Srbin zbog koga bi Dubrovnik trebao da se stidi

Piše: Vasko Vukoje

Konstantin Kosta Strajnić, (1887. godine Križevci -1977. Dubrovnik) likovni umjetnik, konzervator osnivač i direktor Umjetničke galerije, nema ulicu u Dubrovniku, nema ni u rodnim Križevcima, ne postoji ni njegova fotografija, a osim dobrih  poznavalaca likovne umjetnosti za ovog sjajnog čovjeka koji je život posvetio unapređenju Likovne umjetnosti i umjetnosti kao životnog izbora u Dubrovniku, gotovo niko nije čuo. Nove generacije posebno!

Rođen u Križevcima od srpskih roditelja nadarenih umjetnika, 29. maja 1887. godine znameniti slikar i likovni kritičar Kosta Strajnić 1928. godine seli u Dubrovnik gdje provodi ostatak života. Uloga koju je imao u Gradu i njegova ostavština u svakom su pogledu od neprocjenjive vrijednosti.

Slikarstvo je studirao u Zagrebu, Beču i Minhenu, a istoriju umjetnosti u Beču i Parizu. U Dubrovniku je radio kao konzervator starina, a bio je i direktor Umjetničke galerije, kojoj je bio osnivač 1945. godine i inicijalni donator. Oko sebe je okupio mlade slikare Antuna Maslu, Đura Pulitiku, Iva Dulčića, te ih podučavao ekspresionističko-kolorističkomu slikarstvu. Oni su i danas najpoznatiji dubrovački kloristi, triptih koji je iza sebe ostavio toliko značajnu ostavštinu, ne samo u pogledu njihovih djela, već i utjecaja na brojne generacije umjetnika.

Nakon odlaska u penziju slikara i konzervatora Marka Murata postaje glavni konzervator dubrovačkih spomenika, a u svom publicističkom radu Strajnić se najviše bavi Ivanom Meštrovićem i grupom Medulić.

U malom, trošnom i sumornom stanu, na adresi Za kapelicom 4, nedaleko hrama i groblja sv.Đorđa i „Minčete“ u koji se uselio te 1928., živio je sve do smrti. Skupljao je slike i pravoslavne ikone, gomilao svakojaku dokumentaciju, bezuspješno pokretao Muzej satire, brinuo se o svakome kamenu, kao da je njegov rođeni, ili kao da je sav Dubrovnik nosio u bubregu i u žučnoj kesi, i živio je tako, na vlastitu štetu.

Pokušao je, pred smrt, načiniti donaciju Gradu, ali su ga, zapravo, odbili. Bio im je sumnjiv, valjda, sav taj njegov angažman, taj silni agon. A ko zna što im je sve u vezi Koste Strajnića još moglo biti sumnjivo. Danas je jednostavno napisati, već tada su ga mrzili jer je bio Srbin i vojnik kraljevine Srbije u Prvom velikom ratu.

Kada je u ljeto 1977. umro, njegova se zaostavština razletjela i rasula na sve strane. Tih godina je počeo umirati i nestajati građanski Dubrovnik, koji je potpuno nestao devedesetih godina odhodila su gospoda činovnici i ljekari, ruski emigranti i carski i kraljevski željeznički službenici, gospodski berberi tj. brijači i sajdžije,  porijeklom iz Trebinja, pravnici i advokati, piloti i kapetani….

Konstantin Strajnić i njegova supruga Jovanka s kojom se upoznao na studijama u Parizu, vječno žive u Dubrovčanima njihovog vremena!

Slava im i hvala!