Potomak Tesle i Principa „osvojio“ Kembridž

Osam vekova tradicije, više od 80 nobelovaca, godinama drži primat najboljeg univerziteta na svetu. To je Kembridž druga najstarija visokoobrazovna ustanova na planeti, koja je izvela na put bezbroj generacija i podarila im svetlost i dragoceno znanje. E taj i takav Kembridž osvojio je i Srbin dr Nebojša Radić, profesor čije se znanje danas uvažava i poštuje.

Ali, put do Kembridž nije bio nimalo lak. Krčio ga je strpljivo, korak po korak od Beograda, preko Milana, do Velingtona, Nelsona i Oklanda na Novom Zelandu. Profesor Radić za portal “Tamo daleko” otvorio je dušu i ispričao ljudsku, toplu, iseljeničku priču, a mi ćemo je pustiti u dva nastavka:

Profesor Radić na predavanju

“Ima nešto u nama Radićima što nam ne da mira. Ja živim već skoro dvadeset godina u Engleskoj a pre toga sam bio deset godina na Novom Zelandu. No, nije to putešestvije sve počelo sa mnom a neće se sa mnom ni završiti.

Krajem 18-og veka su se moji preci (Radići) doselili u Mali Borak, pored Kolubare. Došli su, kažu stari, iz Bosanskog Grahova. Što meni daje puno pravo da engleskim prijateljima stavim do znanja da mi je Gavrilo Princip blizak rođak. U isto to vreme se majčina porodica (Jovići) doselila iz Like u Oglađenovac, odmah tu iznad Valjeva. Što meni daje za parvo da Englezima kažem da mi je Nikola Tesla rođak.

Dragi moji Englezi, možete da birate između Tesle i Gavrila. Ako naljutite prvog drugi vam ne gine!

Dakle, porodice mojih roditelja, Natalije i Živorada su prešli ogroman put da bi se nastanile u Srbiji.

OSLONAC I PODRŠKA: Sa suprugom Tanjom

U to vreme kada su se oni doseljavali, Srbi su prezimena dobijali poo cu – отечество, što bi rekli Rusi. Sredinom 19-og veka je Knjaz Mihajlo Obrenović međutim, uveo zakonsku obavezu da svaka porodica ima samo jedno prezime, kako je već bivalo na Zapadu.

Moj predak se u tom trenutku zvao Rada Dimitrijević, od oca Dimitrija. E po tom Radi, su moji Radići dobili prezime – Radić. I nas je u Malom Borku bilo malo, svega četiri kuće tako da ja tačno znam ko mi je rod. Pored toga, slavimo i Svetog Trifuna.

Onda je došao Prvi svetski rat u kom su skoro svi ziginuli. Od Radića, pradeda Jelesije i dedin stariji brat Janićije. Jelesije je uspeo da se vrati kući 1918, ali je posle šest meseci od rana preminuo. Janićije je ostao u plavoj grobnici. Od Jovića je deda Božidar poginuo. On je teško ranjen na Ceru, a preminuo je kod kuće, u Oglađenovcu.

Deda, Radosav Radić je 1918. imao jedanaest godina. Bio je mlad za rat i to mu je spaslo život i glavni je razlog što ja ovo danas uopšte i pišem. Radosav je bio vispren i stekao je veliko imanje. Između dva rata, domaćinstvo Radosava Radića je brojalo dedu, baka Grazdanu, šestoro dece i pola tuceta radnika koji su tu stalno živeli. Deda je imao preko dvesta hektara zemlje, puno stoke, svinja i peradi. Imao je i trkačke konje koji su čak i pobeđivali na Carevoj ćupriji u Beogradu.

NASLEDNICI: Radić sa sinovima

Mojo tac, Živorad je rođen 1927. godine. Bio je drugo najstarije dete a najstariji sin. Redosled je išao ovako: Žika, Olga, Mile, Velja i Mica. Kada se rat završio, mojo tac je imao osamnaest godina i bio je simpatizer komunista. Istih tih komunista koji su dedi oduzeli svu zemlju i uzeli stoku.

Radosav i Žika su se posvađali i mojo tac je napustio Mali Borak i otišao u Beograd. Radio je u fabrici konzervi u Kijevu (predgrađe Beograda) i upisao se na Poljoprivredni fakultet. Završio je studije u roku i zaposlio se u Jugoinspektu, preduzeću za kontrolu kvaliteta i kvantiteta robe u prometu. Njihova je zgrada bila ona preko puta Narodnog pozorišta na Trgu Republike. U prizemlju te zgrade je poslastičarnica i bioskop Jadran.

Deda i tata su se posle pomirili, tako da ja za ove razmirice znam samo iz priče. Žika je počeo da radi sa Italijom i često je tamo putovao. Sreo je moju majku Nataliju a ja sam rođen 1959. Stanovali smo u Crnogorskoj ulici koja i dan-danas od Zelenog venca ide do ispod Brankovog mosta.

Žika je 1963. postao predstavnik Jugoinspekta u Milanu, u Italiji i mi smo se tamo preselili. Ostali smo desetak godina tako da sam ja odrastao govoreći oba jezika, srpki i italijanski.

Posle smo živeli u Beogradu, na Voždovcu, pohađao sam XII Beogradsku gimnazija pa posle studirao italijanksi na Filoškom Fakultetu. Bitna komponenta tih godina je svakako košarka. Igrao sam u BASK-u i čak smo dogurali do jedinstvene srpske lige, tamo negde 1983-85. Između ostalih, tu sam upoznao i Nenada Vučinića, danas poznatog košarkaškog trenera.

Neša je 1988. otišao na Novi Zeland, odakle mu je majka. Igrao je tamo košarku profesionalno za jedan tim iz Porirue, predgrađa Velingtona. On je došao na sjajnu ideju da organizuje turneju svojih bivših saigrača. Sakupio je nas desetak, iz BASKA, Radničkog, Kolubare i Osjeka, sve timova gde je igrao, i našao sponzora.

Stigli smo na Novi Zeland maja 1989. i odigrali deset utakmica. Skupljeni s konca i konopca, bez sekunde treninga, dobili smo pet i izgubili pet utakmica. Onu najvažniju smo dobili, protiv reprezentacije Novog Zelanda. Ultimate Fitness – Yugoslav Selection.

Mislim da je bilo 14 poena razlike, a 13 godina kasnije, reprezentacija NZ je u Indijanapolisu zauzela četvrto mesto!

Najvažniji deo za mene se međutim, događa pri kraju naše turneje. Pita Neša da li bi neko hteo da ostane na Novom Zelandu. Ja se jedini javio i tako sam već sutradan sa njim i njegovim dedom otišao kod njihovog prijatelja.

Nešin Dida, kako ga je zvao, Jakov Jurićević ili , Jim Jury, poreklom je sa Hvara, a na NZ došao je 1922. godine. Sa njim je došao njegov prijatelj Petar Talijančić. Radili su razne poslove pa onda krenuli u ribarenje, šta će Dalmatinci drugo da rade no ono što najbolje znaju. Tako su obojica, polako stekli imetak i pokrenuli velike biznise.

Petar je međutim umro od srčanog udara. Njega su nasledila tri sina i ćerka. Najstariji sin, Peter Talley (Talijančić) je nastavio da vodi poslove i naišao na velike poteškoće. Firma je bila pred zatvaranjem kada ga je pozvao očev stari drug, Jim Jury.

‘Mali, čujem da imaš nekih problema,’ rekao mu je Jim.

‘Imam i niko neće da mi da kredit da pokušam da se izvučem,’ odgovorio je Peter.

‘Daću ti ja pare,’ rekao je Jim.

‘Nisam siguran da mogu da vratim,’ upozorio je Peter.

‘Neka mali, neka,’ odgovorio je Jim, ‘verujem ja u tebe.’

Peter Talley je tako pokreno firmu koja je počela da radi odlično. Danas je Talley’s Fisheries najveća privatna firma za lov i preradu ribe na Novom Zelandu.

No, zašto je ova priča o dva dalmatinska momka, Jakovu i Petru važna? Evo zašto?

Neša i ja se nađemo to jutro sa Didom i odemo do Petera Talley-a. Sednemo na kauč, Peterova ćerka nam donese kafu. Did kaže: ‘Peter, ovo ovde je moj jako dobar prijatelj, profesor Radić.’

‘Drago mi je,’ kaže Peter.

Ja koji Didu tad vidim drugi put u životu samo posmatram i pitam se šta se ovde događa.

‘Peter,’ kaže Dida, ‘hoću da profesoru Radiću daš posao.’

Peter me pogleda, nasmeši se i kaže, ‘naravno.’

Shvatio sam da Peter tog dana u Velingtonu nije nikako mogao da odbije Didu.

‘I can give you a job’, rekao je. ‘Mogu da ti nađem posao.’

Vratio sam se tada sa ekipom u Beograd, Peter će mi poslati ponudu za posao pa će tako i papirologija za vizu biti sređena. Pismo je stiglo i papiri su poslati u noveozelandsku ambasadu u Atini koja je tada, bila nadležna za Jugoslaviju. Moja prva supruga, Jasna se tada predomislila i Peterova ponuda za posao mi je propala.

Dve godine kasnije, Jasna i ja smo se rastali, a Neša me je u jednom razgovoru telefonom pozvao da ‘skoknem’ do Novog Zelandu. Kupio mi je kartu i tako sam krenuo.

Bio je to septembar 1991. Raspad Jugoslavije je bio u jeku, a rat je već polako počinjao. Stigao sam u Nelson na južnom ostrvu, gde je Nenad živeo, preko Amsterdama, Njujorka, Los Anđelesa i Velingtona. Poslednji avion, od Velingtona do Nelsona je imao deset sedišta. Pre poletanja, pilot je putnicima (4) podelio bombone. Tako sam stigao na Novi Zeland.

U početku sam živeo kod Neše i pomagao mu da zida kuću. Posle sam kod Petera Talley-a, koji je inače u okolini Nelsona, dobio posao. Pošto je čovek ribar, posao je bio u toj branši. Tako sam proveo par godina istovarajući ribarske brodove u luci u Nelsonu, Maitai wharf.

Brodovi su nosili od 5 do 200 tona sveže ribe a veliki, brodovi koji su bili i fabrike za preradu i hladnjače do 1.000 tona. U prvom slučaju istovaruješ ribu tako što rukom uzmeš ribu i staviš je u kontejner – takozvana two hands two fish tehnika. U drugom slučaju radiš na minus 27 sat pa imaš pola sata pauzu. Istovaruju se zamrznute kutije sa filetima, 25 kila svaka. Izračunao sam u jednom trenutku dosade da sam za 12 sati rada podigao preko sto tona.

Posle sam napredovao u poslu i postavili su me da budem weigh master – radio sam u jednoj kućici na doku pored koje je bila velika vaga. Posao mi je bio da vodim knjige prilikom istovara ribe. Jedan primerak dokumenta ribaru, jedan firmi koja ribu kupuje, jedan vlastima na doku i jedan ministarstvu za ribarenje i šume (tako se zvalo). Najbolji deo te operacije je bio da sam morao da naučim da prepoznam sve vrste južno-pacifičke ribe! Imao sam veliku knjigu i u početku listao po ceo dan i upoređivao sa ribom koju sam imao ispred sebe. Posle sam naučio, na oba jezika, i na engleskom i na maorskom.

Tokom mog rada za Talley’s aplicirao sam za radnu vizu. To je, normalno, bilo uz podršku Peterovog advokata. Godine 1993. dobio sam i radnu i boravišnu dozvolu pa mi se tada pridružila i moja sadašnja supruga Tanja. I ona je dobila posao u fabrici za preradu ribe. Tanja nije znala engleski ali je polako učila od lokalnih Maorki sa kojima je radila u fabrici. Tada smo se venčali i Peter nam je tom prilikom rekao da su viza i svi troškovi (oko 2.000 dolara, tada) njegov svadbeni poklon.

Krajem te, ’93 sam shvatio da taj ribarski biznis nije za mene. Peter je nudio da otvorim restoran ribe bilo gde na Novom Zelandu, a da će on da nas snabdeva. Zahvalio sam mu se i rekao da želim da se vratim studijama. On mi je čestitao na odluci. Rukovali smo se i onda smo Tanja i ja početkom 1994, otišli u Okland, najveći grad Novog Zelanda, na samom severu zemlje”.

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *