Kamničke suze potomaka crnogorskih četnika

Piše: Ivan Milošević

Znao sam da imam obevezu prema kapetanu Jugoslovenske vojske u otadžbini, Milošu Stanojevom Miloševiću, da krenem i stignem u Sloveniju i zapalim mu svijeću na nekom od slovenačkih stratišta! Znao sam da od rođenja nijesam ni imao drugu obevezu, nego baš tu i da mi je upisana u DNK, zakovana u temelj zadnjeg i najzadnjeg nerva i čekala je dugo da izađe iz tmine moga (ne)znanja i postane jedino što postoji, oko koje se vrtim od kada sam ugledao svijet i koja mi je stvarala život, vodila me na sve strane, od mila do nedraga, kopala mi sopstvenu jamu i čekala da se nagnem nad njenom ivicom i stropoštam pogled u taj beskraj sa skrivenim krajem! Znao sam da moram da idem pred jamu u koju su na pravdi Boga nevinog pretka bacili komunistički zlotvori, njegovi prvaci i pomagači!

Odlazak u Sloveniju zapravo nije odlazak, više je povratak! Samome sebi i svemu onome što smo mogli biti, a nijesmo. Odlazak u Sloveniju je zapravo povratak među svoje, paljenje sopstvenog ugašenog ognjišta, silazak u podzemni grad mrtvih, koji su više živi od živih! Olazak u Sloveniju je kao kada zmija presvlači svoju kožu!

Odlazak u Sloveniju i poklonjenje žrtvama nemilosrdnog bratoterora u ime petokrake je presvlačenje čovjeka u čovjeka, oblačenje starog pohabanog odijela i povratak njegovog starog sjaja! Odlazak u Sloveniju, u Kamničku Bistricu, Kočevski Rog, Pohorje, kao da je povaratak među svoje, jutarnje pranje ruku, jutarnja uspavanka i vjesnik novog dana i vaskrsenje naših predaka iz tamnog svijeta mrtvih i njihov izlazak i dolazak na kućni prag, jutarnje kucanje milog ukućana koji traži svoje i tek među njima shvata da i kada je odlazio kao da je uvijek bio tu i kada ga nije bilo, njegovo prisustvo moglo se opipati!

Dok je živ čovjek traži sebe! Za sve nas koji smo voljom komunističkih zlotvora ostali bez nekog svog u slovenačkim jamama, dolazak u Sloveniju je dolazak među svoje i otvaranje spuštenih i zakalamljenih očnih kapaka! Može li neko kome je neko svoj u slovenačkim jamama ujutru i da progleda i shvati da je živ, a da se ne pomene mučenika iz crnogorske četničke kolone i pomoli za njihovu dušu! Ne molimo se za neke tuđe duše, nego ponajviše za svoju i pokušavamo da operemo sa lica sramotnu ljagu samozaborava i želje da se oprosti i kada oproštaja nema!

Kamnička Bistrica! Juče nas je dočekala okupana suzama, sa alpskih vrhova u dolinu i kraj kapele, silazila je nevidljiva i nepokopana crnogorska četnička vojska i narod koji je prije 78 godina pratio svoju vojsku na put bez povratka. Njeni vojnici bili su bosi, u ritama, sa rupama od puščanih metaka i malja po glavi i grudima, ali vjerovatno nikada tako nijesu bili živi i željni svojih kao juče. Liturgija i parastos u kapeli u Kamničkoj Bistrici više su bili za žive nego za nepokopanu bezgrobnu vojsku i kao da smo služili parastos samima sebi i samozabarovu zločina komunističkih zlotvora i njihovih pomagača! Kao da smo tek juče shvatili da do juče nijesmo bili ni živi i kao da smo bili živi mrtvaci i hodajuće utvare! I kao da smo se juče pobunili, skinuli prašinu sa svoga uma i sjećanja, uspravili se i postali ljudi. Valjda i zbog toga što nas je sa kamničkih litica gledala i slušala nepokopana crnogorska četnička vojska i narod koji bez svoje vojske i nije više narod!

Palio sam juče svijeću za kapetana Miloša Stanojeva Miloševića i to ne jednu, nego tri, moleći ga da mi oprosti što nijesam ranije došao. Znao sam da moram doći, ali sam ovako grešan kasnio i odlagao da se sretnem sa samim sobom i kažem sebi ono što sam i kao dječak znao – četnici nijesu izdali, ali su četnike izdali četnički potomci! Oprosti, kapetane Milošu Stanojevom Miloševiću, što kasnim i čak sam mislio da nikada neću doći i da nikada sebi neću oprostiti sopstvenu izdaju! Mislim da si čuo moje pokajanje i zato OPROSTI!

U Kamničkoj Bistrici u Sloveniji juče je, na praznik Svetog sveštenomučenika Joanikija Crnogorskog u prisustvu potomaka i rodbine služena Sveta liturgija sa parastosom pripadnicima Jugoslovenske vojske u Otadžbini postradalim bez suda u presude od ruke nosilaca komunističke ideologije odmah nakon završetka rata 1945. godine.

Liturgiju i parastos je na mjestu stradanja velikog narodnog zbjega iz Crne Gore, Boke i Hercegovine služio arhimandrit Pavle Radusinović, iguman manastira Orahovica u Slavoniji, uz sasluženje sveštenstva Mitropolije crnogorsko-primorske i zagrebačko-ljubljanske.

Protojerej Predrag Šćepanović, arhijerejski namjesnik podgoričko-danilovgradski kazao je u pastirskoj besjedi čestitao je sabranima praznik Svetog sveštenomučenika Joanikija.

-Trebao bih poput Bogovidca Mojsija da skinem obuću sa nogu svojih, jer je ovo mjesto sveto. Za nas iz Crne Gore ovo je sveto mjesto. Otkad je svijeta i vijeka čovjek je propovijedao o pravdi i o krivdi, o ljubavi i o mržnji, o onome što ga je radovalo i onome o čemu je boli boli svoje i suze svoje prolivao. Ovo mjesto za nas iz Crne Gore, iz Boke i Hercegovine i drugih krajeva je mjesto gdje smo dali ono što je najdragocjenije. Najsvetiji putir su mučenička krv koju izli sveštenomučenik Joanikije, koga slavimo na današnji dan, sveštenomučenik Luka Vukmanović i osamdeset sveštenika Mitropolije crnogorsko-primorske i hiljade i hiljade imena koje smo pomenuli ovdje na Svetoj liturgiji – rekao je otac Predrag.

Dodao je da je ovo bio, kako je narod poslije rata govorio “zli put”, sve do onog dana 2003. godine i onog sudbonosnog susreta, kada je počivši Dušan Niklanović upoznao tužitelje iz Slovenije i Ivana Pristovnika, bez koga ne bi bilo ni parastosa, ni mnogo čega u Sloveniji.

-Ovo je za nas iz Crne Gore blagoslovena zemlja Slovenija, koja nije samo lijepa po svojim prirodnim obilježjima, po svojim divnim planinama i ovom drveću koje niče iz krvi naših najmilijih i najdražih, nego po ljudima divnim i blagoslovenim koji su nas primili bratski, otvorenoga srca i duše – rekao je otac Predrag Šćepanović.

Blage su riječi našeg sveštenika Šćepa! Nemam šta da dodam, osim da još jednom zavapim – OPROSTI, MILOŠE, OPROSTI!

Izvor: IN4S