Zločinac i heroina u filmu o Austrijancima i Srbima

Veći deo srpske javnosti će sigurno biti iznenađen činjenicom da je najsvirepiji i najmasovniji zločin u Drugom svetskom ratu na prostoru okupirane Srbije počinjen od strane Vermahta bio u Dragincu, jednom malom mestu nedaleko od Loznice. Tu je broj žrtava veći nego u Kragujevcu, kaže za Nova.rs novinar Austrijske državne televizije ORF Zoran Dobrić, autor dokumentarnog filma „Dva lica rata“.

Ovaj dokumentarni film o zločinima Vermahta u okupiranoj Srbiji i ustaškog režima u fašističkoj Hrvatskoj za vreme Drugog svetskog rata, premijerno je prikazan 13. januara na austrijskom javnom servisu.

Priču o dobru i zlu Dobrić je protkao kroz sudbinu dvoje Austrijanaca koji su bili aktivni na tlu bivše Jugoslavije u ratnom periodu od 1941-45. godine. Dobro je predstavljeno kroz lik Diane Budisavljević koja je spasila između 7.500 – 12.000 srpske dece iz ustaških logora, a zlo kroz Franca Bemea, glavnokomadujućeg generala Vermahta po čijem je naređenju za samo 75 dana njegovog zapovedništva u jesen 1941.godine u Srbiji streljano najmanje 35.000 civila.

“Autoru Zoranu Dobriću, austrijskom novinaru poreklom iz Srbije, uspelo je nešto veoma teško – da ratne događaje prikaže objektivno, da navede najveće zločine, imenuje njihove počinioce, navede neverovatne brojke žrtava, prikaže surovost kojoj su bili izloženi, da preživelima, ljudima u poznim godinama koji su kao deca doživeli strahote, pruži šansu da oni kažu ono najgore i on ono neophodno u ovom filmu, da kroz izjave istoričara svemu da naučni okvir i – da bez imalo patetike napravi film o besmislu rata“, zabeležio je Dojče vele.

Zoran Dobrić, autor filma „Dva lica rata“/Foto: Hans Leitner

Dianina borba: Spasavanje srpske dece u NDH

–Težina jednog vremena, kakvo je bilo ono u kojem je buktao Drugi svetski rat, i svirepost njegovih zagovornika i ratnika, ne ostavlja ništa manje bez daha i odgovora, nego patnja njegovih žrtava i hrabrost onih koji su pokušavali da im pomognu. Na takozvanom “zapadu” su stradanja ljudi na prostoru ondašnje Jugoslavije iz raznoraznih razloga prećutana, tako da današnje i nadolazeće generacije o tome ništa ne znaju. Mislim da je neophodno da znamo ko smo i odakle smo, kako bismo mogli drugima da priđemo s više poštovanja i spremnosti da ih prihvatimo. U Austriji, a posebno u njenom glavnom gradu Beču, danas žive desetine hiljada Srba, Hrvata i Bosanaca okruženih Austrijancima, Turcima i drugim nacinalnim grupama i svaka od njih je pojedinačno opterećena svetlim i tamnim prošlostima svog naroda. Uvek je bilo lakše manipulisati onima koji ne znaju, nego onima koji znaju – kaže naš sagovornik.

Film “Dva lica rata” prati Austrijanku Dianu Budisavljević, rođenu Obekser, od njenih prvih pokušaja, da u Zagrebu da preko katoličke crkve i Alojzija Stepinca pomogne deci, za čiju je strašnu sudbinu čula. Samo zato što je Austrijanka uspela je na kraju da dobije dozvolu od Eugena Kvaternika, komandanta svih logora u NDH. Tek u avgustu 1942. posle pristanka ustaških vlasti, da deca budu dana na čuvanje hrvatskim katoličkim porodicama, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, pristaje da Karitas ovu akciju podrži i to isključivo prateći uslovljavanje ustaške propagande, da se akcija predstavi kao “nužna akcija za spašavanje izbegličke dece koju su njihovi roditelji ostavili na cedilu”. Da je reč o srpskoj deci, i da su ih upravo ustaše na silu otrgnule od njihovih roditelja, trudeći se da ista što pre pomru u logorima NDH, ne sme da bude pomenuto ni jednom rečju.

Poznato je da je Diana Budisavljević vodila i komplikovanu kartoteku kako bi jednoga dana mogla usvojenu decu da spoji sa roditeljima. Međutim, na kraju rata nova koomunistička vlast u Zagrebu u njoj je videla, pre svega, klasnog neprijatelja i oduzela joj kartoteku sa više od 12.000 imena dece i njihovih ličnih podataka, koji je trebalo da pomognu da deca posle rata dođu do svojih roditelja ili rođaka. Nakon toga, o spasavanju dece nije pričala a njen lik i delo se tek u poslednjoj deceniji ovog veka rasvetljavaju. Umrla je u Insbruku 1978.

Franc Beme i masovna streljanja po Srbiji

General Franc Beme je, kao oficir austrougarske vojske koja je poražena u Prvom svetskom ratu, vojnike Vermahta u Srbiji video kao “osvetnike” izgubljenog austrijskog carstva. Njega Hitler postavlja za novog komandata u okupiranoj Srbiji septembra 1941. Po nemilosrdnosti Beme je ispunio firerova očekivanja i izdao jedno od najsurovijih naređenja Drugog svetskog rata, da za svakog poginulog vojnika Vermahta ili Folksdojčera bude streljano 100 i za svakog ranjenog 50 srpskih civila. Tako su počela masovna streljanja nedužnog stanovništva u Dragincu, Kragujevcu, Kraljevu… Franca Bemea su u Norveškoj 1945. zarobili Britanci. 1947. U Nirnbergu je optužen za zločine počinjene nad civilnim stanovništvom u Srbiji. Suđenje nije dočekao jer je izvršio samoubistvo 29. maja 1947.

–Ako se izuzme par istoričara, u Austriji se do trenutka emitovanja nije ništa znalo, kako o zločinima austrijskog generala Franca Bemea tako i o zločinima austrijskih vojnika i nižih oficira 1941. godine na prostoru okupirane Srbije. Austrijska javnost je sada prvi put suočena sa zločinima sopstvenih sugrađana na prostoru ondašnje Jugoslavije, koji su do sada paušalno pripisivani Nemcima. U Austriji se vrlo malo znalo i o ustaškom režimu i njegovoj nameri da ondašnju NDH “očisti” od srpskog življa, a ništa se nije znalo o svireposti i masovnosti njihovih zločina.

Autor filma je ubeđen da će, kako Srbi tako i Hrvati, biti iznenađeni nekolicinom činjenica o radu Diane Budisavljević i njene akcije za spašavanje srpske dece.

–A veći deo srpske javnosti će sigurno biti iznenađen činjenicom da je najsvirepiji i najmasovniji zločin u Drugom svetskom ratu na prostoru okupirane Srbije počinjen od strane Vermahta bio u Dragincu, jednom malom mestu nedaleko od Loznice. Tu je broj žrtava veći nego u Kragujevcu. U Dragincu je streljano najmanje 3.000 ljudi, od kojih je bilo 305 dece starosti do deset godina.

Draginac, zapadna Srbija, mesto masovnog zločina nad lokalnim stanovništvom 

U višegodišnjem radu na ovom filmu, Dobrić je prešao oko 30.000 kilometara istražujući i snimajući. Bio je više puta u Bosni, Hrvatskoj, Srbiji i naravno Austriji – od Beča do Tirola.

–Reč u filmu imaju žrtve terora Vermahta u Srbiji i žrtve ustaško-fašističkog režima u Hrvatskoj, koje su na našu veliku sreću žive i još uvek voljne da govore, ali i istoričari iz Srbije, Hrvatske i Austrije. Bilo mi je važno da svaki istoričar govori o zločinima svojeg naroda.

Posebno su emotivna svedočanstva Bosiljke Lončar iz sela Kusonje kod Pakraca i Jelene Radojčić o danima u ustaškim logorima i priča očevica Miodraga Joksimovića iz sela Draginac kod Loznice o Bemeovom zločinu.

Emotivno svedočanstvo Bosiljke Lončar iz sela Kusonje kod Pakraca o danima u ustaškim logorima

–Istoričari su se najiskrenije trudili da mi pruže svoje arhive i dokumente na uvid – bez rezerve. Možda je i najveći dokumentaristički kvalitet filma upravo njegov pristup arhivskom i dokumentarnom materijalu iz svih gore navedenih zemalja, uz dodatak Nemačke. Naravno, najteža i najbolnija su svedočanstva ljudi koji su kao deca preživeli strahote Jasenovca i Stare Gradiške, i streljanja Vermahtovih “kaznenih” hordi – kaže Dobrić.

Već je, kako kaže, više hiljada ljudi komentarisalo film i njihove reakcije idu od zaprepašćenja onim što su videli, preko pitanja kako je moguće da se do danas u Austriji o tome vrlo malo ili ništa ne zna, pa do reči iskrene zahvalnosti za novo predstavljanje sopstvene prošlosti.

Miodrag Joksimović. iz sela Draginac kod Loznice očevidac Bemeovih zločina

–Mislim da ovaj film nudi mogućnost mladim ljudima, da bolje razumeju animozitete svojih roditelja prema nekim drugim ljudima ili čak nekom drugom narodu i da istovremeno odu korak dalje. Jer ništa nije samo crno ili belo. Film se ne bavi zajedničkim ili nacionalnim krivicama i zaslugama, već pojedinačnim ljudima i njihovim delima, u vremenu koje svakako možemo da posmatramo kao jedno od najtamnijih u novijoj istoriji, ali koje je svakako imalo svoje svetle trenutke i ljude, svejedno na kojoj strani su oni onda bili – smatra Dobrić.

Ko je Zoran Dobrić

Ovaj dokumentarni film je, pre svega, rađen za austrijske i gledaoce EU ali Dobrić se iskreno nada da će biti prikazan kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj, međutim to isključivo zavisi od interesa televizijskih kuća.

–Bilo bi mi drago da film vide, pre svega, mladi ljudi i oni srednjih godina, svi oni koji su radoznali i okrenuti životu. Koliko god se moj film bavi teškim ljudskim iskustvima i na trenutke pokazujući slike krajnje i besmislene ljudske patnje, on je prožet iskrenom željom za životom koji nas sve spaja – kaže Zoran Dobrić.

Zoran Dobrić rođen je u Smederevu gde je i započeo novinarsku karijeru kao reporter u Radio Smederevu. Nakon odlaska u Austriju, nastavlja svoju novinarsku delatnost na državnoj televiziji i radiju ORF od 1991. kao reporter i dokumentarista. Tokom devedesetih godina prošlog veka, izveštavao je i sa prostora Jugoslavije.

Dobitnik je brojnih nagrada za svoj rad. Godine 2009. poneo je najvišu austrijsku nagradu Robert Hohner za istraživačko novinarstvo a dve godine kasnije osvojio je nagradu Klaus Gaterer za dostignuća u socijalno angažovanom novinarstvu.

Izvor: Nova.rs/Suzana Sudar

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *