Na kraju sveta

Piše: Vladan JevtićU jednom nedavnom intervjuu, na pitanje gde u Rusiji nije bio, a hteo bi, predsednik Rusije Vladimir Putin odgovori da nikad nije bio na Čukotki. A onda sam saznao i podatak da nijedan ruski car, niti generalni sekretar partije SSSR-a, niti bilo koji predsednik, nije nikad bio na ovom neverovatnom, pomalo zaboravljenom delu Rusije i sveta, jedanaest vremenskih zona udaljenom od evropskog dela najveće zemlje na svetu.

Слика може припадати активности у природи

BK Kompanija je bila prva strana firma koja se pojavila i radila u ovom dalekom delu svetu, početkom dvehiljaditih godina, posle dolaska Putina na vlast, odnosno njegovog rešenja da na mesto prvog čoveka – guvernera ove oblasti postavi milijardera Romana Abramoviča i da ga „zamoli“ da deo svojih „teško zarađenih“ milijardi za vreme Jeljcinove vlasti, uloži u ovaj tada potpuno zapušteni kraj… To je naravno bio predlog „koji se ne može odbiti“… Abramovič je postao guverner Čukotke, a mi iz BK GRUPE, na osnovu poslovne reputacije firme i slave srpskih građevinara uopšte, smo dobili čast i ne baš lak zadatak da tamo budemo „pioniri“, da radimo nekoliko godina i da imamo glavnu ulogu u preobraćenju ovog, 90-tih godina potpunog zapuštenog kraja i njegovog glavnog grada Anadira, u moderno mesto, na „kraju sveta“…

***

Kada smo decembra 2001. godine u avionu na letu Moskva-Anadir (koji, inače, traje nešto duže od 10 sati) saznali od saputnika, lokalnih stanovnika, da aerodrom ima mali problem, tj. da na sredini aerodromske piste postoji ogromna rupa zbog koje pilot mora da spusti avion odmah na početku piste da bi se do rupe zaustavio, ili da sleti neposredno posle rupe, da bi uspeo da se zaustavi a da ne udari u aerodromsku zgradu, mislili smo da je to šala. Kada se ispostavilo da je to istina, osetio sam kako mi je stomak svojevoljno zasvirao Patetičnu Simfoniju…

Слика може припадати 1 особа, стоји и небо

Ali, ništa ne brinite, rekli su nam, naši piloti su iskusni i znaju za to, pa se još nikad nije desilo ništa opasno… Da, to me je smirilo… I zaista, bilo bi stvarno nekako čudno, da se pojavi vest u srpskim novinama, da je arhitekta V.J., građanin Srbije, iz Peći, nastradao tako što je na Čukotki, na kraju sveta, avion u kojem se nalazio, udario u aerodromsku zgradu! Nije realno!

Naša mala ekipa tadašnjeg BK Aeroinženjeringa: Zoran, Siniša, Slani, Dejan i ja, smo došli, po dogovoru sa Romanom Abramovičem i njegovom administracijom, sa zadatkom da snimimo situaciju i napravimo ponudu za rekonstrukciju i dogradnju aerodroma.

Svi smo već bili skupili dosta iskustva po raznim delovima Rusije i Sibira ali ono što smo tamo videli ostavilo nas je u potpunom šoku. Kako je izgledala ta “aerodromska zgrada” teško je opisati, ali se može naslutiti iz fotografija koje smo tada napravili, i koje ovde prilažem… Fasadni blokovi su bili u takvom stanju da si mogao izmedju njih da provučeš celu šaku. Zato noću, kada sam hteo da popijem čašu vode sa stola, (jer smo večerali votku, kako je i običaj) onako mamuran sam jedva ukapirao da je to nemoguće, jer je voda u čaši, u hotelskoj sobi (!) – bila smrznuta. Napolju je bilo oko -25, a grejanja nigde…Spavali smo, naravno u šubarama i perjanim jaknama…

Čukotka je, inače, autonomna oblast Rusije, koja se nalazi na istočnom kraju ove nepregledne zemlje i evroazijskog kontinenta, a s obzirom na položaj, kako priroda izgleda i kakav je život u njoj, slobodno se može reći da je to mesto – na kraju sveta! Naziv joj je dao (po narodu Čukče) ruski moreplovac, danskog porekla, kapetan flote Petra Velikog, Vitus Bering, koji je prvi oplovio ove krajeve i na osnovu čijih istraživanja je i Aljaska pripala tadašnjoj Carskoj Rusiji… Današnja Čukotska oblast ima oko 740.000 kvadratnih kilometara (veća je, dakle, od Srbije oko 9 puta), a ima ukupno oko 50.000 stanovnika! Stanovništvo čine Rusi, Čukče i Eskimi…

Čukotska oblast je, inače, pogranična zona Rusije, pa ima specijalni, vojni režim. Na Čukotku ne možete doći tako što ćete kupiti kartu, sesti u avion i jednostavno doleteti. Morate dobiti specijalnu vizu, posle mnogih provera. Za strance ta procedura traje minimum dva meseca. Zato smo se zaista namučili sa dobijanjem dozvola za radnike koje smo slali na gradilišta, jer smo za svakog radnika morali da pišemo pismo, lično na guvernera oblasti Romana Abramoviča, sa svim podacima i onda – da čekamo rezultat! Tako da, ovaj čuveni ruski bogataš verovatno nije ni od koga u životu dobio toliko pisama kao od mene, koji sam ih, kao direktor predstavništva „BK Aeroinžinjeringa“ potpisivao. On to, naravno, ne zna, niti je ijedno od tih pisama, verovatno, došlo do njega…

Meni se jednom desilo da sam doleteo bez vize (bila mi je istekla) pa sam, odmah, na aerodromu, „uhapšen“, za šta imam i pismenu potvrdu. Mada, to iskustvo mi, moram priznati, nije bilo baš ni toliko neprijatno, s obzirom da je to „hapšenje“ podrazumevalo nekih dva sata razgovora sa dve mlade službenice pogranične službe, uz ponuđeni, topli čaj i čokoladne bonbone, i „uslovno puštanje na slobodu“ i obavezu da se u roku od dvadeset četiri sata, sa svim dokumentima, prijavim lokalnoj policiji… Mada, nemojte to pokušavati, nije to baš uobičajena procedura za slučajne posetioce… Mi smo tada tamo bili već „domaći“, uz potpisan ugovor koji smo imali…

Kada dođete na Čukotku, morate da promenite neke predstave o svetu u kome živite – predstave o vremenu, rastojanjima, klimi, materijalnim dobrima i ljudima, u krajnjoj liniji…

Слика може припадати map и текст

Sat, dan, nedelja – u ovim krajevima imaju nekako drugačiji smisao… Nema mraka leti, nema svetla zimi – danima (u ovom našem smislu)… Možete da čekate avion ili helikopter sat ili dva, a da on dođe kroz nedelju dana… Niko se ne uzbuđuje… Vremenski uslovi se mogu promeniti od minusa do plusa, od sunčanog do oluje, u roku od nekoliko minuta odnosno na rastojanju od par kilometara… A pare? Pare za te ljude, kao da nemaju vrednost… Posao im nije bitan… Vole da popiju, mada genetski ne podnose alkohol, pa pobrljave od par čašica.. Ne vole niti hoće da rade… Mi, na našim gradilištima, nismo imali nikada ni jednog lokalnog radnika… I ako bi pokušao, radio bi do prve plate… Taksisti možete ponekad da ponudite pet puta više od njegove tarife – neće vas voziti! Zbog nekog njegovog razloga! Drugi put, neki drugi će vas možda dovesti besplatno… Nema pravila… Sve je relativno…

Veliki deo stanovništva, van gradova i ne koristi pare… Žive sa svojim jelenima, u svojim nepreglednim ravnim poljima, bez mnogo veze sa civilizacijom… Teško nam je da ih shvatimo… Svi koji su makar malo živeli u Rusiji znaju da se većina viceva u ovoj zemlji izmišlja i priča upravo o stanovnicima Čukotke – Čukčama, upravo zato što oni žive u „nekom drugom“, svom, svetu, ovde, sa nama, na ovoj planeti, ali daleko od nas… Reč „čukča“ na lokalnom znači „bogat jelenima“ – „onaj koji ima puno jelena“… To, mislim, dosta objašnjava…

Da se vratim na aerodrom…

Слика може припадати активности у природи

Aerodrom se nalazi, nominalno, u gradu Anadiru, ali je ustvari od Anadira odsečen ogromnim zalivom, širokim nekoliko a dugačkim oko 200 km. Aerodrom, u stvari i nije klasičan aerodrom, već je deo vojne baze koja je tu smeštena. Zato u ovom delu grada, ništa „civilnog“ sem te “aerodromske zgrade” nije ni bilo. Zato se (dok smo radili na aerodromu) moralo za svaku sitnicu ići u grad Anadir, a do njega se može stići trajektom u toku letnjeg vremena (a leto ovde traje 2 meseca), a zimi helikopterom. Leteti helikopterom u to vreme je bila posebna avantura, jer pre svega, obično duva jak vetar, a tadašnji helikopteri su izgledali kao da su preživeli rat, bučni do bola, mirišu na benzin, tresu se nenormalno… Kada su nam, povrh svega, dali papir na koji smo morali da se potpišemo da letimo na sopstvenu odgovornost, ceo život mi je proleteo kroz glavu…

Слика може припадати у затвореномJednom se desio slučaj da je naš radnik jednom prilikom “skoknuo” helikopterom do grada da kupi cigare, a vratio se posle nedelju dana jer je toliko trajala “purga”, vetar koji u ovim krajevima može da dostigne i do 200km na sat… Kada purga duva, niko ne radi, škole su zatvorene, niko ne izlazi iz kuće… Može da traje po nedelju dana, a za to vreme možete svašta da vidite… Moj kolega Zoran mi je pričao da je video jednom, za vreme purge, kako – pas leti!

Anadir ima oko 10.000 stanovnika, ali tada, kada smo prvi put došli teško da bi se to uopšte moglo nazvati gradom… Anadir nije imao nijedan normalan restoran, bioskop, nijedan normalan asfaltni put, nije bilo automobile osim ruskih GAZ-ova… Danas je to sređen, moderan, može se reći živopisan grad.

Posle BK kompanije koja je probila led na ovom tržištu, na Čukotki su radile i druge naše firme, Planum i Sivas, pre svih, koje su učestvovale u rekonstrukciji piste i izgradnji nove aerodromske zgrade…

Kada sa ove vremenske distance pogledam, raditi u Anadiru, tada, kada smo mi počinjali – to je bila avantura, u kakvu bi se drugi građevinari, osim nas Srba, teško upustili… Do Anadira nema ni puta ni železnice. U gradu nije bilo nikakvih apsolutno građevinskih materijala. sve smo morali da vozimo avionima! Čak i ciglu! Možete misliti koliko je sve to koštalo Romana Abramoviča kada prevoz jednog kilograma tereta od Moskve do Anadira avionom košta oko 4-6 dolara!

Zato, kada smo radili druge, državne, objekte, zgradu Carine, na primer, nije bilo takvog, neograničenog budžeta, pa smo to drugačije organizovali. Napravili smo kompletnu zgradu, u delovima, uključujući čeličnu konstrukciju, do zadnjeg šrafa, u Moskvi, onda je prevezli vozom do Vladivostoka, a odande brodom, preko Beringovog mora, do Čukotke, pa u luci na kamione – pa na gradilište…

Слика може припадати активности у природи

Problem je u tome što se vreme potrebno da vaši vagoni stignu trans-sibirskom železnicom, od Moskve do Vladivostoks, uopšte ne može tačno predvideti pa može trajati od dva meseca do pola godine (tako je makar to tada bilo). A dodatni problem je još u tome što je Beringovo more plovno samo par meseci, pa ako zakasnite, ostadoste godinu dana da čekate sledeću plovnu sezonu…

Sada, kada razmislim, vidim da raditi tamo, „na kraju sveta“ nije bilo baš lako… Kada smo doleteli u Anadir, prvo što sam video bio je grafit na zidu aerodromske zgrade:

„В мире есть много дыр, но самая большая – Анадырь!“ („U svetu ima mnogo „dira“ (rupa) – al’ nema veće od Anadira“).

Nije lako, tada, bilo sa tim sporiti…

Da, „život nije što i poljem preći“! Ali, zar je život uopšte život bez izazova, provera i iskušenja?

Fotogrfije: Anadir glavni grad Čukotke (Vladna Jevtić)

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *