Evo ko je i kakav je bio Zuko Džumhur

15. децембра 2020.7. новембра 2021. Zdravko Elez 873 Views 0 Comments

Povodom veka od rođenja Zuka Džumhura, učenjaka i boema, majstora crtačkog prikazivanja i pismenog kazivanja, hodoljupca i građanina celog sveta, kome je i Andrić pisao predgovor, dve lepa podsećanja podeljena su na Fejsbuku. Radioaktivni komarac prisetio se Džumhurovih reči iz jednog intervjua, a Hasan Fazlić, poznati sarajevski karikaturista svojih druženja sa putopiscem. Prenosimo ove kratke postove koji slikovito govore ko je i kakav je bio Zuko Džumhur

Za vas svi kažu da ste dobar čovjek – glasilo je pitanje novinara upućeno Džumhuru.

– Nije tačno. Apsolutno nije tačno. U meni ima zla makar koliko i u drugim ljudima. Ono gdje bih sam sebi odao izvjesno priznanje, to je rigorozna odluka, odnosno sposobnost da kontrolišem sebe i sopstveno zlo. U meni kuljaju ljubomora, zavist, podlost, poriv za osvetom, proplamsaji ljute mržnje. Da ih ne kontrolišem, imali biste posla s jednim od najlošijih ljudi koje ste ikada upoznali. Kontrola, to je ključna riječ.

Pa zar to nije glavna odlika dobrog čovjeka, da nadzire i kontroliše svoje zlo?

-Možda i jeste, ali ako već pričamo o meni, to ne mogu reći ja, samo neko drugi. Ja u sebi nosim neke druge ideje. Dobar čovjek ne postoji, to je zabluda loših ljudi. Dobar čovjek je vještačka tvorevina, rezultat teške unutrašnje borbe sa samim sobom. Kada bi ta sumnjiva pojava, koju nazivate dobrim čovjekom, bar odškrinula pendžere svog unutrašnjeg svijeta, vidjeli biste da je unutar svih nas manje ili više isti kal, sazdan od sličnih nekvaliteta. Zato bih radije, umjesto o dobrom, govorio o pametnom čovjeku. Budi pametan da ne bi bio loš. Pametan čovjek povazdan bišće po sebi, odstranjuje svoje lošosti, i u jednom trenutku shvati da nikada nije dosta tog biskanja, da je loš karakter naš duševni korov, ti ga pljeviš a on se otima, raste li raste. Ne date se ni ti ni on u toj pljevidbi bez kraja. Nikada ne možeš odstraniti svoje mane, ali nikada ne smiješ ni prestati da ih tamaniš. A ako si uporan, ako se ne predaješ, onda ti se poslije decenija savjesnog rada može desiti i to da u ogledalu ugledaš nekog nasmijanog i smirenog sebe. I tu ti je možda ključ. Ako potamaniš dovoljno svojih zala, ako ih nekako turiš pod kontrolu, onda ispod njih izbije vedrina. Pojavi se osmijeh. Najljepši prizor na nekom čovjeku je njegov osmijeh. Razvučeš ove svoje žvalje od uha do uha i kažeš sebi: “Pa, jebem mu miša, možda baš i nisam ispao tako loše.

Tako je govorio Zuko Džumhur.

Evo i priče Hasana Fazlića kojoj je dao naslov: „Prvi put sa Zukom na druženje“ uz karikaturu sa posvetom koju je Džumhur poklonio Hasanu.

„Minulog vijeka, daleke šezdeset i neke godine u prijepodnevnim satima, u sarajevskoj Titovoj ulici, susrećem i pozdravljam, iako se lično ne poznajemo, Zuku Džumhura, tada najpoznatijeg karikaturistu na jugoslovenskim prostorima. Na moje iznenađenje i zbunjenost Zuko me poziva na oštro piće i lagani eglen. Poziv koji se ne odbija. Laganim hodom idemo prema Baščaršiji, i dok mi Zuko pojašnjava da je oštro piće, – boza a lagani eglen šutnja sa malo priče, ja dilemišem da me Zuko nije sa nekim zamijenio.

Na Slatkom ćošetu ispijamo čaše hladne, osvježavajuće boze, ja se držeći laganog eglena, dok mi Zuko opširno pripovijeda odakle je boza, od čega se pravi, kako se pravi i zbog čega je dobra i korisna. Poslije druge ispijene čaše i prvog druženja rastajem se sa Zukom.

Druženje ćemo nastaviti u raznim prigodama i prilikama, a najčešće uz akšamluk. Po Zuki akšamluk počinje tačno kada se sunce nađe za jedan dlan muške ruke iznad horizonta, a meza je pripremljena i rakija ohlađena. Uz akšamluk se rekapitulirao minuli dan, gdje se dobilo, gdje izgubilo i gdje se moglo dobiti a da se nije dobilo. I sve tako natenane. Među akšamlijama nisu imali mjesto oni što trune u mezu i još gore od toga, jedu mezu. Zuko bi svaki jemek prvo vizuelno osmotrio a potom stručno izanalizirao. Najgore bi prošao domaćin i bosanki lonac u kome bi se, nedaj Bože, našao kupus i loreberov list. Po Zuki sve je moglo da uđe u autohtoni bosanski lonac osim kupusa a što se tiče lorbelova lista, mogao je proći ali ga nije bilo.

Slično je bilo sa akšamlukom, dole u Hercegovini, gdje se mezila, između ostalog, plaha i sir iz mijeha. Zuko bi odmah konstatovao da je plaha, plaha od neuštrojenog jarca koji je za života brstio zanovijet i sušio se na hercegovačkoj buri. Sa sirom iz mijeha nikako. Poslije prvog zalogaja Zuko bi primijetio da je to obični sir prdan, daleko od onog pravog sira iz mijeha. Sir iz mijeha po Zukinoj mjeri nisam imao priliku da mezim.

Negdje s kraja ljeta 1989. godine Zuko i supruga mu Vezira bili su nam gosti u našem sarajevskom stanu. Moja supruga pripremila je mezu po Zukinoj mjeri i bokalić hladne rakije, baždaren od Zukine supruge. Akšmaluk je potrajao do u sitne sate. Na rastanku nisam mogao ni zamisliti da je ovo moje poslednje druženje sa ahbabom Zukom.