Veličnstvena istorija porodice Medaković skrivena u srcu Zagreba

Potomci i predstavnici porodice Medaković imaće u svim generacijama jednu izrazitu osobinu: gde god bili, gdje god živeli – biće obrazovani, uspešni i biće deo društvene elite. I gde god dođu ostaviće nešto vredno za sobom, bilo materijalno ili duhovno. Najčešće oboje.
Na najotmjenijem zagrebačkom trgu, Zrinjevcu, što kad se još ponekad gleda iz pravog kuta, drži u diskretnim nanosima nešto od negdašnje gospoštine našega grada, na broju 15 izdigla se i ističe se svojom elegancijom naročita u stilu takozvanog kasnog evropskog historizma građena palača. Uza sve promjene, stoljetne, uza sve falsifikate i farbanja, naše „historijske palimpseste“, uza promjene ruku, prodaje pod silom ili iz straha od najave dolazećeg historijskog užasa, što su ga njeni graditelji osjetili, ona se i dalje zove onako kako se zvala kad je sagrađena – palača Medaković.
palača Medaković

Ispod nedavno okačenih ploča nekih novih firmi, što mogu nestati kako su se i pojavile, leže skriveni korijeni onih koji su stvorili ovakvo velegradsko, velelepno zdanje. Odmataju se pred ravnodušnim gradom poput nevidljivog konca u prošlost, možda ne tako daleku kako se može činiti brojkom, ali što se civilizacijski čini davnijom i čudnijom, daljom i nedohvatnijom od naše sposobnosti poimanja. Jednako kao što ta velegradska familija koja je dala izgraditi palaču seže u krajeve sasvim drugačije od ovih gdje će moćna i tako fantastično rezistentna familija poslije ostaviti svoj pečat, a zahvaljujući jedino i samo vlastitoj inteligenciji i sposobnosti. Potomci i predstavnici te porodice će imati, u svim idućim generacijama, jednu izrazitu osobinu: gdje god bili, gdje god živjeli – bit će obrazovani, uspješni i bit će dio društvene elite. I gdje god dođu ostavit će nešto vrijedno za sobom, bilo materijalno ili duhovno. Najčešće oboje.

Zrmanja, ne rijeka u sjevernoj Dalmaciji, na koju bi se prvo pomislilo, nego selo, ili točnije istoimeno naselje u sastavu općine Gračac, danas jedva da ima još pokojeg stanovnika. No u tome skoro zaboravljenom selu rodio se jedan od predstavnika buduće loze koja je kad bi se, u nemogućoj paraleli, prebacila u svjetske okvire, nadmašila bi sve fiktivne Gatsbyje, literarne i stvarne heroje, sve priče o onima koji su krenuli iz zaleđa svijeta da bi stvorili dugu lozu, pravu dinastiju i ostavili generacijski trag na čitavoj našoj civilizaciji.

U toj staroj ličkoj, grencerskoj, vojnoj familiji kojoj je zavičaj postao prelaz što se raširio između sjeverne Dalmacije i Like, iz sela Medak, po kojem je i nastalo prezime, tu, u prvoj polovini devetnaestog vijeka rađaju se i dva brata koja će promijeniti tok sudbine kako svoje porodice, tako, kao djelujući i misleći ljudi, suoblikovati i povijest jednog naroda – ili kako jedan izvor kaže „okrenuti točak istorije svog naroda”. Ti začetnici političke, ekonomske i intelektualne dinastije, bila su dva brata Medakovića, Milorad i Danilo.

Milorad će se razviti u intelektualca, povjesničara, koji će se baviti i novinarstvom, ali će ući i u diplomaciju. Rusofil i panslaven, pristalica koliko zbližavanja južnoslavenskih naroda toliko i srpski orijentiran, postat će, kao što je to u jednom trenutku za obrazovane Prečane bilo skoro pa „moda“ (ili pribježište?, avantura?), sekretar i na crnogorskom dvoru, onako kako su kasnije bili i Laza Kostić i Matavulj. No Milorad će biti sekretar samome Njegošu i sudjelovati čak i u redakturi najvećeg djela srpskog jezika – Gorskog vijenca, o čemu postoje i neke kontroverze (potencirane i zloupotrebljene u suvremenosti od crnogorskih independista, a naravno na liniji razdvajanja Crnogoraca i Srba). Kasnije će se Milorad vratiti na Cetinje i raditi na dvoru surovog Knjaza Danila I.

Ipak napušta i Crnu Goru, i bavi se novinarstvom i književnošću. Osjetivši svojom prečanskom duboko usađenom „busolom“ za tendencije austrijske politike i Meternickovu brutalnu antijužnoslavensku politiku, Milorad piše tekstove u tome tonu i biva naravno i uhapšen. Bez obzira na to, nakon kazne on se svejedno upućuje ka gradu, oko čega se sva ova neobična i značajna pripovijest i vrti, i odlazi u Zagreb. U Ljudevitu Gaju nalazi suborca, a surađuje i u „Narodnim novinama“. Zov suprotne strane naše geografije, tada daleke Crne Gore, izgleda je u nekom trenu bio jači i Milorad odlazi Danilu, knjazu crnogorskom kome će postati sekretar, a s njime voditi i politiku prema inozemstvu, pa će tako biti i na čelu delegacije što odlazi kod samoga ruskoga cara Aleksandra III, kad ta mala ali perzistentna, ratnička i surova, ali istinski slobodoljubiva brdsko-primorska teritorija dobije status državnosti 1878.

palača Medaković

Postoji ona nevjerojatna dagerotipija Anastasa Jovanovića – portret Njegošev, u fotelji, oslonjen na rubove, mrkog i neuhvatljivog izraza, izraza koji se ne može ni tumačiti ni shvatiti, vladika Rade u crnogorskoj nošnji, sjedi u pozi kao za slikara, jedna mu je ruka tajanstveno i legendarno uvučena u crnu rukavicu (što su svi slikarski portreti kasnije izbjegavali da donesu). To je (proto)fotografija koja je više od toga, to je kadar svih kadrova naše kulturne povijesti u koji kad gledamo u te neshvatljive oči i izraz Vladike, gledamo u oči historiji, gledamo u oči samu vječnost. Anastas Jovanović, to za našu kulturu jedno od najbitnijih imena, uradio je i portret Milorada Medakovića – također u crnogorskoj nošnji, sa sabljom, poklonom ruskoga cara, sjedi pod šubarom s kićankom. On je portretiran, saznalo se kasnije, u istoj fotelji u kojoj je Jovanović ovjekovječio Njegoša.

Milorad će steći veliki kapital, podići nekoliko velikih kuća, ali, što iz današnje perspektive naše surove i primitivne, zakašnjele varijante „prvobitne akumulacije kapitala“, sve će pokloniti beogradskoj općini i poput nekoliko velikih i velikodušnih ljudi i istinskih patriota, kao što su bili Nikola Spasić i Kapetan-Miša Anastasijević, osnovati čak dvije zadužbine. Beogradska općina nakon što je Miloradu dala ulicu, proširila je to i na naselje, i danas se poznato naselje Medak zove po njemu, a, po čestoj sudbini Prečana koji su suštinski mijenjali Maticu kroz povijest, te činjenice većina Beograđana nije ni svjesno.

Milorad Medaković umro je u Beogradu, gradu kojem je zavještao toliko. Ironijom historije, koja gotovo da figurira i kao metafora naših historijskih vododjelnica, njegov brat Danilo umrijet će u Zagrebu.

Počeci intelektualnog i duhovnog formiranja Danila Medakovića, starijeg brata, imaju neke od naročitosti prečanskih zadatosti – osnovnu školu je završio u Gračacu, u zavičaju, ali gimnaziju zato u Zadru (odmah se postavlja veza kasnija s familijom Desnica), i to na njemačkom. Kao i mnogo budućih intelektualaca iz austrougarskog svijeta koja je u Srbiji, tada još formalno pod Turcima, vidjela stijeg i iskru budućnosti nacionalne države, Danilo prelazi u Kneževinu, što polako dobiva obilježja državnosti. Postaje učitelj djece Knjaza Miloša, a onda i njegov sekretar. Kad Miloš abdicira i bježi u Beč, Danilo odlazi s njim gdje zahvaljujući Knjazovoj pomoći završava prava, a u Berlinu filozofiju.

Ljubav prema znanju, prema knjigama i ostavljanju i prenašanju znanja „na polzu“ budućim generacijama nosit će stalno i djelovati u tom pravcu. Od Jevrema Obrenovića – velikog „gospodar Jevrema“ posudio je novac i u Novom Sadu (a ne u Srbiji dakle) osnovao štampariju. U njoj će izdati vrlo važne stvari – iznad svega sabrana djela najvećega srpskog prosvjetitelja Dositeja Obradovića, ali i Daničića i Petranovićevu Istoriju književnosti. I on, kao i brat, ima problema s vlastima, kako zbog osjetljive situacije pri granici dva carstva, tako i zbog svoje rodoljubivosti, pa je štampariju prenio u Karlovce, gdje osniva i Društvo srpskog napretka čiji je i prvi predsjednik. Tu pokreće i list Napredak, 1848., što je događaj koji bi kultura trebala slaviti do danas, jer je to prvi list pisan nakon Vukove jezične revolucije njegovim pravopisom, ovim istim kojim pišemo i mi danas.

Jezik, kao objedinjujući herderovski pojam i glavna konstituenta nacije, tu je i kao metafora stremljenja kruga oko Medakovića i njihova krajnjeg političkog cilja – ujedinjenje Srba u jednoj i nezavisnoj, slobodnoj državi. Danilo, poput brata mu, zazire od Austrije i nema iluzija, bez obzira na osvojene slobode pripadnika naših naroda u odnosu na ropstvo pod Turcima, bilo u Srbiji ili u Bosni, i u crnožutom Carstvu vidi asimilatorsku i ugnjetavačku trajnost. Medaković je dakako i slavenofil i rojalist, i to na liniji narodne dinastije, jasno, što je budućnost i donijela, i to je povijesna partikularnost koja odvaja Srbe od novonastajućih nacija i dinastija u okruženju. Kad se povlači iz izdavaštva, piše raznorodne stvari, a kao i mnogi intelektualci toga doba proučava historiju i pokušava napisati sintezu nacionalne povijesti u „Povjesnici srbskog naroda od najstarijih vremena do 1850. godine“.

Oba brata bitna su za nacionalnu historiju, ali bit ćemo samo dijelom nepravedni ako ustvrdimo, ponešto svjesno lakonski, da je značaj Danila Medakovića pored svega njegova rada, najveći u tome što je bio otac. Otac Bogdana Medakovića.

Bogdan Medaković

Tu se priča, kružno, kao i ova familija prečanska, preko i dalje dijelom turske Kneževine Srbije, preko austromađarske Vojvodine, preko Beča, Berlina, Novog Sada i Karlovaca, vraća nazad – u naše krajeve. I najvažnije: u Zagreb. Simbol svega toga i najviđeniji, ključni potomak obitelji jest Bogdan Medaković.

Taj talentirani, oštroumni i obrazovani čovjek, ličnost višestruke misije, od rane je mladosti pokazivao svoju posebnost. Završio je u Beču studij prava i stekao titulu doktora sa samo dvadeset i jednom godinom, nakon rodnog Novog Sada i prakse u sudu u Sremskoj Mitrovici, već s dvadeset i pet otvara vlastitu advokatsku kancelariju u Zagrebu. Ta će selidba imati dalekosežne posljedice ne samo po njega, nego po čitav politički i društveni život Srba u tadašnjoj austrougarskoj Hrvatskoj, ali i ključni, simbolički i stvarni, utjecaj na političku povijest same Hrvatske. Vrlo brzo se počinje baviti politikom i s dvadeset i devet godina biva izabran u Hrvatski sabor, kao dio „samostalaca“, čiji vođa postaje kasnije.

Kao narodni zastupnik preko svoje konstituente, preko kotara Srb – baš nedaleko Gračaca, kraja, ponovo, odakle je ponikla sama porodica i loza Medakovića – i baš na tim glasovima Bogdan, kako simbolično, ulazi u Sabor na Gornjemu gradu. Kao da su se ljudi, dolje u zavičaju njegovih predaka, složili, kao da je narod toga kraja odlučio da zajedničkim snagama, i to, što je još fascinantnije ako znamo tešku historiju toga kraja, demokratskim putem, glasovima vlastitim na izborima, što su prerogativi demokratski i suvremeni, kakve god tada i dalje društvene i nacionalne okolnosti bile, dakle isturi najpametnijeg i najsposobnijeg svoga zemljaka, makar ovaj bio već dvije generacije udaljen od mjesta svojih korijena.

Njegov se ugled i utjecaj šire, pa je izabran i za predsjednika Srpske pravoslavne crkvene opštine u Zagrebu, što je bio znak simboličke i praktične moći i ugleda tada. Inteligentan, pragmatičan i dalekovidan, sa zdravim idejama, Bogdan zna da je jedini ključ u zajedništvu i, kroz djelatnu političku pragmu, u stvarnom savezu s Hrvatima. Zato je kao aktivni političar i neke vrsti strateg sudjelovao u stvaranju Zadarske deklaracije (u čijem je načelu da su Hrvati i Srbi jedan narod koji treba zajednički da radi na sjedinjenju hrvatskih zemalja, s konotacijom da to ujedinjenje i jednakost dva naroda služi i protiv zajedničkog neprijatelja – tuđina) i nakon toga Hrvatsko-srpske koalicije. Sudjeluje kao advokat obrane u takozvanom Veleizdajničkom procesu protiv Srba, kao i u Friedjungovom procesu koji će imati epohalne reperkusije i za Hrvate i za Srbe, ali i za budućnost čitave Monarhije, i u najširem smislu skore budućnosti Evrope u pripremama za dotad najveći rat u historiji civilizacije.

Godina 1906., zlatna je Bogdanova godina. Izabran je za predsjednika Hrvatskog sabora i ostat će predsjednikom do 1918. godine, do kraja Austro-ugarske monarhije i stvaranja Kraljevine SHS. Najvišim političkim tijelom Hrvatske, iako tada jedinice K und K carstva, najvišim domom Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u periodu od 12 godina upravljao je dakle jedan hrvatski Srbin.

Bogdan Medaković, iako dio ekonomske elite, u međuvremenu veleposjednik i jedan od osnivača Srpske banke u Zagrebu – ukratko bogat čovjek, pored toga bio je i pobornik ideja Vladimira Matijevića, čovjeka koji je osnovao Srpsko privredno društvo Privrednik. To su ideje međusobne pomoći, solidarnosti, vjere u činjenje dobra i nastojanja na obrazovanju i školama gdje bi se formirale i nove generacije buduće srpske elite u ovim krajevima.

Jovan Cvijić
Privrednikov dom u Preradovićevoj ulici u Zagrebu

Sav ovaj uspon toga zapanjujuće sposobnoga i inteligentnog čovjeka događao se iz jedne točke, još od 1887. – na Zrinjskom trgu broj 15, iz one iste palače, koju je po Bogdanovim planovima i peštanskom modelu dakako, projektirao čuveni Jambrišak, zdanja, u agramerskim krugovima znanog prosto kao „kuća Medakovića“. Tu se, iz toga zagrebačkog „Rosebuda“, mislilo, planiralo, upravljalo, bogatilo i davalo, tu su se pravile strategije ekonomske i političke, lokalne, nacionalne i svedržavne, čak evropske. Tu su se odvijale i lične drame, sukobi i mirenja, kompromisi i stega. I tu se živjelo porodično: osnivala se i nastavljala loza potomaka iz, tada već odavno, civilizacijski kao svjetovima udaljenih Medaka. Tu je rođen i Bogdanov sin Đorđe, jedinac Bogdana i Katice Medaković. Đorđe se romantičarski zaljubljuje vrlo mlad i suprotno volji oca ženi se.

Iz braka se rađa čak sedmoro djece – među njima i najmlađe dijete: Dejan. Sedmo dijete, rođeno sedmog jula (1922, ako ćemo i tu numerički, cifre zbrojene daju broj 14 koji podijeljen s dva opet daje sedam) – u znaku broja sedam, dakle, „božjeg znaka“, kako kažu, rađa se Dejan Medaković. On koji će biti pamćenje, mnemozina, obitelji ali i čitave jedne zagrebačke srpske historije. Mjesto njegova odrastanja, kuću na Zrinjevcu kupio je malo prije dolazećeg užasa, zagrebački liječnik Milivoj Rosić.

Intrigantno je da nakon uspostave zločinačke NDH, mladi Dejan Medaković seli – bježi, kao i toliko Srba tada – u Beograd tek u septembru 1941., jedva se izvukavši iz Zagreba. Kao u filmu, a možda bi i u filmu bilo neuvjerljivo, pomoglo im je upravo klasno porijeklo. Odjeveni u najbolju odjeću, Dejan i njegova sestra, pri ulasku na željeznički kolodvor kontroliran od ustaša, da bi se domogli vlaka, govorili su međusobno njemački.

Mladi Medaković počinje volontirati u Muzeju kneza Pavla, radi s velikim Milanom Kašaninom, a poslije rata i s Veljkom Petrovićem. Završit će studije i postati historičar umjetnosti, doktorirati, postati profesor na sveučilištu, a pred kraj prosvjetne karijere i predsjednik Srpske akademije nauka i umetnosti.

Pored izuzetnog rada na polju historije umjetnosti, pogotovo srednjovjekovlja, Medaković je i pisac i neka vrsta „sintetičara“ srpske dijaspore i Preka, tumač i ekspert najvažnijih točaka srpske historijske i kulturne „izoglose“: dvije iznad svih – jedna je Sent Andreja a druga je Trst, o čemu je objavio i nezaobilaznu knjigu Letopis Srba u Trstu.

Uza kulturhistorijske i naučne radove, njegov moguće najbitniji rad dolazi iz pisanja privatne sfere ili privatne historije kao direktne rezultante one opće. U tom smislu njegova memoarska proza neprocjenjiva je za ono što se zove kultura sjećanja jedne zajednice i grada. Ta opširna porodična kronika koju je Medaković napisao jedan je od najvažnijih artefakata borbe protiv zaborava i podsjećanje na jednu čitavu nestalu kulturu: i to ne nekakvu folklorističku, „zavičajnu“, ruralnu i rubnu kulturu. Kao kronika moćne porodice i iz toga i literarno podsjećanje na svijet zagrebačkih Srba prije Drugog svjetskog rata – to je udarac perzistentnom frankovačkom falsfikatu koji je od Srba decenijama pravio klišeje i reducirao ih do apsurda. Medakovićev Efemeris – hronika jedne porodice, u pet knjiga, tekstualni je monument sjećanju i brana onome što najviše smeta šovenskom, ali i nacionalnom lijevom ideološkom pravcu: to je neizbrisiv dokument i podsjetnik da je u Zagrebu postojala nekad i srpska patricijska klasa, istinska intelektualna, ekonomska i građanska elita.

Kao i podsjetnik, konsekutivno, na to kako je i kakvom zločinačkom rukom nestala – čak dvaput, jednom gotovo potpuno fizički, a onda utopivši se u ideologiji što je gasila nacionalni identitet i kasnije u asimilaciji druge vrste.

Gledamo zato danas tu praznu kuću na Zrinjevcu, tu palaču koja je pripadala nekome tko nas sve veže. Iz te velike kuće zasjaji na momente refleks neobičnog ponosa, koji se, nažalost češće, izmjenjuje s osjećajem neke unutarnje praznine – rupe na duši koja je znak i mjera jedne neodživljene budućnosti. Budućnosti koja je mogla i morala biti drugačija.

Duž čitave Istočne i Centralne Evrope, tu u sličnom kulturnom krugu, bezbroj je takvih kuća i sličnih historija, povijesti kuća napuštenih u istoj eri. Ako ima nešto u tom smislu što nas spaja sa Židovima, kao nijedan narod ovdje, to su historijati ovakvih kuća. One stvaraju čitavu, još ne do kraja iscrtanu tajnu kartu jedne ostavštine koja više ne pripada onima koji su je stvorili, ostavštine što je prešla u druge ruke, i poništila se, materijalno i simbolički. I jedino što joj ostaje jeste njeno ime.

Pa dobro, i to je nešto. Mnogi nemaju više ni toliko.

Izvor: P-portal/piše: Đorđe Matić, fotogrfije Jovica Drobnjak

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.