Odoleli germanizaciji i sačuvali jezik i običaje

Čuli smo za Lužičke Srbe, ali da li znamo gdje živi ta narodna zajednica, kakvi su njihovi običaji i kakva je bila njihova historija!? Lužički Srbi su najmanja etnička grupa Slavena na svijetu. Žive na području jugoistočno od Berlina prema poljskoj i češkoj granici i jedna su od pet njemačkih autohtonih manjina, uz Dance, Frize, Sinte i Rome.

Lužički Srbi su potomci slavenskih plemena koja su veoma davno živjela sjeverno od Karpata i u centralnoj i istočnoj Evropi. Prije oko 1.500 godina, neka od ovih plemena preselila su se u Lužicu, koja se tada nazivala i Lužička Srbija, historijska regija koja je obuhvaćala područja današnje istočne Njemačke, zapadnu Poljsku i sjeverni vrh Češke Republike. Kroz burnu historiju evropska carstva su se stvarala i raspadala, a Lužički Srbi su ostajali. Danas ih je malo, oko 60 hiljada, ali je to zajednica koja i dalje ljubomorno čuva svoj slavenski jezik i običaje iz davnina.

Trećina Lužičkih Srba danas živi u njemačkoj saveznoj državi Brandenburg, a ostatak je nastanjen južnije, u Saksoniji. Autohtoni jezik Lužičkih Srba je gornjolužičko-srpski, sličan češkom i donjolužičko-srpski, sličan poljskom jeziku.

„Za mnoge ljude, jezik je nevjerojatno važan i to je glavni način identifikacije Lužičkih Srba“, kaže Fabijan Kaulfirst, jezični stručnjak na Lužičkosrpskom institutu, smještenom u gradu Baucenu, ili Budišinu, duhovnom i političkom središtu Lužičkih Srba danas.

Najbolji dokaz te tvrdnje je činjenica da kada se prolazi kroz sela oko Budišina, njihovi nazivi odaju dojam, kažu ljudi iz Srbije koji su putovali tim krajem, kao da se prolazi kroz Šumadiju. Ovdje, kako objašnjava ovaj znanstvenik, lužičkosrpski ne govore samo starije generacije, već je to i svakodnevni jezik kojim se govori u supermarketima i među sedam hiljada stanovnika ove regije.

U selu Kruščice u kojem su 90 posto stanovnika Lužički Srbi, gradski poslanici tokom njihovih mjesečnih sastanaka govore primarno lužičkosrpski. U stvari, Lužički Srbi sebe nazivaju samo Srbima, dok Srbe iz naših krajeva nazivaju južnim Srbima. Prvi stihovi njihove himne, „Rjana Łužica”, u prijevodu glase: „Krasna Lužica, ispravna, prijateljska, mojih srpskih otaca kraj, mojih blaženih snova raj, sveta su mi tvoja polja!“

Lužički Srbi su bili nezavisan narod, samostalno se baveći politikom i održavajući vlastitu vojsku do sredine 12. vijeka, kada je posljednjeg srpskog kneza Jačo pobijedio germanski vladar Vilhelm IV. Slično je bilo i na religioznom planu. Lužički Srbi su u početku bili mnogobošci, a kasnije su učenici Ćirila i Metodija među njima počeli širiti pravoslavlje. Stiješnjeni između Njemačke, Poljske, Češke i Moravske, potpali su pod puno jači utjecaj katoličkih, kasnije i protestantskih misionara, koji je često bio bezobziran i grub, jer su Srbi svoju vjeru branili isto tako uporno kao i svoju zemlju. Sedam vjekova kasnije, oko 1880. godine, o Lužičkim Srbima pisao je njemački list Lejpziger Tagblat:

„Srpstvo, koje negda tako jako bješe rašireno u Njemačkoj, liči na kakvog dobrog starca na samrtnoj postelji njegovoj koji već zatvara oči da umre… Oko njega se pretvorilo sve u njemačko, samo polja i rijeke, varoši i sela nosit će još draga mu imena, što im je vrijedan narod njegov davao…Korak po korak zemlje osvajali su Germani od njih. I sa smrću posljednjeg vendskog (srpskog) vladara Pribislava, koji je kršćanstvo primio, ugasi se i posljednji branilac ovog naroda…

Sijedi starac je u posljednjim trenucima svoga mučeničkog života… Jedan vrijedan, radan i dobar narod, koji nam je hiljadu i po godina gost bio, sahranit će se.“ Ipak, uz mučan opis ove sudbine, Srbi su se u Lužici ipak održali. Uostalom, najpoznatiji Srbin među njima bio je nitko drugi nego filozof iz 17. vijeka Gotfrid Lajbnic, koji nije krio da je slavenskog porijekla. Sam za sebe je javno govorio da je on „slavenskog roda i francuskog obrazovanja.“

Mnogi Lužički Srbi bili su dobrovoljci u srpskim ratovima za oslobođenje od Turaka, a najpoznatiji među njima bio je Pavle Jurišić Šturm, koji je u Prvom svjetskom ratu u srpskoj vojsci dogurao do mjesta generala. Nakon Drugog svjetskog rata, pak, jedna omladinska brigada Lužičkih Srba radila je na slavnoj pruzi Šamac-Sarajevo. Tako da bez obzira na viševjekovnu germanizaciju, Lužički Srbi su u duhovnoj i materijalnoj kulturi sačuvali brojne slavenske elemente.

Zanimljive su na primjer njihove karakteristične trodijelne kuće, ušorena i raštrkana sela i ženska narodna nošnja, što se sve bitno razlikuje od susjednog, njemačkog stanovništva. Očuvan je i autentičan svadbeni ceremonijal Lužičkih Srba, stari muzički instrumenti i narodno usmeno stvaralaštvo bogato izrekama, poslovicama, pjesmama i pričama. Jezik je i dalje ostao slavenski, ali se danas prilično promijenio. Ipak, kako kaže jedan čovjek iz Srbije, koji je bio u posjeti Lužičkim Srbima i čije riječi nam se čine potpuno shvatljivim: „Ja te ljude ništa ne razumijem, ali se među njima osjećam kao kod kuće.“

Tekst: Bojan Mujin/P-portal 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.