišali su nas, okupali, dali nam nove pižame i naručili doktora da nas pregleda – priča Gojko.

Novakovići su ih odveli na svoje imanje u Sveti Ivan Zelina. Bogato imanje, imali su svega.

–Sestra i ja smo ostali na tom imanju, Mikana su smjestili kod jednog mesara, poslije je dobio dizenteriju, otišao u bilnicu… I više ga nisam vidio. Moja sestra je dobila TBC u zglobu, doktori su rekli da mora amputirati nogu – priča djeda Gojko.

Ali, Nada je poslala devojčicu u Kraljevicu, u sanatorijum, koji su vodile časne sestre. Vjerovala je da će je more izliječiti. Tako je i bilo.

–Ostadoh ja sam kod Novakovića. Gledali su me kao rođenog sina – priča Gojko.

Upisali su ga u školu, ali je Gojkovo školovanje je potrajalo samo nekoliko dana. Djeca su ga napadala i vrijeđala, pa je odustao.

–Nikad nisam završio ni razreda redovne škole, samo neke kurseve. Zato sam usmjeravao djecu da uče, znao sam šta znači probijati se kroz život neobrazovan. Srećom, poslušali su me, i deca i unuci – priča Gojko.

Dolazak partizana i povratak na Kozaru

Na imanju Novakovića Gojko je dočekao kraj rata. Kad su stigli partizani, među njima je bio i Mićo, njegov zemljak sa Kozare.

–Pita me: kakvi su ovi ljudi bili prema tebi? Ako su nešto pogriješili, da ih odmah strijeljamo. Velim ja, nemojte ljudi, pa oni su mi spasili život. I nije im se ništa loše desilo – priča Gojko.

Jednog dana po Gojka je došla njegova tetka Simeuna, da ga vodi kući. Nije htio da ide. Ali mu je gazdarica Nada rekla da ga “mora dati”. Nek ode kući, vidi kako je, uvijek se može vratiti.

–I tako ja dođem na moju Kozaru. Imao sam 15 godina. Svud jad i sirotinja, sve uništeno. Ali, nađem neke jarane, koji su, kao i ja, preživjeli rat. Počeli smo pušiti, hodati po selima. I ja ostanem – priča Gojko.

Tada se i prvi put u životu fotografisao.

Bio je, priznaje, i nakon oslobođenja, primoran da krade po tuđim baštama, da bi se prehranio. Glad očiju nema.

–Dobio sam neku potporu, ali pošto sam bio maljoletan, tetka mi je bila tutor. Ona me pošalje u zadrugu, po fasungu: litru ulja, kilu šećera, pola kile soli. Ja dok dođem do kuće pojedem sav šećer – priča Gojko.

Glad u selu, spletke u Komitetu

Išao je na kurseve i tako, na brzinu, završio četiri osnovne. Upisao se u Partiju, bio aktivan komunista iz ubjeđenja, ali je uskoro iskusio da u Komitetu caruju spletke i podmetanja.

Oženio se 1953. Ankom Konjević, bila je čestita i vrijedna. Stekli su troje djece, skućili se.

Završio je za traktoristu, kupio polovan traktor, počeo da zarađuje i podiže imanje iz pepela. Ali, ni to nije išlo. Svako malo narodna milicija

bi ga kažnjavala: zato što mu ne radi far, ili što na prikolici vozi osiromašeni narod. Čak je i u zatvoru završio. Odrapio je 11 dana zbog dva prekšaja.

–Imao sam rođaka, Savu Kotura, koji je živio u Parizu. I kad je jednom došao na odmor, pitam ga, da li bih i ja mogao naći nekog posla u Francuskoj. On kaže, pokušaj, uvijek se možeš vratiti – priča djeda Gojko.

Pokušao je i uspio. U Francusku je otišao 1966. Počeo je kao čistač, ali je bio vrijedan i spreman da uči, pa se izborio za bolji posao. Naučio je da postavlja izolaciju, a potom je postao i bravar.

Porodica kao multinacionalna kompanija

–Četiri godine sam bio u Parizu sam, a onda kažem ženi: ovako više ne može, ili ti i djeca pođite samnom, ili se ja vraćam. I tako se cijela porodica preselila u Pariz – priča djeda Gojko.

Danas je ta porodica prava multinacionalna kompanija.

Sin Mišo, koji je radio za “Formulu 1” i “Ferari” i družio se sa najvećim zvijezdama auto – trka, često je putovao avionom. Pa je tako upoznao lijepu stjuadesu Ramonu iz Indije. Danas imaju četvoro odrasle djece.

Drugi sin, Savo, na poslu je sreo i zavolio Francuskinju Žoslin. I oni imaju sretan brak i potomstvo.

Gojkov unuk Nikola je danas stomatolog u Parizu, Mikailo radi u “Ferariju” i po struci je IT inženjer. Maksim studira informatiku u Francuskoj, a Megan ekonomiju u Engleskoj. I Meleni je u Engleskoj i advokatica je. Žeremi je ljekar, radi u Parizu i sprema se da specijaizira hirurgiju.

A djeda Gojko, rodonačelnik dinastije – putuje.

–Prošao sam cijelu Francusku, uzduž i poprijeko. Družio sam se u Italiji sa Mihailom Šumaherom, prokrstario Alpe, Korziku, Tunis, Maroko. Eh, što je lijepa Kazablanka! Ali, ima i kod nas divnih mjesta. Nedavno sam bio u Martin Brodu, to je prava bajka – priča oduševljeno djeda Gojko.

Danas, kaže, ima samo jednu želju: da ga zdravlje posluži.

–Ne bi valjalo, nakon svega, dugo bolovati, je li tako – veli Gojko Kotur, čovjek koji je u 92 godine proživio, pa, bar tri vijeka!

Žurili u vojsku da se najedu

Djeda Gojko ne zna kad je tačno rođen. Oslanjajući se na sjećanja svoje tetke, koja je jedina u porodici preživjela rat, on je, nakon povratka iz logora, u matičnu knjigu kao datum rođenja upisao 30. oktobar 1930.

–Možda sam i godinu mlađi, ko zna. Svi mi, momčići iz sela, koji smo preživjeli rat, upisali da smo 1930. godište, da bismo što prije otišli u vojsku, da se najedemo kao ljudi. U selu je nakon oslobođenja vladala strašna glad, a u JNA je bilo hrane – priznaje Gojko.

Zapisi kćerke Smilje i kobna bolest

Smilja Kotur, djeda Gojkova kćerka jedinica, godinama je bilježila sjećanja svog oca, s namjerom da objavi knjigu, ali u tom naumu nije uspjela. Sprečila ju je teška bolest. Umrla je 2003. od raka dojke, u 40. godini. Braća su sačuvala Smiljine rukopise. Opaka bolest je bila kobna i za Gojkovu suprugu Anku. Umrla je 2012. od raka maternice. –Nikad je nisam prežalio. Nije voljela da ide doktoru, iako smo imali zdravstveno, čak i dopunsko osiguranje. Nije mislila na sebe, pa je bolest otkrivena kad je već bilo prekasno – kaže djeda Gojko.

Izvor: Srpskainfo

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.