Kako je Derviša Pintol spasila srpskog dečaka
Ove godine, 26. januara, na bolji svijet je preselila Derviša Pintol, majka rahmetli doktora Mustafe Pintola, koji je rizikovao svoj život da bi spasio dječaka Dragana Vasića, jedinog preživjelog svjedoka ratnog zločina iz sela Ledići na Igmanu.
U ljeto 1992. godine, između 3. i 12. juna, formacije ARBiH, zajedno sa odredom HOS-a kojem je komandovao Mirko Bunoza zvani Hakala, izvršile su jedan od najstrašnijih zločina protiv civilnog stanovništva u selu Ledići, kod Trnova nedaleko od Sarajeva. Spletom okolnosti, ranjeni dječak je došao u ruke doktoru Mustafi Pintolu u ratnoj bonilnici na planini Igman kod Sarajeva, u kojoj je on bio odgovorni doktor. Doktor Pintol je spasio povrijeđenog dječaka, da bi nakon što je Bunoza saznao, da postoji dječak koji je jedini preživio masakar u selu Ledićima, počeo sa traganjem za dječakom i otvorenim pretnjama likvidacijom prema doktoru Pintolu, ako mu dječaka ne isporuči u najkraćem roku.
Uvidjevši da ne postoji drugi način, nego da dječaka skloni iz reona vojne bolnice na Igmanu, doktor Pintol se obratio svojim roditeljima, sa zahtjevom da oni pričuvaju dječaka u svom selu Lukavac na planini Bjelašnici.
Nevjerovatna je koincidencija, da je autor ovog teksta, prije skoro tačno 2 godine, išao u goste u stan Avdije i Derviše Pintol, u sarajevskom naselju Hrasnica, gdje je svjedočio o potresnoj priči ovih neizmjerno hrabrih i časnih ljudi. Naime nakon što su preuzeli brigu o preživjelom dječaku, porodica Pintol se našla na udaru svojih sugrađana iz sela, koji nisu bili zadovoljni činjenicom da se u njihovom selu štiti taj dječak, i koji su pokušavali da naude i njemu i njegovim zaštitnicima tj. majci Derviši i ocu Adviji. Najkritičnije je bilo, kada bi kroz selu prolazile razne vojne jedinice, jer je tada bio najveći i rizik da se nešto loše dogodi.
Smirenim glasom majka Derviša objašnjavala je razne situacije i scene koje je doživljavala, štiteći „neprijateljsko dijete“, i odbijajući razne novčane iznose da ga preda „dušebrižnicima“ koji su joj se nudili u tom periodu. Tadašnji dječak Dragan Vasić nakon 6 mjeseci čuvanja od strane porodice Pintol, razmjenjen je živ i zdrav i predat svojim roditeljima, koji su mislili da je on već likvidiran i koji su njegovu smrt oplakivali punih 6 mjeseci. Porodica Pintol nikada nije uzela niti primila nikakvu materijalnu korist za tu razmjenu.
Doktor Mustafa Pintol je poginuo pod sumnjivim okolnostima na Sarajevskom airodromu 5. marta 1993. godine. Sumnjivim kažem, jer je na zvaničnom smrtnom listu, koji je potpisao tadašnji načelnik, a sadašnji penzionisani general Sulejman Vranj, mjesto i datum pogibije doktora Pintola, nisu odgovarali istini.
Vjerovatno iz razloga, što je rahmetli doktor u trenutku ubistva, sa sobom nosio torbu sa određenom količnom novca, neophodnu za potrebe ratne bolnice na Igmanu.
Upravo ta torba, kao i pojedine lične stvari doktora Pintola nikada nisu pronađene i vraćene majci, koja za svog života nije doznala razlog, zašto je službeni smrtni list iznio te neistine povodom smrti njenog sina.
Jedna od mogućih teorija jeste, da je zbog svoje nesebične dobrote, koju je pokazivao posebno prema srpskim zatvorenicima iz logora Silos iz Tarčina, doktor izritirao samo vrh vojne strukture komande ARBiH, kojoj nije odgovarao doktorov način ophođenja, i koji su zbog toga učinili sve da ga diskredituju čak i davajući lažne podatke o njegovoj smrti.
Majka Derviša je otišla u tišini. Za svog života odbijala je svaku vrstu medijske prezentacije i reklamacije na čin svog herojstva. Nije željela ni da to radi za svog poginulog sina, govoreći da svaki put kada priča o njemu doživljava to kao da je ponovo poginuo. O njoj sigurno neće neki pjesnici pisati pjesme, kao što ni neka udruženja neće davati nagrade. Ona je svoju misiju završila, pokazavši ko je i šta je kada je najviše trebalo.
Neka je vječni rahmet i slava ovoj hrabroj i čestitoj ženi.
Napisao: Muhamed Kovačević, Foto: Lični arhiv Muhameda Kovačevića