Bijela dugmad

Potresna priča „Bijela dugmad“ inspirisana je istinitim događajem o stradanju jedne, od  stotina hiljada srpskih porodica umorenih u zloglasnom Jasenovcu 

Piše: Alex Saška 

-Tata, ovo je prvi put da želiš sam da zakopčaš dugmad, zašto mi ne dozvoliš da ti pomognem kao i svaki put? Mučiš se već više od pola sata, reče Nada tiho, gotovo više sama za sebe, posmatrajući njegove drhtave prste sa vidnim tragovima artritisa i davnih povreda.

Starac podiže pogled u kome se nazirala  potisnuta bol i trenutna odlučnost da otkopča  bijelu dugmad na košulji. Lagano se nasmiješi i zamišljeno reče

-Vrijeme je Nadice da se obračunam sa njima i pobijedim te aveti prošlosti. Pusti me da to uradim sam. Kad ću, ako neću sad- reče šaljivim tonom i ponovo utonu u neku duboku ćutnju, nemirnim prstima nespretno prebirajući dugme, pokušavajući da ga provuče kroz rupicu na košulji.

-Tata – odvažno progovori Nada – možeš li da mi odaš tajnu bijele dugmadi? Eto, možda je danas vrijeme da mi ispričaš ono što ste i mama i ti krili od sestara i mene. Pitala sam se i kao mala, a ni  danas mi nije jasno, zašto samo bijelu dugmad nisi mogao da zakopčavaš. Sve druge košulje si sam zakopčavao, ali kada ti je mama izdvajala bijelu košulju za veselja, uvijek si imao tako uznemiren pogled sa vidnim užasom,nisi to mogao da sakriješ od nas. Voljela bih da danas iskidaš  veo tajne koja leži u tvom tužnom pogledu- blago prozbori ,prelazeću rukom po bijeloj ,mekoj kosi starca.

JASENOVAC – ustaški logor smrti – CRTICE IZ HISTORIJENjen otac se trznu sa vidnom nelagodom, i na trenutak se zamisli, odlutavši negdje daleko, da se na tren  činilo kao da duhom više nije prisutan. Staro tijelo se nesvjesno ljuljalo na stolici, kao da se tim činom bori protiv nekih dalekih, pokopanih sjećanja i da se štiti od njih.

Sa teškom mukom se vraćao u stvarnost i dubokim pogledom u kome se prostirao jasno urezan bol, pogleda u Nadu i odsutno reče:

-Pusti ćerko te uspomene. Bolje je da o tome ćutim. Sve je isuviše gorko, gorče od samog pelina. Ne dirajmo u to. Neka…

Nada je osjetila kao i svaki put da se nešto snažno i  bolno odvija u njegovoj duši ,te uprkos prigušenoj želji da sazna tajnu koja je očita, suzbi poriv znatiželje i samo ga privuče sebi u zagrljaj.

Stezala ga je u naručju nekoliko minuta, upijajući taj trenutak bliskosti za neko buduće vrijeme, kad više ne bude tu sa njom, i kada svi osjećaji  tog bliskog trenutka  budu samo prošlost.

Iznenada povijena i mršava ramena starca počeše da se tresu poput izvaljene grane na snažnom vjetru, a prigušeni, pa sve jasniji jecaji, širili su se prostorijom.

Bilo je jasno da ga je nešto duboko potreslo i uznemirilo. Nada je privila njegovu sijedu glavu na sebe i tiho ga umirivala, kao što majka umiruje svoje uplašeno čedo. Taj trenutak ih je duboko dotakao. Prolazila je polako rukom kroz njegovu kosu tražeći u sebi način da sazna tu, očito užarenu i bolnu uspomenu, koja ga je pržila iznutra.

Podigao je pogled ka njoj koji je bio tako mučan. Pogled u kome se i duša i um kidaju na parče po parče velikog bola.Pogled iz koga su nemoć i pretrpljen strah progovarali o nekom potisnutom, teškom iskustvu.

-Te 1942. godine avgusta mjeseca – oklijevajućim glasom je progovorio – bili smo  velika grupa koja je sakupljena od strane tadašnje vlasti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Bilo je rano jutro. Rumeno nebo je najavljivalo probijanje Sunca kroz oblake i topao dan. Svježina jutra i lagani vjetrić koji se pleo u kosi, držali su me  budnog, iako su nas veoma rano istjerali iz kreveta. Isuviše mirno jutro me je ganulo i ostavilo trajan trag prisnosti sa majkom koja me je stezala uz sebe. Mirisala je kao i uvijek i to jutro sam shvatio da je zapravo njen miris bio miris buđenja  jutra.  Majčini meki dlanovi su podrhtavali i bili vrući od tihe nervoze koju je pokušala prikriti laganim osmjehom koji mi  je uputila , duboko se zagledavši u moje oči. Pored nas bilo  je mnogo ljudi sakupljenih na  zbornom mjestu. To sabirno  mjesto za odlazak u neizvjesnost, bilo je ,čudne li ironije,isto ono mjesto gdje smo se okupljali i kada se tugovalo i kada  se radovalo, i kada su se  donosile važne odluke i kada su se saopštavale značajne vijesti. I to jutro smo se sastali pored stoljetnog hrasta Zapisa – svetilišta seoskog oko koga su do skora, djevojke i mladići kolo vodili,obećavali se jedni drugima i čuvali strogo povjerljive tajne.  Komšije koje sam prepoznao bile su iz Sovrinog brda,Malog nabrđa,Gornjeg polja i Velikog nabrđa ali i neki ljudi koje nikada nisam vidio. Komešajući i gurkajući se među sobom, pokušavali su povesti razgovor,koji je prekinuo oštar vojnički glas. Bio je to glas prepun mržnje i tako zlokoban, od koga je moja dječija duša osjetila da se nešto sudbinski dešava sa svima nama. Rečeno nam je da napravimo razmak jedni između drugih, i da će svaka neposlušnost biti kažnjena i sprečena. Formirali su dugačku kolonu u kojima su odvojili muškarce na jednu stranu i žene sa djecom na drugu stranu. Rekli su nam da nam se ništa loše neće desiti ako budemo poslušni. Pripremali su nas za dugu vožnju vagonima koji su bili spremni i niko nije znao kuda nas voze. Imao sam nešto malo više od sedam godina, i čvrsto sam se držao uz majku koja me je privijala uz sebe i čekala da nas rasporede u neki od vagona. Osjetio sam  strah i jasno sam čuo lupanje njenog srca koje me je uznemirilo. Muškarce su odvajali za poseban odjeljak a žene i djecu za  poseban. Sjećam se da su se mama i tata na brzinu pozdravili i držali za ruke dok ih jedan vojnik nije grubo kundakom puške odgurnuo, i ugurao oca u vagon prepun muškaraca i staraca. I strica su gurnuli u isti vagon. Majka se blijeda i nepomična krišom prekrstila, i mene privila još jače uz sebe. Upravila je pogled ka crkvi posvećenoj Uspenju Presvete  Bogorodice i ugledala zvono koje su čvrsto debelim konopcem vezali u čvor. Na zvoniku kao zadavljeno, ćutalo je ogromno crkveno zvono i dugo nakon toga bio je muk u selu. Sjećam se jako dobro majčinog pogleda u kome se na trenutak prostrla duboka nesreća dok se ponovo krišom krsteći pomolila Majci Božijoj. I mene je očima zakrstila. Osjetio sam kao dijete da se naši stari životi kidaju a  da se nešto potpuno drugačije i ozbiljno odvija pred našim očima.

Zašto Jasenovac nikad nije oslobađan? | Novosti.RSUniformisani vojnici  sa psima vučjacima koji su im mirno i poslušno stajali uz noge, užurbano i nestrpljivim glasovima su  prozivali punim imenima i prezimenima, prvo muškarce. Pokazivali su im vagone u koje su ih gurali drškom puške. Nakon toga ,čitali su imena i prezimena žena i djece koje su takođe odvajali u mračne i hladne vagone dugačkog voza. U vagonima  su bile porodice i do tri  generacije. Bilo je žena sa velikim stomacima koje samo što se nisu porodile. Bilo je malih beba koje su mnogo plakale. Došao je red na majku i mene. Čuo sam naše  ime i prezime:

-Jelena i Boško Mitrović

Majka  je tiho rekla:

-Ovde smo.

Ugurali su nas  u vagon koji je  već bio prepun , a zatim su se teška ,klizna vrata  uz tresak zatvorila. Bilo je veoma mračno i hladno. Nečiji lakat me je bo u oko i pokušavao sam da se pomjerim, dok me je majka čvrsto držala za ruku, kao da se plašila da može da me  izgubi. Rezak plač neke bebe mi je parao uši i želio sam da prestane da plače. Voz se nakon nekog vremena pokrenuo i čuli smo pisak i kloparanje točkova. Prvi put sam bio u vozu o kome sam slušao u  pričama  moje majke, koja mi je obećavala da ćemo se jednom voziti i da ću kroz prozor posmatrati ljepotu Slavonije i gledati žitna polja kako se   talasaju sa  težinom  zrna pšenice na sebi. Naslućivao sam bistrinom dječijeg srca,  da ovo nije ta obećana vožnja i jako sam stegnuo majčinu ruku, koja je postala neprijatno hladna i vlažna. Malo po malo smo se navikli na mrak i počeo sam da razaznajem likove. Kroz pukotinu na vratima, slabašna svjetlost je dopirala i pomalo obasjavala prostor vagona koji je postao polumračan. Vožnja je bila duga i teška. Voz je povremeno stajao i spolja su se čuli glasovi, psovke, jauci i plač žena i djece. Plašio sam se i počeo sam i ja plakati. Moj plač se miješao sa plačem druge djece koju majke nisu uspjevale da utješe. Neka djeca su tako zaspala i samo tihi jecaji su se čuli povremeno. Jedan dječak je neprestano govorio kako je gladan i uporno je tražio da jede. Majka ga je tješila često ponavljajući kako ćemo brzo stići. Ostale majke su ćutale i pokušavale napraviti što udobniji položaj u nemogućoj situaciji. Bili smo gotovo nagurani jedni pored drugih i mene je počelo boliti tijelo. Nedostajao nam je vazduh. Najednom odnekud iz ćoška vagona, čuo sam nešto nalik žuborenju vode. Cijelom vožnjom sam osjećao žeđ ali sam ćutao. Nisam želio da majku rastužujem,znao sam da nema vodu kod sebe. Svakako nije mogla  da mi pomogne. Pomislio sam da neko ima vodu i poželio sam da je tražim. Nakon nekoliko trenutaka, ništa se više nije čulo. Osjetio sam vlažnu  toplotu na nogama i ubrzo se u prevrućem vagonu počeo širiti snažan vonj amonijaka. Shvatio sam da je neko mokrio. Svi su ćutali i niko se nije bunio, bez obzira na užasan zapah koji je grebao grlo.U narednim danima to žuborenje sam tako često čuo, i sam sam puštao vodu niz svoje noge. Pantalone su se sušile i kvasile na meni.

Gotovo da smo se navikli na smrad  amonijaka i fekalija. Manja djeca su ojedena mokraćom  uporno plakala. Beba koja je na početku puta neprestano plakala, sve tiše i tiše se čula. Zaspala je.

Pomislio sam – makar se njen kreštavi plač utišao. – Bio sam umiren zbog toga. Kao da sam tog dana, u toj dalekoj i dugoj vožnji, porastao u odraslog čovjeka koji ne smije više biti dijete.

Nakon ko zna koliko dana vožnje u kojima nas nisu puštali van, teška vrata su se uz škripanje otvarala. Svjetlost koja je iznenada grunula unutra, zaslijepila nas je. Boljele su me oči od dnevnog svijetla i rukama sam trljao suve i otečene kapke. Jedan vojnik je prišao i glasno opsovao obraćajući se drugom vojniku.

-Kako smrde, kao psi! Tjeraj to napolje.

Izraz tog mladića nikada neću zaboraviti. Neki zlokoban osmjeh mu je svo vrijeme titrao na tankim usnama i dohvatio je za kosu staricu koja je zgrčena sjedila kraj vrata. Izvukao je van. Čuo sam bolni jauk i molbu da je ne dira za tu ruku jer je boli. On je  uhvatio baš za tu ruku i vještim pokretom je izvrnuo u laktu i polomio. Jasno sam čuo kost kada je pukla i zapamtio  svaku crtu njenog lica i užas u očima. Onesvjestila se od bola a on je šutnuo đonom čizme,izvukao pištolj iz korica koji je visio oko struka i pucao joj u glavu. Okrenuo se prema nama i sa neskrivenim zadovoljstvom rekao

-Ovako će proći svako od vas ko ne bude poslušan ovom režimu. Izlazite van- proderao se zagledan u mladu ženu u dubini vagona.

-Ti, ti ,izlazi van – urlao je sa luđačkim sjajem u očima.

Pogledao sam  i prepoznao ženu čija je beba onako dugo plakala. Odjednom sam postao svjestan da se beba dugo nije čula, i poslednje čega se sjećam u vezi nje,  bio je sve tiši i tiši plač.

Mlada žena sa mršavim obrazima na kojima su najuočljivije bile krupne oči pune tuge, gledala je potpuno odsutno u  njega i njihala bebu u naručju dok joj je izraz lica bio tako mek i brižan.  Beba je bila modra u licu. Umrla je ko zna kad majci u naručju, koja je bez vode i hrane, preplašena kao svi mi, ostala bez mlijeka u dojkama. Beba je otišla gladna zgrčenih usnica i otvorenih očiju. Gledala je u majku koja ju  je neprestano njihala.

-Izlazi van –  ponovo se proderao i uskočio u vagon gazeći naša tijela dok je pružao ruku ka njoj. Đonom čizme zgazio mi je prste ruke i počeo sam glasno da plačem, pokušavajuć da izvučem ruku. Težina tijela i bol  su bili nesnosni. U jednom trenutku pritisak je nestao i shvatio sam da je izvukao majku i mrtvu bebu van vagona. Ona nije ispuštala bebu iz naručja i svo vrijeme se njihala, kao da je uspavljuje. Otrgao joj je iz naručja, i bacio na vlažnu  i hladnu zemlju. Majka je ispustila bolni krik i sagnula se da  uzme njeno mrtvo čedo. Ščepao ju je za kosu i svom snagom kundakom puške, udario u potiljak. Za jedan tren oka,vidjeh je sa rukama uzdignutim ka nebu. Niz vrat joj se slivao tanki mlaz krvi i spuštao niz nadlanicu koja je u jednom času kao otkinuta mlohavo visila. Čelom je udarila u tvrdu zemlju. Razgoračene oči su gledale u pravcu njene bebe. Otvorio sam usne iz kojih nije izlazio nikakav zvuk.  Majka mi je rukom zatvorila usta da se ne čujem. Sjećam se da sam je ugrizao u strahu .Nije se ni pomjerila.

Naredio je svima da izađemo iz vagona, brišući krvave čizme o travu.

JUSP Jasenovac - Tzv. Pićilijeva peć, logor III Ciglana Jasenovac, 1945.Čvrsto sam stezao majčinu ruku osjećajući kako joj  tijelo podrhtava kao u nekoj teškoj groznici. Naredio nam je da  dva po dva formiramo kolonu i krenemo za njim. Majka me nije ispuštala iz njene ruke. Sjećam se kako joj je dlan bio vreo i poželio sam da  nikad  ne izvuče ruku iz mog malog, dječijeg dlana.

Nisam više osjećao onu nesnosnu žeđ niti bol u ruci. Kao opijen kretao sam se pored majke ,ne znajući kuda nas vode. Osjećao sam se siguran pored nje. Okrenuo sam se  i ugledao natpis na vagonu kojim smo dovezeni. Pisalo je: „Trulo voće“.

Kretali smo se u dugoj koloni i stigli do kamenog ulaza na kome je pisalo: „Radna služba ustaške odbrane – Sabirni logor br. III“.

Uveo nas je u ogromnu halu, praznu i  veoma hladnu. Iz betonskog poda je izbijala ledena studen i na stopalima sam osjećao zimu. Na nogama sam imao sandale sa tankim đonom. Tada je naredio da napravimo dug lanac od svih nas i  da stanemo jedni pored drugih. Rekao je da se nalazimo u radnom logoru  Ciglana i da će odvajati žene i djecu koje on bude želio.

Instiktivno smo se skupili jedni pored drugih, kao da smo  željeli  da se zaštitimo. Pokazivao je prstom na kome se bjelasao debeli prsten  ukazujući  koga odvaja u stranu,  a koje žene  ostavlja sa djecom. Male bebe je ostavljao uz majke a porodilje je odvajao na neku treću grupu koju je formirao sa očitim zabavljanjem na licu. U prostranoj hali je vladao potpuni muk. Neka mrtvačka tišina je pritiskala moje dječije srce koju je svaki sekund remetio  ravnomjeran hod i zvuk  peta  kožnih ,vojnih čizama,  te se sticao utisak  da je vojnik posjetio muzej voštanih figura. Čak su se i bebe ućutale.Činilo se da smo svi zadržali dah očekujući koga će izdvojiti u stranu. U jednom trenutku se okrenuo prema nama dvoma i ja sam se čvrsto pribio uz majku. Sjećam se njene ruke na mom tjemenu a onda je on progovorio:

-Ti! – i pokazao prstom na majku – Izađi iz reda.

Majka isprva nije reagovala i ćutala je privlačeći me uz svoj bok. Osjećao sam kako mi srce snažno udara ,pomislivši u jednom trenutku da će se rasprsnuti u  grudnom  košu. Pritajena daha napregnuto sam posmatrao oholo lice tog užasnog vojnika.

-Šta čekaš ženturačo, tebi se obraćam. Izlazi iz reda – glasno je povikao unoseći se majci u lice.

Tada sam podigao pogled i ugledao njeno, samrtnički blijedo lice sa nekim prkosnim sjajem u očima. Čvrste me je stezala, nesvjesno mi zabadajući prste u rebra. Nisam osjećao bol. Zapravo, imao sam želju da tako stopljenih tijela ostanemo zauvijek a ova strašna stvarnost nestane nekim čudom. Neočekivano je podigao ruku i jako ošamario majku. Krv je oblila njene usne ali se nije pomjerila. I dalje me je čvrsto stiskala poput uznemirene šumske srne koja pokušava da svojim tijelom odbrani lane. Tada je uhvatio za kosu i gurnuo u stranu i  muklim glasom progovorio

-A ti li si jedna od onih koje neće da budu poslušne! Zvjerski je posmatrao udarajući je rukama po glavi i tijelu.

-Ne daš ovo svoje kopile –  i  hitro se okrenuo  prema meni uhvativši me za vrat kao zeca, odigavši od poda, dok sam nogama mlatio po vazduhu zovući majku u pomoć. Tada me je ispustio na leden i tvrd beton. Majka je,sjećam se,sa takvom hitrinom čučnula pored mene, stiskajući me uz čvrsto  sebe. Kao u snu vidio sam kako je  mesnate muške šake odvlače  od mene ,dok sam grčevito stezao njenu bijelu košulju ne puštajući majku. Prostor oko mene su ispunili snažni udarci koji su pljuštali po majci koja se pokušavala zadržati pored  mene. U jednom trenutku je rukama razderao njenu dugu bijelu košulju, i na trenutak su njene grudi bljesnule pred mojim očima, a dugmad kao u nekom usporenom filmu padala po podu ,rasuta poput roja bijelih leptira. Dugmad su poskakivala po betonu urezujući neku jezu u moje srce dok sam plakao i stiskao jedno dugme  koje mi je ostalo u ruci. Majku je vukao po podu i moje suze su se najednom osušile i presušile. Čuo sam njen vrisak i kako mi se kroz bolan jauk  obraća:

-Boško sine vratiću se po tebe!

Nakon  toga su neki vojnici kojih je odjednom bila puna prostorija, uvukli moju majku u neku drugu sobu i čuo sam neku graju pa vrisak, pa opet graju i ponovo vriske moje majke koji su me  ponekad budili iz rijetkog sna.  Nikada više je nisam vidio, niti sam više ikada zaplakao. Kao da sam grubo napustio dječačko tijelo, a ustupio mjesto nekom odraslom  strancu koji je uskočio u moje  malo, nježno biće. Shvatio sam da sam ostao potpuno sam i da jedino imam dugme koje sam čvrsto stegnuo u malu šaku i sakrio u dno srca koje je zauvijek ostalo ranjeno i nesrećno.

Trudnice su odveli  kamionima uz  povike  i psovke.

Odvojili su me u sobu sa ostalom malom djecom koja su isto tako nasilno otrgnuta iz majčinog zagrljaja. Prije nego što smo kao djeca spoznali ljepotu života, saznali smo za preranu i tešku smrt dok ne nastane potpuni mrak. Ništa nismo razumjevali.Nismo znali šta smo pogriješili i zašto smo izvrgnuti podsmjehu, udarcima, ljudskoj nakaznosti i patnji.Natjerani smo da se okupamo ledenom vodom i poskidamo svu garderobu sa sebe. Dali su nam neke široke košulje i taj dan sam ostao bez svojih sandala. Izuli su nas i ostali smo stajati tako bosi, na ledenom i hladnom betonu. Nikada više nismo imali obuću. Mali dječak koji je u vozu tražio da jede, cvokotao je od zime i neutješno plakao, da sam pomislio da će  jednog trenutka presvisnuti. Taj njegov plač mi se duboko urezao u dušu.  Ne sjećam se više ni svih tortuta koje sam prošao. Svaki dan je izgledao nalik jedan drugom. Nije bilo sahrana, samo jauka, psovki galame, bola i na poslijetku muk. Tijela se nisu sahranjivala već su se skupljala na gomilu a zatim su oni lopatom zgrtali  zgrčena i mršava tijela, i nekada ih sami bacali u Savu, a nekada, nas tjerali da ih bacamo. Ponekad su se čuli ropci prerezanih grkljana i neizdržljiv osjećaj smrti koji je lebdio nad svima nama. Nismo imali ni osnovne uslove za život. Djeca su se smjenjivala u godinama koje su dolazile. Bebe i manja djeca su umirala od gladi, dok smo mi stariji nekako odolijevali težim bolestima i smrti. Morali smo da sređujemo nered iza male djece koja su povraćala, krvarila ili išla u toalet koji se sastojao od zajedničkog nužnika na hladnom betonu. Hranu, koja je ličila na to, rijetko smo  dobijali. Često je ručak bio cijelo jedno zrno graška koje je zveckalo na dnu limenog lončića. Kolače od živog brašna smo gutali kao najveću poslasticu. Nakon toga nas je bolio stomak a manja djeca su u bolovima i jauku umirala od zapetljaja crijeva naduvanih stomaka. Nemoć koja je razbijala u komade svako dostojanstvo kidala se pri dodiru na bijelo, majčino dugme. Krio sam ga i od ostalih zatvorenika kao da sam u malom dlanu krio majku koju sam veoma često sanjao. Nekad sam je čuo budan i osjećao njen vruć dlan na tjemenu, a nekad sam je sanjao u bijeloj haljini sa dugim  redom dugmadi, sa koje  je nedostajalo jedno dugme.

Te hladne  noći u kojoj je huka mećave zlokobno obilazila logor smrti,majka  mi je došla jasna i tako opipljivo živa. Siguran sam da nisam spavao ,mada sam često misleći o toj noći ,jedino objašnjenje nalazio u silnoj želji da je vidim i dodirnem ponovo. Čučnula je pored mene kao onaj dan u kome su je otrgli od mene i blago dotakla dlan. Otvorila ga je i rekla:

-Dobro je Boško sine, dobro je da je to dugme kod tebe. Čuvaj ga. Preživjet ćeš Jasenovac a tata i ja smo na mnogo boljem mjestu. Čekat ćemo te ali ti nećeš još dugo, dugo doći za nama. Sa tim dugmetom sam ja uz tebe iako me ne vidiš. Budi hrabar i neboj se. Moli se Majci Božijoj koja je mnogo ljepša i veća majka od bilo koje majke. Čuvat ćete kad ti najteže bude.

Onda je nestala a osjećaj toplote  na tjemenu i tihe radosti u srcu i danas tako živo pamtim.  Izgubio sam pojam o vremenu u  danima i godinama koji su se nizali. Držao sam jednako čvrsto majčino dugme u dlanu i zamišljao kako ćemo se sresti na tom boljem mjestu. Tada nisam mogao naslutiti na kakvom se mjestu nalaze njih dvoje. Nisam znao da ni da im se stric pridružio.

Nizali su se mjeseci jedan za drugim i  tek jednu noć, probudili su nas glasni povici i neka buka van sobe u kojoj sam bio sa desetak manje djece. Vrata su se otvorila i čuo sam više vojnika kako su uzrujano razgovarali.

-Sve ih pobij, niko ne smije ostati živ! Sve i jedan trag ovih skotova izbrišite! Oni nikada nisu postojali!

Zatim sam začuo pucnjeve iz pištolja kojim su vojnici ubijali djecu na spavanju. Među njima je bila beba koju smo čuvali i koja je bila tako tiha i nečujna. Prije neki dan je prohodala.

Stezao sam majčino dugme i ne znam kako i na koji način sam se našao u dugačkom hodniku kojim su mršava tijela bježala, padala, ustajala i preskakala preko onih koji su ostajali na zemlji. Za nama su se čuli pucnji i psovke nekoliko desetina vojnika.Razgoropađeni psi vučjaci  kezili su bijele čeljusti i kidali komade sa okopnjelih tijela zatvorenika koje su hvatali u bijegu.  Neka sila me je gurala u leđa i ja sam se našao na slobodi iza pokidane žice kojom smo bili okruženi nekoliko godina.Trčao sam zaliven suzama u jednom trenutku ugledavši prizor pred sobom, majku  u bijeloj košulji sa koga je nedostajalo bijelo dugme koje sam čvrsto stezao u ruci. Na njenom licu je lebdio lagan osmjeh a oči su bile ozarene srećom kakvu nikada nigdje nisam vidio. Prozirna svjetlost je obavijala njenu siluetu i opet sam osjetio njen lagan dodir na mom tjemenu i nestala je . Zatvorenici koji su preživjeli tu noć i ja sa njima, ostali smo skriveni u šumi van logora. Pronašli su nas iz Crvenog krsta i prvi put nakon tri duge godine, dobili smo pravi obrok i toplu ćebad, odjeću i obuću. Mnogi su plakali .Neki nisu preživjeli tu radost, neki su umrli naduvenih stomaka prejedajući se i trpajući objema rukama hranu u usta. Rijetki  su imali tu  sreću da su se opet spojili u porodice. Ja nisam imao nikoga. Niko me nije čekao van zidina i upisan sam kao ratno siroče. Od sve familije i porodice imao sam samo bijelo dugme od koga se nikada nisam odvajao.

Nakon toga sve je mnogo svijetlije i ljepše. Završio sam školu u domu za siročad i napustio kad sam napunio osamnaest godina. Nedugo nakon toga,oženio sam tvoju majku i stekao nanovo porodicu i osjetio ljubav koja mi je tako dugo bila uskraćena. Dugme košulje tvoje baka Jelene je u dnu džepa mog zimskog kaputa i ostavljam ti ga kao zaveštanje na sjećanje tvog djeda Konstantina i baka Jelene,kao i  svih žrtava Jasenovca, Jadovna ,Stare Gradiške koja su stratište užasnih stradanja i srama jedne ljudske epohe i civilizacije. Koliko hiljada betonom zalivenih tijela nikada neće biti pronađena. Koliko kremiranih tijela se neće moći dokazati. Tačan broj žrtava se nikada neće moći ustanoviti. Oko nekoliko stotina  hiljada Srba, Jevreja i Roma zauvijek leže kao nijemi vapaj i obaveza da se nikada, nikada ne zaborave i da nikada ne smijemo biti nemarni prema krvavo i skupo stečenoj slobodi. Jer šta smo uradili ako ih zaboravimo? Učinilo smo veći zločin nad njima nego neprijatelj u uniformi  koji nas je snažno mrzio.

Zapamti kćeri i imaj na umu riječi koje je Sveti Simeon Mirotočivi ostavio u amanet o grobovima predaka: „Grobovi, čedo moje, grobovi i kosti čine narod“.

Oni koji ne znaju za svoje grobove i kosti nikada neće postati narod. Oni su sličniji vukovima i lisicama, koji ne znaju za svoja groblja.

A groblja su, čedo moje, tiha seoca u kojima još uvijek borave pod zemljom naši pokojnici. Grobovi su tihe postelje u kojima zauvijek spavaju, u miru neprobudnom, tijela naših predaka.-

Uzmi ovo bakino dugme i neka ti bude živi spomenik na sve stradale skupa sa njom za četiri godine rata. Upali svijeću voštanicu za duše mučene da bi se i oni pred prestolom Živoga Boga molili za tebe i tvoju porodicu. Sloboda je krvlju natopljena i krvlju se mora braniti ako opet bude napadnuta. Kćeri moja…

I tako…

Svakog 11.avgusta Nada sjedi na ušću Save u Dunav sa upaljenom debelom voštanicom u ruci. Rijeka Sava, jedino mjesto gdje u mislima cjeliva grobnice njenih najmilijih. Djeda Konstantina, baka Jelene, strica Dimitrija i svih mučenika koje je iz Jasenovca progutala mutna, valovita i krvava  Sava. Moglo se sa leša na leš preći rijeka, toliko ih je bilo pobacanih. Kao živi most  na Savi i vječni spomenik nevino stradalih Srba,  Roma i Jevreja.

I dok u svoj zagrljaj Dunav prima Savu i skupa hrle ka Crnom moru, na Nadinom dlanu se bjelasa jedno malo bijelo dugme; jedina „imovina“ koju je ponijela iz doma Mitrovića i to pedeset godina poslije onog strašnog avgusta u Drugom svjetskom ratu. U istom vijeku opet isti događaji. Opet „crne košulje“ kao onda, i povici vojnika sa psima uz vojničke čizme. Bijelo dugme baka Jelenine seljačke košulje su opet stegnuli nečiji dlani. Kao nekad očeve, Nadine ruke su stezale tu malu relikviju koja joj je pomogla da iskoči kroz prozor, kada su se na vratima njenog doma u Slavoniji  pojavili vojnici sijući smrt i novi krvavi pir. Srce joj je  lupalo snažno kao onda očevo kada se, onako mali, privio uz majku. I dok je preko staza i bogaza jurila ka Majci Srbiji, u zgrčenoj ruci je čvrsto stezala bijelo dugme koje joj je dalo snage da izdrži sve tadašnje i buduće teškoće.

 

3 thoughts on “Bijela dugmad

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.