Moj život od Beograda do Pete avenije!

Piše: Zdravko Elez

Tamara Kenvordi (Kenworthey), devojačko Marinković, rodjena Beogradjanka, danas je uspešan advokat sa kancelarijom na prestižnoj Petoj aveniji u Njujorku. Preko okeana se zaputila još 2000. godine s namerom da malo vidi taj prelepi višemilionski grad, centar medjunarodnih finasija, politike, zabave i kulture.

Nije ni slutila da će to zapravo biti njen put u novi život, pun neizvesnosati, očekivanja i nadanja. Kad je krenula iz Beograda razmišljala je da obiđe znamenitosti ovog megalopolisa sa 8,5 miliona stanovnika, vidi čuveni Kip slobode, Bruklinski most, koji spaja Menhetn i Bruklin, Empajer stejt bilding, pogleda Metropoliten muzej i Brodvej, prošeta Petom avenijom…

Priliku je želela da iskoristi i da malo utvrdi gradivo iz engleskog jezika, koji je, kaže, dobro znala knjiški ali nije bila često u kontaktu sa ljudima sa engleskog govornog područja. I želja joj se ostvarila i još mnogo više od toga. Na ovom putovanju upoznala je čoveka svoga života, Amerikanca, arhitektu, gospodina  Kenvordija.

-Danas kad razmišljam o tome vidim da sam napravila pravi izbor. Muž mi je dobar čovek, pažljiv, iskren, predan poslu. Plod naše ljubavi i razumevanja je i naše predivno troje dece, imamo dve ćerke i sina – kaže na početku razgovora za portal “Tamo daleko” Tamara Kenvordi.

MESTO GLAMURA I PRESTIŽA: Tamara ima kancelariju u ovoj ulici

Put do uspeha u dalekoj Americi za Tamaru, kao i za sve naše ljude, koji skupe hrabrost da kažu zbogom otadžbino, nije bio nimalo lak. Evo kako je tekao! U Beogradu je početkom devedesetih godina prošlog veka završila Osmu beogradsku gimnaziju (sada Treća) u vreme kad je bivša Jugoslavija pucala po svim šavovima i nestajala pred očima sveta. Bilo je to vreme velikih nestašica, hiperinflacije, redova za osnovne životne namirnice… Kao i sve ljude u Srbiji i bivšoj SFRJ, i Tamaru je to pogađalo, ali moralo je da se ide dalje. Upisala je Engleski jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu i već krajem 1998. stekla diplomu i zvanje profesora engleskog jezika.

-Radila sam u to vreme više poslova, kao profesor u školi, držala privatne časove, a potom sam se zaposlila u Bel padžetu, tada uglednoj firmi Zorana Markovića. Tih godinu-dve koristila sam priliku da putujem, bila sam sama, a ono što bih zaradila za mene je bilo dovoljno da priuštim sebi neko lepo putovanje. Pomenula sam ranije da mi je bio cilj da usavršim engleski jezik, jer sam shvatila da moje knjiško znanje nije dovoljno – seća se Tamara.

Tako je došao na red i put u Ameriku o kome generacije i generacije mladih ljudi iz Srbije mogu samo da sanjaju. Tamara bi rekla da to nije nedostižno ako se u to veruje i ima jasan cilj. Njen susret sa novom sredinom kad je u pitanju profesionalna karijera nije bio obećavajući. Zaposliti se kao professor engleskog jezika u Americi, nije joj bila najbolja opcija, ali šta raditi i čime se baviti, bila su pitanja koja su mučila mladu Beogradjanku. Znala je da ne može da sedi skrštenih ruku i čeka da joj posao padne s neba. Savetovala se sa prijateljima i poznanicima i izbor je pao na – prava, profesiju o kojoj gotovo ništa nije znala i koja se znatno razlikuje od studija prava u otadžbini.

-U Americi nije kao u Srbiji, završiš srednju školu i upišeš Pravni fakultet. Ovde moraš da imaš završen fakultet da bi upisao pravne nauke – objašnjava naša sagovornica.

Hrabro se uhvatila u koštac sa novim obavezama na Njujorškoj advokatskoj školi (New York Law School), ispitima, koji su iziskivali puno rada i truda. Kao i svakom poslu koji je radila, pristupila je maksimalno ozbiljno i u roku diplomirala. Ipak, to nije značilo da će brzo poteći med i mleko. Valjalo je steći iskustvo, kao i položiti ispit, kao bi se upisala u advokatsku komoru.

Dok je studirala, trudila se da volontira i peče zanat na što više mesta, jer teorija je ipak daleko od praktičnog iskustva. Prvo je radila u advokatskoj kancelariji koja se bavi imigracionim pravom, potom je volontirala u Američkom federalnom sudu koji rešava sporove u medjunarodnoj trgovini (United States Court of International Trade), a onda je uspela da dođe i do legendarnog sudije Nikolasa Cukalasa (Nicholas Tsoucalas) koji je poznat po sudskom slučaju “Son of Sam”.

SRCE NJUJORKA: Menhetn je najnaseljenije i najbogatije ostrvo

-On je sudija na glasu ne samo u Americi nego i širom sveta, i kada sam rekla kolegama sa fakulteta da ću da mu pošaljem aplikaciju da volontiram kod njega, rekli su mi da nema šanse da me primi pošto ne dolazim iz prestižne škole kao što je to Harvard ili Jejl (Yale). Bez obzira na to, pokušala sam jer nisam imala šta da izgubim i sudija me je primio pa sam provela kod njega u sudu nekoliko meseci – priča Tamara Kenvordi i ističe da joj je to bilo izuzetno dragoceno iskustvo i ulilo joj dodatno samopouzdanje.

Koliki je ugled imao Cukalas govori i podatak da je još od 1986. sudija Medjunarodnog suda Sjedinjenih Američkih Dražava. Na ovu funkciju lično ga je te godine imenovao Ronald Regan, u to vreme američki predsednik. Cukalas iza sebe ima zaista impozantnu karijeru i u pravnoj struci je još od 1951. godine.

-Posle dragocenog iskustva kod sudije Cukalasa volontirala sam u sudu na Menhetnu u okviru programa za medijacije, a onda sam radila i za grad Njujork, u odseku za nekretnine. I bez obzira na svu tu raznoliku, i mogu slobodno da kažem, bogatu profesionalnu praksu, trebalo mi je još godinu dana da nađem prvi stalni posao. Zaposlila sam se u jednoj maloj advokatskoj kancelariji na Menhetnu, gde nas je bilo troje, šef, sekretarica i ja. Tu sam ostala punih osam godina – objašnjava za “Tamo daleko” Tamara.

Razmišljala je tih godina intenzivno da li je to ono što je želela, imala je sređen porodični život, ali je osećala da mora da napravi još jedan zaokret u karijeri. Odvažno i hrabro odlučila je da bude svoj gazda, krojač svoje sreće i nije, kaže, pogrešila. Danas imam svoju advokatsku kancelariju (www.kenwortheylaw.com) koja se bavi raznim oblastima prava, od sudskih parnica, preko ostavinskih postupaka i nasledstava, ugovora, kupovine i prodaje nekretnina…

Tamara je ostvarena i uspešna žena. Ima skladan brak, deca rastu, a kao i svi vredni i radni Njujorčani, žive brzim i intezivnim životom.

-Ovde morate da naučite da dozirate i da budete veoma selektivni oko toga kako ćete da provodite svoje dragoceno vreme. Ne družimo se sa prijateljima često kao što se druže ljudi u Srbiji, ali se trudimo da održavamo kontakt sa dragim ljudima. Ako se s nekim vidite jednom mesečno, onda se može reći ovde da se vidjate često. Nigde na planeti Zemlji nije savršeno, svaka zemlja i društvo imaju i dobrih i loših strana. Mislim da odgovor na pitanje “Kako ti se dopada tu gde zivis?” zavisi od osobe kojoj postavite pitanje. Neko će biti zadovoljan gde god da je, a neko će da se žali i pod najboljim mogućim uslovima – jasna je gospođa Kenvordi.

Ovi redovi koje čitate nastali su posle nekoliko razmenjenih mejlova i prijatnog telefonskog razgovora sa Tamarom, koja me je pozvala u tačno zakazano vreme, a dok smo pričali uspevala je usput da obavi i neke sitne kućne poslove. I zaista ova mlada poslovna žena ne gubi vreme. Njen život i put do uspeha mogao bi da bude putokaz i za sve one koji nameravaju da se otisnu preko okeana u Ameriku ili bilo gde u beli svet.

-Budite uporni, ako pokucate na 10 vrata i nijedna se otvore, nemojte da odustanete, kucajte dalje na 11. i dalje ako se ni ona ne otvore, otvoriće se 25. vrata. Čime god da se bavite i šta god da radite, radite to savesno i odgovorno. Dođite na vreme na posao ili sastanak i dobro i odgovorno uradite posao koji vam se poveri, makar to bio neki mali i naizgled beznačajan posao kao što je fotokopiranje – kaže na kraju razgovora za naš portal Tamara Kenvordi (Marinković).

*Priča o ovoj izuzetnoj ženi objavljena je u okviru projekta Srbi u Americi, s akcentom na Floridu, koji je podržala i pomogla Uprava za saradnju s dijasporom i Srbima u regionu Ministarstva spoljnih poslova Vlade Srbije

 

 

 

5 thoughts on “Moj život od Beograda do Pete avenije!

  • 12. фебруар 2018. at 10:47
    Permalink

    Predivna prica i neko bi rekao kap iz bajke gde uvidjamo jednu crtu koja se proteze kroz celi tekst a to je upornost i dali je ona oslikana dali kroz zelju za odlaskom u Ameriku ili kroz skolovanje ina kraju svobuhvatni entuzijazam .Mora se i kos jefna stavka mappmenuti a to je bitan faktor srece i kockice koje su se slozile da bi se sve ovo ostvarilo.
    Ovaj divan tekst koji je publikovao gosp.Elez jos jednom svoji radom demostrirao da ovaj portal vodi pravim putem.Sve pohvale.

    Reply
  • 12. фебруар 2018. at 10:50
    Permalink

    Predivna prica i neko bi rekao kap iz bajke gde uvidjamo jednu crtu koja se proteze kroz celi tekst a to je upornost i dali je ona oslikana dali kroz zelju za odlaskom u Ameriku ili kroz skolovanje ina kraju svobuhvatni entuzijazam .Mora se i jos jedna stavka napomenuti a to je bitan faktor srece i kockice koje su se slozile da bi se sve ovo ostvarilo.
    Ovaj divan tekst koji je publikovao gosp.Elez jos jednom svoji radom demostrirao da ovaj portal vodi pravim putem.Sve pohvale.

    Reply
  • 12. фебруар 2018. at 15:27
    Permalink

    Poucna prica , koja ce upornima uliti nadu da ne posustanu na putu ostvarenja zelja iako jos uvjek neznaju cemu i gdje njihov put sticanja znanja vodi.Ja ne bih rekao da je to samo sreca jer g-da je imala trnovit put do sadasnje pozicije koji je zahtjevao mnogo truda ,znanja i odrcanja ali mogu slobodno reci da je slijedila unutrasnji instict koji ju je naveo da upise tada english i sama nije znala da ce bas New York njoj ponuditi ostvarenje cilja i svih njenih to tada potajnih zelja.Siguran sam da ona nikad nije bila obicna djevojka i nije se nikad zadovoljavala sa sredinom uvjek je trazila vise ali ne lebdeci nego cvrsto stajajuci na nogama.Postignito dosta ali meni izgleda da ce se jos o njenom uspjehu pisati jer nije jos sav svoj raskosni talenat pokazala.Samo naprijed Spartanko !

    Reply
  • 12. фебруар 2018. at 15:37
    Permalink

    Postignito dosta ali meni izgleda da ce se jos o njenom uspjehu pisati jer nije jos sav svoj raskosni talenat pokazala.Samo naprijed Spartanko !

    Reply
  • Pingback:Kako do nasledstva, pitajte Tamaru! - TAMO DALEKO

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *