NAŠA PRIČA: Pustinjska ruža
Piše: Alex Saška
Kamp je bio potpuno tih, a prostorom oko paviljona i bolnice provlačila se neka svečana tišina i spokoj, koja prija čulima i odmara misli od učestalih briga i posla.Taj tako rijedak a toliko potreban mir, je zbog svog rariteta u bolnici, bio skoro zanemarljiv. Na ogradi čvrsto zidanog paviljona duž koga su se protezale okrugle terase sa plavim,neobično ugradjenim krugovima koji su ličili na neko prstenje, stajala je naslonjena nježna, lijepa i skladno gradjena žena, u dugoj,šarenoj suknji, koja kao da joj se na laganom jutarnjem povjetarcu, mazila oko nogu.
Kiša je u pustinji bila prava rijetkost i ako je čak i padala, obično bi samo poprašila zemlju na kojoj se nepreglednom dužinom valjuškao sitan,zlatast pjesak. Jutros je vazduh odisao blagorastvorenjem i bogatim ozonom i mogla se gotovo dodirnuti ta ljepota koja je bila nevidljiva, a opet tako opipljivo jasna. Kiša je cijelu noć padala i Nađa nije mogla da se sjeti kada se poslednji put osjećalo takvo olakšanje u vazduhu. Zagledana u jednoličan pjeskoviti prizor, tiho je uzdahnula, proživljavajući jasan, ponovni bol koji je nekada davno gutao i proždirao sve njene nade i snove,koje je bila primorana da zaboravi i zakopa u sebe. Gracioznim pokretom se odmakla od ograde i ušla u malu sobu koja je bila namjenjena za radnike bolnice.
Sve sobe su imale istu veličinu i izgled. Krevet sa udobnim dušekom,sto i dvije stolice,četvrtasta komoda sa nekoliko ladica i ormar.Taj oficijelni izgled je jedino ublažavala šarena hasura orijentalnih šara i ljubičasta trakasta zavjesa na velikom prozoru. Na komodi su stajali ramovi raznih boja i oblika, koje su krasile slike ljupke, kovrdžave djevojke. Oči i kosa su bile njegove i to je jedino podsjećalo da sve što je proživjela uz njega, nije bio san, već stvarnost koja joj je kroz kćerku bila svaki dan pred očima. Bacila je čežnjiv pogled na slike i odlučila skuvati kafu uživajući u miru prelijepog africkog jutra. Miris kafe i kišnog ozona je izvukao neprimjetan bol koji je godinama savlađivala a koji se s vremena na vrijeme javljao u većem ili manjem intenzitetu. Udobno se smjestila na stolicu terase na kojoj je bila i prije dvadeset godina.
Prisjećala se tog dana kad su se ugledali baš pred njenom sobom kad je došao da rasporedi novu grupu medicinskih radnika. Visok, tamnoput sa velikim crnim kovrdzama i krupnim,tamnim očima, ličio joj je na savršeno izvajanu skulpturu. Imao je potpuno bijelu košulju ispod koje se naziralo žilavo, snažno ,gipko tijelo.Miris njegove tamne kože je bio oštar ,pomješan sa notama bergamota,kaktusa,ambergrisa i duvana.Taj miris je na trenutak opio sva njena čula i obilježio cijeli njen budući zivot. Mirisao je na mistiku, na blagu afričku noć, suvu pustinju, istočni orijent, na divlju, neukrotivost koja se povinovala jedino zakonu slobode i surovim pustinjskim uslovima života. Pogledi su im se izmješali u nježno i hladno, u pitomo i divlje,u spojivo i nespojivo. Širok osmjeh i dva niza bijelih,savršeno pravilnih zuba su umekšali crte lica koje je istog trena poprimilo dječački izgled. Lelujava poput vrućine koja je izbijala iz pijeska, nazirala se buduca čežnja i stvarno pripadanje jedno drugom.
Osamljenost i potpuno drugačiji uslovi života činili su je ranjivijom. Povremeni službeni susreti i zajednički rad na odelenju neosjetno ih je zbližavao. Često je zbijao šale na poslu, prekraćivao vrijeme opisujući život u pustinji, a nerijetko je svirao gitaru i kada nije bilo posla na odelenju pjevao o dalekim, izgubljenim i neodrživim ljubavima koje su različite kulture razdvojile. U njihov odnos se uvukla ljepota mrklih africkih noći obavijenih zvucima čežnjivih tonova muzike, nepreglednih karavana i nobjašnjivog bola koji se provlačio poput vrućine u njihovu sobu,koju su krišom napuštali pred radjanje zore. Voljeli su se tajno i intenzivno,obećavajući jedno drugom sva buduća pripadanja uprkos nerazumljivim i nedoglednim planovima koja nisu išla jedno uz drugo, jer su vec tada osjećali da je zajednička budućnost poput orhideje posađene u pustinjskom pjesku, koja neće moći opstati zbog surove suve klime i odbačenosti i nepripadanja tu, u tom okruženju.
Nakon bliskih trenutaka ležali bi ćutke pripijeni jedno uz drugo, kao dan i noć,zemlja i nebo, crno i bijelo.Kao suprotnosti bez koje nije moguća cjelina. Voljeli su se svake noći , dok su se preko dana žudno gledali i tek povremeno kada se dotaknu bliskih,budućih dana, sa strahom jedno drugo prekidali u pola rečenice. To je bila tema od koje se bježi i koja se ne pominje. Prošle su dvije godine u kojoj su se mješali mirisi toplih africkih noći i dana,mirisa badema,šuštanja vrućeg pustinjskog vjetra,zanosa, strasti i zavodjenja. U trećoj, nastupajućoj godini, Nađa je osjetila novi život u sebi. Bila je trudna. Nešto što je toliko tajno željeljela i nešto od čega je strepila. Nešto što je znala duboko u sebi da ce ih ili trajno zbližiti ili trajno razdvojiti.
Spremala se da mu saopšti uveče, tu, za ženu najljepšu vijest, i da gleda njegove tamne oči i lice obasjano mjesečinom dok polako bude naglašavala riječ po riječ, i da uživa u sjaju njegovih očiju koji će se odražavati zbog činjenice da nosi njegovo dijete. Šaputala je u zanosu nekoliko puta rečenice kojima je mjenjala čas ton glasa, čas smisao i raspored.Bila je u dnevnoj smjeni kad je ušao u prostoriju i nevidljivim pokretom glave joj dao znak da izađe.Znala je da se nešto dogodilo,titraj u njoj joj je govorio da nije dobro.Pogledala je njegovo lijepo lice, opaljeno suncem dok je ukočeno posmatrao. Kratko i naglo je rekao, bez pripreme, bez bilo kakvog osjećaja u glasu, gotovo beživotnim tonom, da ga njegovi žene idućeg mjeseca. Da su nekako naslutili njihov odnos koji im se ne sviđa i koji je besmislen po njih.To je djevojka njihove kulture, kraja, običaja i po njima će biti savršena supruga i majka njegovoj budućoj djeci.
Ni tog dana niti danas, prisjećajući se tog vremena u kome je vrisak pogaženih osjećanja ostao da leži na pustinjskom pjesku na vrelini na kome se poigravao vjetar raznoseći čestice u duboku saharu,nije saznala da li je sve to izrekao tako brzo i nemilosrdno jer se i sam bojao tog trenutka i jer ni sam nije znao šta će u budućim godinama raditi sa svim tim živim uspomenama, ili je sve bila njegova laž upakovana u njeno vjerovanje da ce izmoći iskušenjima skupa i jači od svih.Jači od svake različitosti. Taj dan je ,dobro se sjeća ,mirisao na tek raspolućenu lubenicu i jod koji se širio bolničkim hodnikom.
Dugi niz godina je pokušavala da se prisjeti mirisa njegove kože i poznatog parfema koji je nosio mistiku orijenta u afričkoj noći,da se makar prisjeti bilo čega sto bi joj izvuklo osjećaj mira,ali nije uspjevala nanovo osjetiti ništa drugo, sem mirisa te raspolovljene lubenice koja je bila nalik njenom zdobljenom srcu,koje je ostalo raspolućeno taj dan i sve buduce godine. Dok se odmicao od nje, znala je da nikad neće reći ništa o živoj uspomeni koju će ponijeti sa sobom. Ugovor koji je isticao nije produžila. Vraćala se kući puna bola, neuzvraćene ljubavi i ostvarene potajne želje.Proživljvala je svaki trenutak njihovih dodira,njihove strasti, ljubavi i suza koji su bili pomješani sa mirisom te zemlje u kojoj je i dio sebe ostavila i dio njega ponijela sa sobom.
Otišli su svako svojim putem. Otišla je davno i ponovo se vratila. Prijavila se na ponovni, privremeni rad jer je njegova kćerka željela da upozna oca. Željela je da mu kaže da postoji i da osjeti dah drugaćije zemlje, da ga pogleda i sazna kako izgleda čovjek koji je ostavio njenu majku samu i preplašenu,koji je upropastio njenu mladost i zauvjek je obilježio. Dan je mirisao na njegovu kožu, bergamot i bademe u njihovim toplim afričkim noćima. Suze koje su joj kapale tražile su svoj put iz bolnog, napaćenog srca. Ovog puta ništa nije očekivala od njega. Poput karavana koji prolaze i odlaze ostavljajući trag u dubokom, mekom pustinjskom pijesku, tako je i trag njenih stopa utisnut ostao za vremena koja će svjedočiti njihovu tajnu strasti. Najveće pustinje na svijetu, Sahare, vidljive su čak i iz svemira.
A, na vrelom suncu od soli, pjeska i vode, rađaju se pustinjske ruže. Zrna pijeska zauvjek zatočena u kristalima gipsa radjaju prelijepe, jedinstvene ruže i ni jedna nije nalik jedna drugoj.Svaka je drugačija i posebna.Tako je i njihova ljubav drugacija i vidljiva i iz samog svemira. U noćima okupanim kapima soli i pjeska začela se jedna tako vrijedna i posebna pustinjaska ruza. Samo njihova ruza.
