Krajiški Srbi su spomenik hrvatskog beznađa
Piše: Goran Šarić, hrvatski istoričar i teolog
I ove godine proslava „Oluje“ opterećuje hrvatsko-srpske odnose i otvara mnoga pitanja, iako ta pitanja nikad sami sebi ne postavljaju oni koji „Oluju“ slave.
Prvo, je li uopće časno slaviti pobjedu u kojoj je odnos snaga bio 10 na 1 u korist Hrvatske (a i taj jedan Krajišnik je prosječno bio stariji od 50 godina)? Drugo, ako su Srbi stvarno tako primitivni, nazadni, traktoraši, slabi, nikakvi kakvim ih prikazuju ovi koje „Oluju“ slave, kakvi su tek oni kad im je najveća pobjeda koju slave već 27 godina nad takvom „kukavelji“? Treće, zašto slaviti nešto što je kod desetina tisuća ljudi izazvalo patnju? Četvrto, iako prihvaćam da je Hrvatska imala pravo uspostaviti suverenitet na čitavom teritoriju na kojem je međunarodno priznata, je li etničko čišćenje bilo najbolji način povraćanja suvereniteta?
Premijer Plenković je izjavio: „Poznato je da Srbe njihovo rukovodstvo u dogovoru sa Beogradom natjeralo na odlazak.“ Dakle, prema Plenkoviću, Srbi nisu bježali pred preko 200 000 hrvatskih vojnika i policajaca (plus NATO avijacija plus Armija BiH plus HVO), nego su natjerani od Martića i Babića (koji tada nije ni bio u Krajini).
To je kao da silovatelj napadne ženu, žena krene bježati, a vi kažete da je muž ženu natjerao da bježi.
Krajiške Srbe nije trebalo tjerati na bijeg jer su nakon Medačkog Džepa, Bljeska, itd. imali iskustvo kako prolaze Srbi koji ostanu na područjima gdje uđe hrvatska vojska. Recimo, 1.5. 1995. oko 6 ujutro, na samom početku operacije „Bljesak“ hrvatska vojska je bez razloga pobila 22 civila u selu Medari. Treba li nakon takvog zločina netko tjerati Srbe da napuste Krajinu?
I najvažnije pitanje, šta se dogodilo sa preko 1000 Srba koji su bili prestari i previše bolesni da pobjegnu? Ako je suditi po procentu ubijenih Srba koji su ostali, onda bi da Srbi nisu napustili Krajinu bilo bar 30-40 000 ubijenih.
Nikad neću abolirati krajiško rukovodstvo za loše stvari koje su učinili – zločine nad Hrvatima od Lovasa, Voćina, do Škabrnje, protjerivanje Hrvata iz Krajine, raketiranje Zagreba poslije Bljeska, itd. U ovom ratu Srbi iz Hrvatske ispisali su neke od najtamnijih stranica srpske povijesti, ali isto tako u svakom ratu od 1914. do 1995., kao i ukupno gledano, zločini Hrvata nad Srbima daleko premašuju zločine Srba nad Hrvatima.
Srbi su 1991. imali još živo sjećanje na genocid koji su doživjeli u 2. svjetskom ratu i njihov nekad i previše radikalan odgovor na dolazak Tuđmanove vlasti je u svjetlu toga razumljiv. A kakve su to traume liječili Hrvati kad su 1914. ubijali Srbe u mačvanskom kraju? Kada su 1941. u Prebilovcima 600 živih ljudi, žena i njihove djece bacaile u jame? Kakve su to traume liječili 1991. kad su u Gospiću likvidirali srpske starce?
A ništa nije trebalo tako, mogli smo živjeti u miru i suživotu, svjesni zajedničkog porijekla graditi zajedničku budućnost. Ovako nestajemo demografski i jedni i drugi i nikakve stometarske zastave po Hrvatskim gradovima ne mogu prekriti činjenice da je Hrvata sve manje i da turizam od kojeg Hrvati žive NEODRŽIV bez radnika iz Srbije i Bosne.
Krajiški Srbi su spomenik našeg beznađa, zabluda i autodestrukcije. Oni su ostali bez zemlje, a dolazi vrijeme kad će zemlja ostati bez ljudi. Karma je neumoljiva, jer nema veće krađe nego kad čovjeku otmeš njegov zavičaj…
