Nihad pita zašto se ćuti o ubijenoj srpskoj deci

Objava izvesnog Nihada, Bošnjaka koji je prisustvovao komemoraciji u Potočarima, oduševila je region. Njegova objava je već uveliko počela da se širi društvenim mrežama a mnogi dobri ljudi pozdravili su njegove reči napisane od srca, onako baš iz dubine duše.

Kako prenosi „Bosna i Hercegovina“, Nihad je zajedno sa prijateljima bio na komemoraciji bošnjačkim žrtvama u Potočarima kod Srebrenice a na putu do memorijalnog centra imao je prilike da vidi fotografije srpskih civila.

Podsećamo, porodice ubijenih Srba su na putu Bratunac – Potočari postavili fotografije 3267 ubijenih Srba, žena, dece, civila i vojnika koje su 1992. i 1993. ubili pripadnici bošnjačke vojske iz Srebrenice pod komandom Nasera Orića. Za razliku od mnogih Bošnjaka koji su postavljanje fotografija srpskih žrtava doživeli kao provokaciju, Nihada je to iskreno potreslo i on je svojom objavom očitao lekciju mnogima. On je osudio zločine nad Srbima i naveo da su ga posebno potresle fotografije ubijene dece a zapitao se i zašto niko od predstavnika Bošnjaka ne želi da osudi te zločine već pokušavaju da ih opravdaju.

Ispod objave je ubrzo stigao veliki broj pozitivnih komentara reakcija, uglavnom od strane Srba i Hrvata a svi dobri ljudi su iskreno pozdravili njegov potez.

Status prenosimo u celini (preuzeto sa stranice Bosna i Hercegovina):

Kao i svake godine, i ovaj put sam sa dobro odabranom grupom mladih ljudi odlučio da prisustvujem dženazi u Potočarima. Namjera je bila da se poklonimo sjenama ubijenih, i da budemo na ukopu naših Bošnjaka, civila i vojnika ubijenih u julu 1995. godine u Srebrenici. Iako nemam rodbine u Srebrenici, iako nisam vezan za taj grad bilo kako postoji ta neka povezanost svih nas za Srebrenicu i naš narod tamo. To je rana svakog Bošnjaka i zato tamo idemo. Da proučimo fatihu, da naučimo nešto novo. Ovaj dolazak razlikuje se mnogo, mnogo od svih prošlih. Zašto?

Na putu dok smo dolazili do Potočara vidjeli smo mnogo fotografija u dvorištima kuća pored puta. Kako su nam rekli to su fotografije Srba civila koji su ubijeni od 1992. do 1993. u Srebrenici i Bratuncu. Preko tri hiljade ljudi, uključujući žene i djecu je poginulo u posljednjem ratu. Mnogi su naši ljudi u vozilima okrenuli glavu i nisu željeli da gledaju u tom pravcu. Pokušao sam da ih pitam nešto ali niko nije bio raspoložen.
Ja sam odlučio da gledam….želio sam da vidim ko su ti ljudi. Gledao sam lica tih žena, djevojaka…vidio sam i slike velikog broja djece. Šta da kažem? Na mene je to veoma uticalo, osjetio sam veliku tugu. Zar ne bi svakog normalnog čovjeka trebalo da potrese vijest o ubistvu žene ili djeteta. Ali u duboko podjeljenom kakvo je naše žrtve se razlikuju po nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti. Niko nije želio da komentariše te slike kada smo zastali na pauzi. Dok sam prepričavao mojoj raji kako se osjećam pitao sam zašto niko ne govori o tome i zašto ne znamo za to. Nisu bili voljni da komentarišu, ni oni nisu znali, neko je načuo nešto… Jedan stariji čovjek je nas čuo i samo povikao: „Zato što se desilo prije jula 1995.“ i odmahnuo je rukom kao da mi je želio poslati poruku da više ne govorim o tome. Nisam razumio šta je želio reći ali nije ni važno.
U pauzi sam odlučio da pročitam na telefonu kakve su sudbine imale te žrtve i ta djeca. Saznao sam da je ubijeno 72-oje srpske djece, da je bilo logora u Srebrenici gdje su ljudi mučeni i ubijani, da su žene silovane. Dječak Aleksandar Đorđić imao je samo godinu dana kada je ubijen u naručju majke, djevojčica Biljana Nikolić ubijena je u svom selu sa ocem. Marija Božić, starica od devedeset godina bila je nepokretna a zapaljena je na pravoslavni Božić u selu Kravica. Sestre Snježana i Gordana od 24 i 25 godina silovane su i ubijene sa ocem 1992. koji je bio težak invalid. Ubijeni su u svojim kućama od strane naše bošnjačke vojske. Njihova majka je kažu i danas živa i nada se pravdi. U istom selu koje se zove Bjelovac silovana je i ubijena djevojčica Rada Jovanović od 17 godina..ukupno 109 žrtava je bilo u tom jednom danu u selu Bjelovac. U mjestu Skelani ubijeno je oko sedamdeset sprskih civila, od toga mnogo žena i djece. Gledam kako je borac Armije BiH Amer Delić bio u Skelanima i odao počast toj djeci.
Niko to nije javio. Braća Aco – četiri godine star i Radisav – dvanaest godina star, ubijeni su na mostu dok su bježali sa majkom tokom napada 28. divizije Armije Bosne i Hercegovine na Skelane. Ubijena je kompletna porodica Ristić – otac, majka i dvoje djece, ćerka Mira 17 godina mučena i njen brat Mića od 14 godina, još se vodi kao nestao. Sa njima je ubijena i silovana djevojka Milena Janković. Jednu trudnicu Ljiljanu Ilić ubili su u proljeće 1992. bošnjački vojnici pred kućom a drugu trudnicu Miru Krstić su ubili granatom. Nisam više mogao ni čitati ni tražiti, sve to me je pogodilo. A najviše tišina i bezosjećajnost.
Niko nije osudio ta ubistva od naših Bošnjaka, političara, novinara, voditelja, javnih ličnosti, običnog svijeta. Pročitao sam dosta ružnih komentara ispod vijesti i objave o tome koje su kružile internetu. Čudno je da svako ima opravdanje za ubijanje djece. I sutra će svi oni otić u džamiju i klanjati, glumiti velike muslimane i dobre, porodične ljude. Gdje se izgubila ljudskost?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.