Ako večeras sretnete Šantića u Mostaru
Pjesnik koji je otišao sa svojima i zauvijek ostao u svom gradu
Piše Marko Tomaš
Mrtvi ovdje imaju najljepši pogled.
Ovo bi zaključila svaka osoba koja je barem jednom u životu, u nekom primorskom gradu, posjetila mornaričko groblje. Mornarička su groblja uvijek u brdu ponad grada i okrenuta moru. Kada se popnete do njih, pomislite da ste stigli na svojevrsni vidikovac. Ispod vas se usidrilo manje ili veće naselje a nasuprot brdu, na kojem šetuckate među grobovima, pružilo se more.
I ono što fizički ostane iza pomoraca mora biti okrenuto moru na čijoj su pučini zalutali još za života. Rijetki su se u potpunosti vratili na kopno. Iako bi tjelesno bili pored svoje obitelji, recimo, mnogima su misli bježale ka pučini u žudnji za šutljivim spokojem pradomovine. Znao sam nekolicinu umirovljenih kapetana koji su nakon svega dva, tri mjeseca na kopnu odlazili u tišinu, nedokučivi čak i najbližima. Ujutro bi promrmljali pozdrav, uzeli kavu i vrtnu stolicu koju bi postavili na mjesto s kojeg mogu vidjeti more. Ako ih nitko ne ometa, neki su od njih tako provodili cijele dane. Ako se ne odazovu pozivu na objed, hrana im se iznosila do njihovog umirovljeničkog komandnog mosta.
U kuću bi ulazili nakon što tama proguta horizont. Naprosto, pripadali su plavetnilu, nama nedokučivom jedinstvu ljudi i kozmosa. Ti su me tipovi znali podsjetiti na ronioce koje su u filmu „The Big Blue“ Luca Bessona igrali Jean Reno i Jean Marc Barr. Likovi koje je tumačio spomenuti dvojac na kraju ostavljaju živote na kopnu i život uopće kako bi zaronili u plavu vječnost da se više nikada na vrate među ljude uz koje je čovjeku, koji zna nešto o principu jedinstva, garantirana jedino samoća.
Duše nekih pomoraca bi, dakle, još u godinama aktivne plovidbe ostajale na pučini. Valjda su zbog toga groblja u koja ih sahranjuju na mjestima s najljepšim pogledom na more. Tako se njihove duše i tijela mogu gledati kroz vječnost koju im je „veliko plavetnilo“ otkrilo još za ovozemaljskog života.
Mostarsko pravoslavno groblje „Pašinovac“ u naselju Bjelušine jedinstveno je po nekoliko specifičnih detalja ali, i najvećem laiku za ta pitanja, u oči će prvo upasti neobična sličnost s mornaričkim grobljima izgrađenim iznad primorskih gradova i naselja. Na primjer, flora na „Pašinovcu“ i na mornaričkim grobljima je gotovo identična. Uz centralnu stazu uzdiže se drvored čempresa, uz rubove groblja poput nagluhog čovjeka koji pokušava čuti brojeve izvučene na tomboli naginju se mesnate agave. Ispred raskošnijih grobnica nalaze se klupe uz koje u pravilu bujaju oleandri.
„Pašinovac“ je serpentinama usječen u brdo. Kada uđete kroz raskošnu ali neodržavanu kovanu kapiju, izbijate na centralno stubište. S lijeve i desne strane stubišta su serpentine načičkane starim nadgrobnim pločama. Tu se odavno više nitko ne sahranjuje. S početkom posljednjeg i, nadajmo se, zadnjeg rata, srpsko se stanovništvo u Mostaru svelo na statističku grešku. Tako da „Pašinovac“ i crkva Svete Trojice, koja je od groblja odijeljena odavno usahlim potokom Suhodol, sve više predstavljaju neku vrstu spomenika – podsjetnika da je Mostar nekada, između ostalog, bio i srpski grad.
Mostarci su skloni hiperbolama pa ćete nerijetko čuti tvrdnju kako je Mostar u određenim povijesnim razdobljima za Srbe i srpsku kulturu bio puno više od običnog grada. Mnogi ga nazivaju središtem srpske kulture, najvažnijim srpskim kulturnim centrom izvan Srbije
Mostarci su skloni hiperbolama pa ćete nerijetko čuti tvrdnju kako je Mostar u određenim povijesnim razdobljima za Srbe i srpsku kulturu bio puno više od običnog grada. Mnogi ga nazivaju središtem srpske kulture, najvažnijim srpskim kulturnim centrom izvan Srbije. Danas su u Mostaru iza jedne vitalne i bogate, većinski trgovačke zajednice ostali tek groblje i saborni hram koji je još uvijek u fazi obnove. Groblje „Pašinovac“ kao i ono koje se nalazi iznad same crkve Sv. Trojice prije ravno 20 godina proglašeni su Nacionalnim spomenicima Bosne i Hercegovine. S obzirom da se o tim mjestima i nema tko redovito brinuti, jedini način da ih se valjano održava i zaštiti jeste da ih se stavi pod državnu skrb.
Taj status ova su groblja stekla zahvaljujući činjenici da datiraju još iz doba dolaska Osmanlija na područje Hercegovine te da je, nekim čudom, sačuvan veliki broj krstača još iz 16, 17. i najviše iz 18. stoljeća. Najmanje je onih iz 19. stoljeća. Grad je, inače, osnovao velmoža hercega Stjepana Kosače po imenu Radin 1454. godine, a jedina sačuvana krstača iz tog vremena na Bjelušinama datira iz 1499. godine.
Istoj cjelini pripada i stara pravoslavna crkva sagrađena 1630. godine a hram Svete Trojice 15. je ožujka navršio ravno 160 godina od početka izgradnje a, s obzirom da je gradnja trajala ravno 10 godina, 2023. godine je i 150. obljetnica od završetka njene izgradnje.
Cijelu paletu revolucionara pjesnika, atentatora, vojnika i političara odgojila je i iškolovala jedna mala gradska sredina u kojoj je, čini se, od Šantića naovamo, moguće sanjati jedino velike snove koji svakako nadilaze realne gabarite Mostara koji je u Drugi svjetski rat ušao kao gradić od svega 12.000 stanovnika
Osim po položaju i činjenici da nalikuje mornaričkim grobljima ovo pravoslavno groblje specifično je po neobičnom položaju krstača, točnije grobova koji nisu okrenuti po pravilu istok – zapad već im je smjer sjever – jug. Predanje kaže da se to radilo zbog naloga nekog Osmanlije (nekog lokalnog paše po kojemu je groblje i dobilo naziv Pašinovac). Kako se kršćanska obilježja na grobovima ne bi vidjela iz grada, lokalnim Srbima je naloženo da se na ovom pravoslavnom groblju grobnice okreću mimo uobičajenih pravila. Tako je jedan musliman zaslužan za posebnost starog mostarskog pravoslavnog groblja.
Staro pravoslavno groblje, urezano u brdo na istoku kotline u kojoj je smješten grad, gotovo da se zrcali s još jednim zapuštenim nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine uklesanim u uzvisinu zvanu Biskupova glavica. Na zapadu mostarske kotline nalazi se, naravno, Partizanska nekropola Bogdana Bogdanovića. I s jednog i s drugog mjesta pruža se pogled na cijeli grad, pa možemo reći da i u Mostaru mrtvi imaju najljepši pogled. Duše ovih ljudi izgubile su se u gradu onako kako su duše pomoraca zauvijek ostale na pučini. Zato je važno da tjelesno s groblja čezne za onim vječnim dijelom čovjeka – dušom koja je ostala lutati gradskim sokacima i ulicama.
Ponekad mi se učini da je današnji Mostar ništa drugo do grad duhova. U podsmješljivom igrokazu duhovi nam prošlih vremena pod noge zapliću uspomene koje nas zavode i kradu iz sadašnjeg trenutka, pa se putniku namjerniku čini kako smo umjesto u prostoru zalutali u vremenu. Zato je moguće da Mostarci i dan-danas po gradu susreću starog dobrog Aleksu Šantića čiji duh nije mogao niti bi htio otići za „svojima“. Pa je zaglavio sa živima nemajući spokoja niti skoro stotinu godina nakon fizičke smrti. A grob njegovog tijela još je jedna posebnost starog pravoslavnog groblja i, ujedno, njegova najveća atrakcija.
Ako putnik želi vidjeti Mostar, onda obavezno mora stati pod monumentalni spomenik pjesnika koji je personifikacija grada u toj mjeri da se više ne zna da li je Mostar to što jeste zbog Šantića ili je Šantić bio to što je bio zbog Mostara. Kao što pomorac iz svoje vječne kuće žudi za pučinom, tako i naš Aleksa s „Pašinovca“ žudi da se barem još jednom spusti do grada pa odšeta preko Rondoa prema Barama gdje se uz žubor Radobolje najčistije misli i grozničavo osjeća.
Tamo su ga u šetnji, već dobro bolesnog, znali zateći ondašnji mostarski dječaci a među njima i jedan od onih koji je revolucijom dovršio politički proces o kojem je Šantić kroz pjesme sanjao. Avdo Humo, jedan od vodećih ljudi komunističke partije BiH, vođa sarajevskih ilegalaca i organizator partizanskih jedinica, u svojoj biografskoj knjizi „Moja generacija“ prisjeća se kako su kao djeca znali pratiti Šantića tijekom večernjih šetnji uz Radobolju.
Danas su svi Mostarci gotovo pa preslik Huminog doživljaja Alekse Šantića. Naime, u poglavlju „Aleksa Šantić“ Avdo Humo, između ostalog zapisuje.
„…Uvijek mi se činilo da se sjećao neke daleke prošlosti, kada je bio mlad i srećan, a sada, izgubivši tu sreću, postao je tužan…“
I dalje.
„… Prema Aleksi je razvijan kult ne samo kao pjesniku, već i kao humanom čovjeku, i to ne samo u srpskim već i u muslimanskim porodicama: njegovalo se poštovanje prema njegovoj poeziji, čitane su njegove pjesme, vrlo rano, kako u osnovnoj školi tako i u svim razredima gimnazije.
Kod naših očeva ostalo je dosta živo sjećanje na vrijeme 90-ih (kraj 19. stoljeća, op. a.) godina pa sve do prvog svjetskog rata, kada je u malom Mostaru bujao kulturni i nacionalni život usred gizdavih i raznobojnih uniformi austrijskih i mađarskih oficira… kada i vrlo nacionalno oslobodilački pokret protiv tuđina i s nacionalnim poletom se miješao i polet na kulturnom polju. Osnivala su se nacionalna kulturno-prosvjetna društva sa amaterskim horskim i dramskim sekcijama, pokretali su se časopisi… dolazila u Mostar pozorišta iz Beograda i Zagreba… navraćali književnici, novinari, javni radnici… u nekom renesansnom zanosu za knjigom i u borbi za emancipaciju…
Više nego ikada ranije razvijalo se prijateljstvo između sva tri naroda, njegovali komšijski dobri odnosi i otvarala širom vrata prijateljskim posjetama, pogotovo u vrijeme vjerskih praznika… U svijesti Mostaraca je u središtu svih javnih zbivanja… bila ličnost Šantićeva pristupačna svima, koja je u svojoj književnoj riječi nosila poziv bratstva i iznad svega iskazivala misli i osjećanja svoga vremena i otkrivala istinu o njemu… Bio sam u četvrtom razredu osnovne škole kada nam je učitelj jednog dana prije početka prvog časa tronutim glasom, sa suzama u očima, objavio da je umro Šantić…
Mostar je bio sav u znaku tuge za izgubljenim pjesnikom. Znam da nikada ranije nisam vidio toliko crnine u gradu… i činilo mi se da je crnilo potpuno prekrilo dostojanstvenu patnju…“
Tako veliki revolucionar, musliman i komunist, koji je na šerijatskom sudu u Beogradu oženio Srpkinju Olgu Ninčić, kćer kraljevog ministra financija, ljubavlju prekoračivši granice vjere i nacije koje se Šantić, u svoje vrijeme, nije usudio prekoračiti pa su svi oko njega, na koncu, ostvarili njegove snove. Mlađi brat Jakov se otisnuo na put s nekom glumačkom trupom iz Srbije i usput pisao izuzetno zrele i moderne stihove. Đikić je, ne mareći za mišljenje drugih, oženio inovjerku.
Dučić je putovao po cijelom svijetu i živio kao neki diplomatski kicoš. Humo je, unatoč protivljenjima vrlo utjecajnih političkih ličnosti, oženio svoju ljubav. Kumovi su im bili stari Ivan Ribar (otac Jurice i Lole) te Avdin amidža Hamza, veliki jugoslavenski pjesnik i stravično podcijenjen romanopisac. Nakon vjenčanja Olga i Avdo su sjeli na vlak i otišli put Sarajeva organizirati rad ilegalnog komunističkog pokreta u gradu preplavljenom najkrvoločnijim ustašama.
Šantić je, također, bio svojevrsni revolucionar. U dramskom tekstu, koji govori o njegovim zadnjim danima, naslovljenom „Noć s Aleksom“ pokušao sam proniknuti u njegova psihička, emotivna stanja nakon što je proživio pet decenija gotovo samih razočaranja, barem na intimnom planu. Ono što je doživio a što je bio njegov mladalački san jeste ujedinjenje, do tada, porobljenih i okupiranih južnoslavenskih plemena u zajedničku državu.
Koncem 19. stoljeća generacija Alekse Šantića, braće Ćorović (Vlade i Svetozara), Jovana Dučića, Osmana Đikića mašta o slobodi pjevajući joj himne koje nadahnjuju dolazeće generacije. Nadahnuta njihovim pjesmama jedna nova generacija mostarskih učenika oličena u Dimitriju Mitrinoviću, Bogdanu Žerajiću, Vladimiru Gaćinoviću i Peri Slijepčeviću spremna je uzeti pištolje što i čini s planom da likvidira okupatorsku vrhušku u BiH i time možda motivira šire narodne mase za oružanu borbu i obračun s okupatorima
Koliko je budućnost te države neizvjesna i koliko su suprotstavljeni koncepti onih čija riječ ima određenu važnost i težinu u društvu prikazao sam kroz Šantićeve susrete s Miroslavom Krležom i Milošem Crnjanskim. Kroz njih je Šantić postao svjestan koliko su različite vizije budućnosti Jugoslavije među novim generacijama pisaca. Crnjanski je monarhist i zagovornik korporacijske ekonomije a Krleža komunist. Jedino zajedničko ovoj dvojici jeste činjenica da su obojica bivši austrougarski oficiri. Jadni je Šantić toliko sanjao odlazak crnožutih okupatora da bi mu pod stare dane u kuću, uz dobrodošlicu i radost, ušla dva austrijska oficira.
Htio sam, prije svega mostarskoj, publici postaviti pitanje što se dogodilo unucima i praunucima negdašnjih pjesnika slobode, atentatora i revolucionara; kad smo svi postali kukavice koje sklanjaju pogled od nepravdi i političkog licemjerja; kome i zbog čega šutimo? Pogotovu mi, stanovnici grada u kome su gimnaziju pohađali likovi spremni mijenjati svijet po cijenu vlastitog života ako je potrebno.
Kao da je nešto buntovno u zraku, takav dojam o Mostaru stekne čovjek koji pokušava razložiti mehanizam revolucije i shvatiti kako taj mehanizam funkcionira. Od pjevanja o slobodi, zbacivanju jarma i odlasku okupatora, do sprovođenja socijalističke revolucije prošlo je nekih pedesetak godina. A što se tu sve zbivalo možemo uvidjeti fokusirajući se samo na Mostar, gradić taman toliko velik da izbjegne da ga se naziva kasabom.
Šantić je, također, bio svojevrsni revolucionar. U dramskom tekstu, koji govori o njegovim zadnjim danima, naslovljenom „Noć s Aleksom“ pokušao sam proniknuti u njegova psihička, emotivna stanja nakon što je proživio pet decenija gotovo samih razočaranja, barem na intimnom planu
Koncem 19. stoljeća generacija Alekse Šantića, braće Ćorović (Vlade i Svetozara), Jovana Dučića, Osmana Đikića mašta o slobodi pjevajući joj himne koje nadahnjuju dolazeće generacije. Nadahnuta njihovim pjesmama jedna nova generacija mostarskih učenika oličena u Dimitriju Mitrinoviću, Bogdanu Žerajiću, Vladimiru Gaćinoviću i Peri Slijepčeviću spremna je uzeti pištolje što i čini s planom da likvidira okupatorsku vrhušku u BiH i time možda motivira šire narodne mase za oružanu borbu i obračun s okupatorima. Uspijeva im zapodjenuti veliku svjetsku kavgu da bi se nakon nje običan svijet suočio s činjenicom da su stranog tiranina samo zamijenili domaćim.
Dolazi vrijeme prvog izražavanja narodnog nezadovoljstva vladavinom Karađorđevića, dinastije koja politiku, umjesto uz pomoć nepostojeće aristokracije, vodi oslanjajući se na vojsku i represivni aparat općenito. U Mostaru se tada školuju i sazrijevaju dječaci koji će 1945. biti u vrhu pokreta koji je u jedva četiri godine rata organizirao partizansku vojsku od približno pola milijuna ljudi, spreman u razrušenoj, ionako siromašnoj zemlji sprovesti socijalističku revoluciju i, po prvi put u povijesti, učiniti južnoslavenske narode subjektom unutarnje i globalne politike. U zadnjim godinama Šantićevog života te su velike povijesne ličnosti bili tek dječaci. Avdo Humo je i zabilježio kakav je ugled Aleksa Šantić uživao u onodobnom Mostaru, a drugi dječak, kasnije jako važan za socijalističku Jugoslaviju, zvao se Džemal Bijedić.
Cijelu paletu revolucionara pjesnika, atentatora, vojnika i političara odgojila je i iškolovala jedna mala gradska sredina u kojoj je, čini se, od Šantića naovamo, moguće sanjati jedino velike snove koji svakako nadilaze realne gabarite Mostara koji je u Drugi svjetski rat ušao kao gradić od svega 12.000 stanovnika.
To nam je, ako je ikome danas naslijeđe važno, ostavljeno u amanet ponajprije zahvaljujući osobi Alekse Šantića koji je, eto, svojim životom i mene nadahnuo da kroz dramski tekst postavim sebi i drugima neka važna, rubno fatalistička a time pomalo i patetična pitanja.
Sve što se prije nas zbivalo, i odredilo nam živote oblikujući stvarnost u kojoj živimo, ponekad me zna potpuno obuzeti i učiniti da se osjećam dužnim barem zagovarati neke danas zaboravljene vrijednosti, dekonstruirati mitove kako bih im udahnuo novi život i prenio ih u novo vrijeme.
A i u tom novom vremenu Aleksin Mostar politički vrije, raspravlja oko principa, pokušava doći do minimuma zajedničkih vrijednosti umjesto da se sprovodi minimum zajedničkih interesa i sve to usred svijeta okupiranog fiskalnim fašizmom i stabilokratijom dok po gradu bauljaju duhovi nesnađeni u novim okolnostima
A i u tom novom vremenu Aleksin Mostar politički vrije, raspravlja oko principa, pokušava doći do minimuma zajedničkih vrijednosti umjesto da se sprovodi minimum zajedničkih interesa i sve to usred svijeta okupiranog fiskalnim fašizmom i stabilokratijom dok po gradu bauljaju duhovi nesnađeni u novim okolnostima. Od svih njih najveća je vjerojatnost da ćete sresti Aleksu Šantića, lebdi nad pločnicima i žali za budućim vremenima.
Uspio je nekako, a to za rukom polazi jedino duhovima, otići s jednim iščezlim narodom a istovremeno ostati u svom gradu čuvati uspomenu na taj isti narod i njegovu veliku prošlost koja ga je stoljećima sudbinski vezivala uz ovu kotlinu.
Šetam noću sa psom kroz puste ulice na kojima, tu i tamo, iz mojih misli uskrsnu duhovi onih kojih više nema među nama a kao dječaka su me vodili u šetnju tim istim ulicama koje su, čini mi se, opustjele nakon njihovog odlaska. U Švedsku ili u smrt, sasvim je svejedno.
Marko Tomaš je pesnik, pisac i publicista iz Mostara
Izvor: Velike priče
