U Gređane se jedino vraćaju rode

Život u Gređanima, nekada prelijepom selu između Stare Gradiške i Okučana, kao da je stao. Nikoga na cesti koja razdvaja 230 kuća na lijevu i desnu stranu, samo se pas garov izležava na asfaltu koristeći prijatno decembarsko sunce.

Na sredini sela pravoslavna crkva bez krsta, osnovna škola bez stropa i krova, kuće na osami. Kao da tuguju.

Gređani su prije rata imali oko hiljadu stanovnika, živjelo se od izuzetno plodne zemlje, mnogi su radili u Okučanima i tri Gradiške – Novoj, Staroj i Bosanskoj. Osmogodišnja škola je bila prepuna đaka, a danas je u cijelim Gređanima samo jedno dijete školskog uzrasta.

Nakon kratkog zadržavanja u centru sela kod crkve, uputili smo se nekoliko stotina metara na sjever, do kuće broj 170. Krepka starica Sofija Bosanac i ne znavši ko je pred kapijom pozva u kuću na kafu i rakiju.

Kolinje je, ili svinjokolj. Nekada je ovaj događaj bio praznik u Slavoniji. Danas je sve drugačije. Pozdravismo se s bakom Sofijom i komšijama Čedomirom i Tanasijem. Sve troje su u poodmakloj životnoj dobi. Na stolu kafa i rakija. Čeka se unuk Stevo da dođe iz Gradiške. On je nasljednik ovoga imanja.

Samoća joj najteže pada: Sofija Bosanac priča o selu sa puno sete, foto: Boško Grgić

Devedestogodišnja baka Sofija kaže da ne osjeća breme godina na plećima. Samoća joj je najteža. Domaćinstvo u kome živi sama je besprijekorno, sve je na svom mjestu, vapi za dječijom grajom i ukućanima.

„Da mi nije mojih susjeda Vladimira, Tanasija i Čedomira, ne znam šta bih. Ženskoga društva nema, nemam se kome ni izjadati ni povjeriti. Nekada smo bili veliko selo, puno naroda, puno marve, bilo se bogato. Danas nema ništa, sve je propalo. Kakva je nekada radost bila za kolinje, danas se radi, ćuti i uzdiše za životom“, priča Sofija, Gređanka koja je već zakoračila u desetu deceniju života.

Ovde nema života: Čedomir Zjalić ostao je na svom ognjištu, foto: Boško Grgić

Čedomir Zjalić preuzeo je svojevrsnu ulogu vodiča kroz selo. U namjeri da javnosti pokaže sav jad i čemer nekada bogatog sela, vezao je rečenice jednu za drugom. A onda se uputismo na sami kraj sela. Do posljednje kuće.

Uz put priča da je mirovinu zaradio u novogradiškom poljoprivrednom kombinatu. Radio je u nabavci, sačuvao leđa, pa je danas uprkos godinama gotovo najokretniji u selu. Priča da je juče u Novu Gradišku oftalmologu vozio devedesetčetvorogodišnju komšinicu Milku Rakaz. Milka nas je primila sa osmijehom.

„Teško se živi. Nemam ni povišenog tlaka, ni šećera, ali koljena me bole. Komšija me juče vozio doktoru. Sama sam, djece imam svuda – od Njemačke do Australije. U Gređanima sam od 1947. godine, rodom sam iz obližnjih Donjih Rajića. Da sam rasla u medu i šećeru dosadilo bi, evo gazim 94. godinu, juče mi medicinska sestra kaže – bako, izdrži do stote. Ubi me jedino samoća, penzijicu razgodim, imam svega“, kao da opravdava svoju muku baka Milka, nadajući se, kako reče, da će i ove godine Badnjak proći kroz Gređane.

Najstarija Gređanka: Baka Milka Rakaz ima 94 godine, foto: Boško Grgić

Čedomir u pratnji Vukašina, Sofijinog praunuka, koji je za kolinje došao iz Gradiške u Republici Srpskoj, opet nastavlja svoju priču.

Kazuje da je osnovna škola u Gređanima nekada bila puna đaka, a danas je u cijelom selu samo jedno dijete. Tu je, prema njegovim riječima, oko 75 mještana, svi su u poodmakloj životnoj dobi.

Nekadašnja škola osnovna škola zarasla je u korov, foto: Boško Grgić

„Spomenik žrtvama Drugog svjetskog rata i ustaškog terora je obnovljen. Dosta ljudi iz sela je stradalo u onome ratu, u minulom ratu dvadesetak. Evo 26 godina nakon rata ovdje nema života. I ovo obnovljenih kuća je zaključano. Gređančani su se raselili, jedni su u Bosni u Gradišci, ili u Banja Luci, dosta ih je u Beogradu i Novom Sadu, ali ima ih dosta i u Americi i Australiji ili Kanadi. Ljudi prodaju zemlju, dolaze gazde iz unutrašnjosti Hrvatske i izvana. I crkvu da nam obnove, ne vrijedi, nema parohijana“, svjestan je Čedomir Zjalić.

Kompletno imanje od osam jutara zemljišta sa kućom, štagljom i pratećim objektima vodi se na Sofijinog unuka Stevu Bosanca. Stevo je mlad čovjek, veterinarske struke, svakodnevno pređe na stotine kilometara liječeći stoku po selima na desnoj obali Save. Imanje u Gređanima je besprijekorno, tu je i traktor sa mehanizacijom. Ali „mrka kapa“ , kako kaže.

Nezadovoljan je jer mora imati „valjan razlog“ da posjeti desetak kilometara udaljeno imanje. Žao mu je što ne može doći i majka Radmila da obiđe svekrvu. Mjere zbog pandemije korone nisu identične sa obje strane granice. Hrvati u Gradišku dolaze sa potvrdom da su vakcinisani ili sa testom, iz Bosne se u Hrvatsku pored toga mora imati i potvrda o valjanom razlogu.

Stevo Bosanac pokazuje nam svoje imanje, foto: Boško Grgić

„Nema ovdje perspektive. I ne samo u Gređanima, nego i u selima gdje nije bilo rata. Mladi nemaju gdje raditi, a s hrvatskim ličnim dokumentima bez problema odlaze u zapadnoevropske uređene zemlje. Nevažno je da li je selo bilo zahvaćeno ratom ili nije, ili da li je srpsko, hrvatsko ili miješano. Jednostavno, omladina je otišla, ostali su samo stari ljudi. Ista stvar se događa i prijeko u Bosni“, govori Stevo Bosanac, mlad čovjek, vlasnik imanja u Gređanima.

Kolinje u dvorištu Bake Sofije nikad tiše. Prave se kobasice, odvaja slanina za sušenje, lijepo vrijeme će se iskoristitii za topljenje masti. O pjesmi koja se nekad orila Slavonijom u dane kolinja nema ni riječi, nema ni smijeha ni šale.

Svako se pozabavio sobom, svojim problemom. Kažu da nije roda slučajno svila gnijezdo na crkvenom tornju, na mjestu gdje bi trebao stajati krst. Vjeruju da će se rode vratiti na proljeće i najaviti još jednu tešku godinu u Gređanima, prelijepom slavonskom selu koje je svakim danom sve praznije.

Ljudi je sve manje ali su rode svile gnezdo na crkvenom tornju, foto: Boško Grgić

I na kraju dok smo se pozdravljali, baka Milka Rakaz nas pozva da ih obiđemo ponovo.

„Nemojte nas obilaziti, svi nas inače zaobilaze, posjetite nas što češće“, poručuje nam starina Tanasije Stojačković.

Gređani su vjerovatno dobili ime jer se nalaze na blagom uzvišenju ili gredi. Zemlja je ovdje, kako kažu Slavonci, jaka i duboka i nikad ne izda ljude. Ali ljudi su izdali Gređane.

Kuće su sve više zarasle u bršljan i korov, voćke oboljele, ne čuje se ni crkveno zvono. A putevi iz Gređana vode na sve strane. Dovoljno je samo nekoliko minuta vožnje do Okučana, ili jedne od tri Gradiške, Nove, Stare ili Bosanske. A do Zagreba ili Banja Luke samo sat vremena. Uprkos blizini, Gređani kao da su sve dalji od ljudi i života.

*Овај текст је део Пројекта о имовини Срба у Федерацији БиХ и Хрватској који је финаскијски помогла Управа за сарадњу с дијаспором и Србима у региону МСП Владе Србије

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.