Nenadova poslednja poruka

Piše: Alex Saška

Žamor u učionici se stišao kada se na vratima razreda pojavio proćelav, onizak i zdepast čovjek dobrodušnog izraza lica. Direktor gimnazije je uvijek imao smiren izraz lica, gotovo prijateljski, sa nekim poluosmjehom koji je ulivao povjerenje djeci sa kojima je bio okružen.Volio ih je. Silno ga je veselila pomisao da je svaki dan u društvu ovih mladih ljudi koji su, svaki za sebe imali svoje planove, želje, nade, rezultate, različite karaktere, zaljubljene poglede i tu, svojstvenu mladosti, veselost na licima.

Volio ih je sve redom i svakoga pojedinačno. Znao je o gotovo svakom učeniku makar osnovne podatke a neki su mu se čak i povjeravali. Bio im je kao zajednički otac, prijatelj, autoritet. Hodnikom je uvijek prštala neka nevidljiva energija kada je prolazio pored te djece za koju je doslovno živio. Možda i stoga što nije imao svoju. No, danas je bio nekako posebno tih i zamišljen dok je polako i odsutno koračao ka katedri.Sjenka bola mu se ocrtavala u očima.Bio je napet i iscrpljen. Suvim i hrapavim glasom je rekao:

-Djeco moja, molim vas za tišinu. Želim da vam nešto pročitam i da vam prenesem pozdrave. Vi znate koliko smo se borili za našeg Nenada i sa koliko vjere smo se radovali našim ponovnim takmičenjima iz matematike. Na žalost, on je izgubio bitku. Tumor je pobijedio njegovo mlado i snažno tijelo. Umro je jutros u bolnici, a njegova majka mi je prije sat vremena donijela ovu kovertu. Zamolila me je da vas sve pozdravim i poručim da se sjećate vašeg druga i danas i sutra i za mnogo budućih godina. Da istrajavate u vašim pojedinačnim i grupnim pobjedama. Da štitite jedni druge i budete onakvi, kakav je i Nenad bio. Srećan, pouzdan i izuzetno kolegijalan. Da vjerujete jedni u druge, a najviše u sebe. Da ne posustajete kao što nije ni on, do poslednjeg časa. Otišao je i ostavio dio sebe, ovde, sa vama. Zamolila me je još da otvorim ovu kovertu skupa sa vama i pogledam tek onda šta je unutra.

Učionica je postala neprirodno tiha. Svi učenici su pognute glave stajali, osjećajući tugu zbog spoznaje da njihov dobar drug, najbolji matematičar, nikada više neće dijeliti planove, šale, bezazlene smicalice i ideje sa njima. Jedna klupa pored sitne, plave djevojke je bila prazna. Ona je tiho jecala dok su krupne suze kapale na njegov dio klupe. Danas je za sve njih bio voma težak dan. Bili su svi povezani sa jednom istovjetnom emocijom koja je izazivala ljubav i zahvalnost prema takvom divnom mladom čovjeku,kakav je bio njihov drug. Direktor škole im je dao diskretan znak glavom da sjednu. Drhtavim pokretom je otvorio koverat i prelazio pogledom preko redova i čitkog rukopisa. Promuklim glasom je počeo da čita:

„Dragi moj razrede. Ako vam naš dobri prijatelj i staratelj, naš domaćin škole i direktor bude čitao ovo pismo, znači da ja više neću fizički biti tu sa vama. Biću u nekom možda boljem svijetu gdje nema boli i težine pri pomisli na smrt i prekid svih planova i snova koje sam imao. Iskreno, volio bih da do toga ne dođe i da vam lično ispričam ono što želim da vam kažem. No, ako i ne bude tako, nemojte biti tužni. Gledajte da budete svjesni da kraj nije kraj, dok god čovjek obnavlja sjećanja i u mislima se osvrće za beskrajem koji se nalazi u svima nama i svigdje oko nas.

Počeću da vam govorim o ljubavi kao neuništivoj snazi, o radosti i onim sitnim i krupnim razlozima koje spoznajemo kada prepoznamo u sebi smisao dolaska u ovo kratko putovanje. Evo, dok vam ovo pišem, posmatram nebo koje je tako čisto i boja tako nježno plava da osjećam neko zadovoljstvo što, eto danas imam priliku gledati ovo prostranstvo. Sunce me grije i koliko zadovoljstva osjećam pri dodiru tih toplih, sunčevih zraka. Razmišljam kako je paradoksalno to, da se nikada življim nisam osjećao nego sada kad mi se smrt šunja i vreba da me zgrabi. Znam tek danas ono što želim da prenesem i na vas. Da preko mene dobijete poruku koju ja na ovom teškom iskustvu uočavam.

Radost i sreća se ne nalaze u spoljnom svijetu. Ne nalaze se ni u ostvarenim velikim i malim ciljevima i željama. Ne nalaze se ni u pobjedama matematičkih problema i zadataka. Radost i sreća se ne nalaze ni u osvojenom pogledu i osmjehu skrivene i tajne simpatije. Radost i sreća mogu biti izazvani sasvim malim i skoro nevidljivim razlozima. Evo, ja sam recimo danas srećan zato što imam još jedan dan i što vam pišem. Da sam ja na vašem mjestu danas, tu u klupi, sigurno ne bih vidio sreću i radost u toj, za vas beznačajnoj stvari. Jednom, jedinom danu! Šta, da se radujem novom danu!? Pa, on se podrazumijeva… Ali, dragi moji drugari, vidite kako i jedan običan dan može biti i jedina radost i ogroman poklon. Kao i vi, i ja sam imao svoje planove.

Uskoro će matura i svi smo maštali o novim koracima kojima ćemo gaziti životne izazove i planove. Želio sam završiti elektrotehnički fakultet i ostvariti se na polju nauke i svoje struke. Dati lični doprinos nauci i mojo državi. Usput proputovati mnoge zemlje, doživjeti razna uzbuđenja, probati razne okuse hrane, dotaći rukama svemir. Želio sam i vjerovao da je jedino u spoljnim stvarima sreća. Da je ona obavezno izrađena od završenih krupnih planova i ostvarenja. Da se istaknem kao naučnik i roditelj sa mnogo djece. Da imam bazen i sjedim tako sa svojom prelijepom suprugom gledajući kako se polako sunce gasi u prozirno bjeličastoj vodi našeg bazena, dok pijuckamo koktel i smejemo se svemu što nam je smiješno.

Čujem, evo slušamo nježne note klavira i zaboravljamo na sve druge ljude ili ih možda i odbacujemo jer nisu uspjeli. Ko zna… Možda bih postao ohol i loš čovjek da se sve to ostvari. Možda to neću ni otkriti jer neću imati priliku.Znam, da sada osjećam svu jednostavnost i ljepotu života,jer je sva draž upravo u toj jednostavnosti. U toj čudesnoj kreaciji sa kojom nam se život otvara onda,kada počnemo istinski živjeti. Sada i Ovde. Ne, kada budem uspješan. Ne kada odrastem. Ne kada ostvarim sve ove planove. Želim da živim, ali ako i ne budem imao na raspolaganju više ni jedan dan, srećan sam. Istinski sam srećan jer ove minute tako duboko proživljavam i dijelim sa vama.

Vidim moju malu, plavu Tanjušku koja tiho plače i gleda u prazno mjesto pored nje. I smješkam se njenim otvoreno plavim očima. Grlim vas i želim da budete slobodni i bez ograda. Slobodni na način na koji sam i ja danas slobodan. Prihvatajte sve, i ono što dolazi i ono što odlazi. Ne tugujte za prošlim i ne strepite od budećeg. Ne držite čvrsto u dlanu zgrabljenu priliku jer će baš tada odletjti od vas. Pokažite da ste sposobni dijeliti sebe i svoje osjećaje bez straha i želje za dopadanjem. I onda ćete vidjeti istinsku ljepotu u drugima. Odjednom ćete primjetiti da se pustinja pretvara u zelenu oazu ljubavi. Da sa svima možete, i da su svi na svoj način lijepi i prekrasni.

Dragi moji, zahvalnost što sam dijelio ovo kratotrajno putovanje sa vama izlivam sad pred vas. Zahvalnost za divnog čovjeka čija je ljubav pokretala ono najbolje u nama je takođe velika. Naš otac i domaćin škole koji će sad, znam dok čita ovo, pustiti onu mušku, krupnu suzu. Sve vas grlim i želim reći da niste sami. Danas sam i ja sa vama i imamo čas koji je najvažniji za sve nas. Kako osjetiti ukus života i proživjeti ga dok nas pokriva zvjezdano nebo i tišina oko nas. I sve, baš sve čemu stremimo je malo i ništavno ako ga ne proživimo svim čulima.

Eto, ja sa vama danas diejlim ovo divno osjećanje dok me grije parče sunca i dok uživam u vedrom danu, dok kidam parče hleba i osjećam beskrajan mir u duši. Ja ne mogu zamisliti stvarnije sreće od te, jer sam uistinu tu sa vama još jedan dan a možda i mnoge buduće dane i godine. Kada danas krenete kućama, sjetite se da je tek jedan vedar dan, kora hleba i mir u duši može pretstavljati više od bilo kog ostvarenja.Budite radosni jer ste živi!“

Nakon ovih riječi svi su osjećali blisko pripadanje i svježinu nadolazeće ljubavi koja je probuđena u njima nakon tih jednostavnih, a opet teško prihvaćenih istina. Ljepotu čine obične, male stvari.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.