Krvnik nad krvnicima general Rudolf von Braun

 

Okružni trebinjski paroh Vladimir J. Popović dopunio epohalno delo Vladimira Ćorovića o masovnom ubijanju, progonu i vešanju Srba u Bosni i Hercegovini u Velikom ratu (3)

Piše: Predrag Savić, advokat i pisac

Trebinjski prota Vladimir J. Popović, je po ugledu na velikog istoričara Vladimira Ćorovića napisao knjigu „Patnje i žrtve Srba sreza trebinjskoga 1914.-1918.“ i kao najveće krvnike, počinioce najtežih zločina označio vojnog komandanta Trebinja, austrijskog generala Rudolfa von Brauna i šuckore, koji su bili pripadnici regularnih vojnih snaga. Njihova industrija krvavih  progona i smrti bila je najava da se genocidnim idejama i naporima neće lako stati, da će ih opet kada tad ponoviti i to u još gorem obliku! Jasrenovac je bio logičan sled  mržnje i dugoročnog plana za istrebljenje!

Prota još veli da „perverzni Neron i Klaligula blijede pred krvoločnom figurom Brauna koji podiže novu Ćele kulu u Trebinju.“

Rudolf Braun (1861-1920) je bio austrijski general koji je u vrijeme Prvog svjetskog rata komandovao zloglasnom 47. pešadijskom divizijom, a kasnije i 12. korpusom Vojske Austrougarske monarhije, koja je počinila stravične zločine nad srbskim civilima u Bosni i Hercegovini.

Školovao se u rodnom Budvajsu na jugu Češke, a kasnije prelazi u Beč na Tehničku vojnu akademiju. Po završetku ga je služba rasporedila u Prag. Prvo unapređenje dobija 1886. kao čin poručnika. Školovanje nastavlja uglavnom u Beču sve do 1895. kada je poslat u Trebinje, gde mu je zadatak bio suzbijanje ustanka hercegovačkih Srba.

Zna se da je Braun u aprilu 1901. postao zapovjednik inženjerije u Kotoru, potom je službovao na mnogo drugmim mesima. U septembru 1911. godine imenovan je za zapovednika tvrđave Trebinje, nakon čega je unaprijeđen u čin general bojnika.

Prema svjedočenjima u Trebinju je 1914. godine javno je objesio čak 79 Srba sa ciljem zastrašivanja naroda i odobrio, podsticao i izvđio mnoga druga zverstva zbog kojih je 1918. godine dobio čin generala topništva i plemićku tituulu.

Vrhovna komanda Austrougarske mu je ukazala čast decembra 1915. tako što je njegovu jedinicu nazvala „Grupa Braun“, koja je imala veličinu koliko i jedna divizija, čiji je cilj bio napad na Kraljevinu Crnu Goru a kasnije i na srbsku vojsku koja je bila u povlačenju. Njegova grupa se istakla u napadima na jugo-zapadne dijelove Crne Gore, osvajanjem Lovćena i Cetinja početkom 1916. godine. I tu su počinjeni zločini nad civilima.

Po završetku Prvog svjetskog rata je penzionisan 1. januara 1919. godine u Beču, gdje je dočekao i smrt 15. aprila 1920. godine bez suđenja, bez presude za zlodjela koja su počinili soldati po njegovom naređenju.

Odmah iza objave rata Kraljevini Srbiji krajem jula 1914. godine, general Braun je naredio da se svi viđeniji Srbi u Trebinju i okolini hapse i sprovode u zatvore, uzimaju za taoce i interniraju. Uzimanje taoce, predstavljalo je prvu i vrlo bitnu kariku u sprovođenju zločinačkog poduhvata protiv Srba u BiH, a Vladimir Ćorović posebno ističe:

„Još pre nego je predan ultimatum Austro-Ugarske Srbiji počelo se zatvaranjem sokolskih funkcionera u Banjoj Luci i Spljetu i kućnim premetačinama po svoj Dalmaciji, Sremu, Bosni i Hercegovini. A posle predaje ultimatuma i njegova odbijanja u Srbiji zarezalo je još iste noći, 25. jula, zatvaranje svih uglednijih narodnih ljudi u svima našim mestima, i to bez razlike svih onih, koji su bili izrazite nacionaliste i otvoreni pobornici ideje narodnog jedinstva. Kao takvi stradali su Srbi ponajviše, pa napredni Hrvati, naročito po Dalmaciji, i Muslimani, koji su se osećali kao Srbi. Postojeći zakoni o zaštiti lične slobode i o zabrani prisilnog proterivanja pripadnika jedne opštine u drugu, koja mu je tuđa, bili su prosto ignorirani. Vrhovna vojna vlast naredila je, po napred spremljenim planovima, da se „u interesu vojnog vodstva“ moraju bezuvetno provesti izvesna zatvaranja, konfinacije i progoni svih ovih ljudi, za koje se političkim i vojničkim vlastima moglo činiti, da nisu dovoljno „lojalni“ i da „ugrožavaju javnu sigurnost“

U ratnom ministarstvu obrazovala se jedna centrala, „(k.uk. Kriegsuberwachungsamt“), kojoj je bila dužnost da sprovede organizaciju te državne sigurnosti, odnosno, da nađe načine, kako će nepoćudne ljude učiniti manje opasnim za opšte vojničke i državne interese. Komandama pojedinih trupa date su naredbe, da „one osobe, koje nisu dovoljno osumnjičene radi kakva kažnjivog dela, nego su samo uopšte politički nepouzdane i sumnjive, liše slobode i da budu čuvane bilo od političkih oblasti, bilo od vojničkih komanda analogno kao i ratni zarobljenici“. Vojnim sudovima je opet naloženo, da označe za svoja lica, da li su „politički sumnjiva“ (politisch verduchtig; otud oznaka r. v.) i da onda takve ljude ne puštaju, nego da ih predaju onim organima, koji su već određeni da vode nadzor nad tim elementima, koji imaju biti internirani ili konfinirani. Merilo, zašto je i u koliko je ko politički sumnjiv i po čem to da se uzme, ostavilo se potpuno uviđavnosti i kompetenciji političkih i vojnih vlasti, kojima se sad dala najzgodnija prilika, da čine samovolju i nesavesnosti najšireg obima.“

Od onih Srba, koji su bili zatvoreni prvih dana posle ultimatuma, najveći je deo bio oglašen za taoce. I Ćorović i prota Popović navode, da su najistaknutiji, najobrazovaniji i najimuniji Srbi hvatani po unapred spremljenim listama za svako mesto. Odvođeni su u zatvore kao najobičniji zlikovci i tamo dobili obavest, da oni svojim životima jamče za svaku štetu, koja bi se u zemlji mogla dogoditi u vojsci, vojnim objektima, transportima, javnim prometnim sredstvima i svemu, što je u to vreme za vojsku od vrednosti. Ljudi su, kad se što dogodi, na mestu biti ekzemplarno streljani bez prethodnih ispitivanja ko je krivac i iz kakvih motiva je zločin učinjen. A nikom nije bilo slobodno da o tom pobliže uputi svet i da deluje na nj, da ne dovodi bez potrebe u opasnost ni svoj, ni tuđ život.

U garnizonskom zatvoru u Mostaru, u starom konaku kod Pašinovcem, bili su internirci podeljeni u dve grupe: u gornjem spratu bili su taoci, u donjem, u podrumu, bez prozora i bez vrata samo sa jednim otvorom, na goloj zemlji drugi zatvorenici. Ćorović bleži sledeće:

„Sud za vršenje nužde stalno se prelivao, jer je bio mali među mnogo osoba, a na tom se istom prostoru u opštoj stisci moralo i jesti i spavati. Niz mrke zidove neprestano je curila voda, a po blatu ispod toga gotovo se vidi kako gamižu raznovrsni insekti. Profoz, narednik Gaspar Šolijer, jedan surovi besomučnik, koji je uvek nosio svoj kvrgavi gvozdeni štap zvan „Konprin““, kojim je nemilosrdno tukao zatočenike ne gledajući kud udara, tako je jednom prilikom izudarao kaluđera Dragutina Tihog, jednog i inače bolesnog čoveka, i to s toga, što je od svoje hrane delio drugim gladnijima, da je taj pao onesvešćen i sav preliven krvlju po telu, sa kog mu je na leđima bio oderan velik deo kože. Kad je došla jedna partija prognanika iz Gacka, koja je kao i sve druge bila putem isprebijana, pustili su ljude da leže na avliji na goloj zemlji, izmoreni i poderani, i to za nekoliko noći, ne davši im ni slame ni pokrivača. A posle nekoliko dana silom su od njih oduzimali decu i davali ih u obližnja, najviše katolička sela, dok su njih starije, obeskućene i iskorućene slali u Arad. Pri tom trganju dece od matera bilo je užasnih i neizbrisivih prizora; nešto od one strahovite tragike kad se gubi sve i kida rođeno čedo. Izgubiti imanje, kuću, stoku; napustiti ognjište i posle svega žrtvovati i rođenu decu i to one male, nejake, svikle samo na materinu negu! Posednik Smailaga Ćemalović bio je na putu do stanice insultiran i sav ispljuvan od ulične svetine, iako se nalazio u pratnji dvojice vojnika, koji su mu bili straža, ali bez upute i osećanja da zaštite nemoćna čoveka, koji ide da vrši jednu dužnost i čiji je život njima poveren. Naprotiv, ti su sami vojnici često činili najveća bezakonja. Peru Gvozdenovića, Manojla Jelića i Đorđu Šahina izudarali su nemilice. Oni su Đorđu Ćapinu sa Domanovića kao taocu u vozu na goloj glavi tukli orahe, a Đorđu Doderu držali bajonet tako pod grlom, da nije smeo niti mogao ikud okrenuti glavom. Petra Mandrapu zatvorili su u vagon meću konje i tu mu naredili da čuči ne smejući se ni maknuti. Jedan ga je konj tom prilikom udario u koleno i probio mu pantalone, dok mu je, u isti mah, jedan stražar čupao dlaku po dlaku iz kose.“

U Čapljini su, pod vodstvom šuckora Hasana Hajdarovića, „zlotvori“ magarećim samarom osedlali deset uglednih građana, pa su to hteli učiniti i jeromonahu Hristiforu Krstoviću, ali ga je od te bruke spasao mesni katolički fratar. U vršenju službe taoci su prosto bili premarani. Svetozar Ćorović je jednom prilikom išao tri dana i četiri noći uz železničke transporte ne dobivši ni treni odmora, ni ma šta zajelo i piće. „Izmoren i klonuo“, veli sam, „često sam zaželeo da se desi ma kakva nesreća, ma kakva od onih nezgoda zbog kojih streljaju taoce, samo da se jedanput svrši sa tim beskrajnim motljanjem i tim smišljenim gnusnim mrcvarenjem.“

U Zenici je bio zatvoren sveštenik kaznionice Jovan Grgurević, koji je bio od cara odlikovan za revnu i lojalnu službu, pa je kao taoc morao izlaziti na peron pred svaki voz najpre u Zenici, a posle u Lašvi. To su glavne stanice na jedinoj pruzi Brod Sarajevo, preko koje je svakih 10-20 minuta prolazio po koji voz. On je na taj način bio prosto lišen sna i odmora. S njim je bio zatvoren i njegov sin Veljko. Jednog dana, kad su se na stanici našla nekolika voza, narediše Veljku, prateći mu da će inače biti ubijen, da oca uhvati za bradu i da pretrči s njim tako, vukli ga za nju, nekoliko puta preko perona.

Todor Rijić iz Kivakara kod Bos. Broda streljan je prvih dana avgusta, jer da se kod Rudanke pucalo na železnički voz, beleži Ćorović. U Foči su bili postavili šest najuglednijih Srba kao taoce kod dva železna mosta na Drini. Na prvom su bili pop Josif Kočović, pop Vladimir Popović iz Čelebića i trgovac Niko Hadživuković; na drugom pop Vasilije Kandić i dva trgovca Milan Hadživuković i Nikola Mazija. Po danu su ti ljudi držani u jednoj kućici kod mostova, a po noći su morali biti na samim mostovima. U zoru 9. avgusta 1914. dođe jedna vojnička patrola pred prvi most i postrelja sva tri taoca bez ikakva povoda, a u isti mah napadnuta su i druga trojica. Jedan od vojnika zbode dva puta bajonetom Nikolu Maziju, koji na mestu ostade mrtav, a onda probode po dva puta i Kandića i Hadživukovića u prsi i u trbuh. Kad je primetio, da su još živi, pucao je još dva puta na njih, a da ga niko od kolega nije zadržao ili opomenuo. Komandantu poručniku Premužiću, kad je došao da pita šta je bilo, javiše, da su taoci hteli bežati. Na to su ubijene preneli u Foču i sahranili zabranivši porodici, da ih obiđe i da učestvuje pri sprovodu.

Sveštenik Dimitrije Jevđević iz Prače doveden je 28. juna u tamošnji vojnički logor i tu bio zatvoren u jednoj kovačnici zajedno sa još 10 drugih građana i radnika. Šuckori su  psorovodili surove „igre“ sa neserenim protom.  Tačno u ponoći, morao je  prota Jevđević ustati, obući se brzo, pa  ga onda okovanog odvede jedno tri kilometra u šumu. Tamo bi bio svezan za jedno drvo i tu bi ostao čitavu hladnu noć do samog jutra. Dok je on tako privezan stajao dotrčao je jedan od vojnika i, u tom sistematskom mučenju ljudi strašeći ih smrću, stao da cilja na nj psujući i preteći najgrubljim načinom. Taj se prizor mučenja ponavljao iste noći i posle za punih deset dana, jer su vojnici imali posebnog uživanja u toj preplašenoj brizi za život i u tom izbezumljavanju na dogled smrti.

Арад - www.zlocininadsrbima.com

Sveštenik Simo Begović uhvaćen je pred crkvom u Sokocu. Žandari su naperili na njega puške, proglasili ga zatvorenim i nisu mu dali ni da se oprosti sa ženom i decom. Okovana odvukli su ga u Rogaticu. Od 2. avgusta upotrebljavali su ga u Mesićima kao taoca. Tu su teško izubijali rogatičkog paroha Atanasija Kosorića, odvukavši ga u podrum, i to s toga, što se pronio glas, da mu sluga u vreći nosi bombe, da digne stanicu u zrak, dok mu je on u stvari donosio od kuće jelo i karlsbadskom vodom zakuhane hlebove. Čoveka su zlostavljali životinjski ne htejući sačekati ni da se lično uvere, šta je u vreći i da u povoljnom slučaju dobiju neposredan dokaz u ruke za još ljući progon. Aleksi Vučiniću iz Blažuja, pošto su ga vezali, spalili su žigicom brkove, ne davši mu ni da se makne tim, što su mu pod grlo stavili bajonet. Isto su to učinili i Savi Koprivici. Po naredbi jednog narednika isprebijali su sedamdesetogodišnjeg starca Ristu Eru, džemat-bašu iz Kasidola. U garnizonskom zatvoru u Sarajevu strpali su Begovića sa 37 drugih ljudi u jednu sobu. Behu to seljaci iz Rogatice, Višegrada, Foče i Čajniča. Svaki novodošli bio je sav krvav, jer bi ga već na dvorištu dočekali sa batinama. Čula se jasno komanda: „Još, još, još jače!“ i onda strašno zapomaganje. Većina bi ih bez svesti padala na tle, na što bi ih onda odnosili i kao vreću ubacivali u zatvor.

Sveštenika Dragu Uroševića iz Srebrenice zatvorili su kao taoca u jednu sobu, gde je proveo 15 dana sa još 40 ljudi u uskom i nezdravom prostoru, u kom se nužda vršila javno pred svima. Odatle morali su svi, pateći se strašno, pešice i bez prestanka ići u Tuzlu. Odmarati nije im se gotovo nikako dalo uz pretnju, da će, ostanu li, biti poubijani. U zatvoru u Tuzli, gde su stigli mrtvi umorni, nije se moglo spavati drukčije nego sedeći.

Sa okružnim sarajevskim protom Kostom Božićem, preme Ćorovićevom zapsiu, šuckori  su u marvenim vagonima zatvorili 30 uglednih ljudi iz Višegrada u sarajevski garnizonski zatvor. Vojnici su ih zlostavljali javno na ulici; svešteniku Aleksi Đuroviću iz Dobruna čupali su kose i bradu; a radnike su iz reda tukli kundacima. U dvorištu sarajevskog garnizonskog zatvora stalno se čulo jaukanje tučenih. Jednog dana dovedeno je iz Foče i strpano u jednu jedinu sobu oko 70 ljudi, koji premoreni od tolikog puta i napora za puna dvadeset i četiri sata ne dobiše ni jednog jedinog zalogaja hleba ili druge hrane.

Stevo Nikolić, učitelj iz Bijeljine, zatvoren je 26. jula sa još 19 drugih kao taoca u jednu tamošnju kasarnu i to u jednu sobu, koja se mesecima nije otvarala ni vetrila i gde je prašine bilo na pregršti, ne davši im, naravno, da je očiste. Soba je ta bila u parteru, na domak vojnicima i sa dvorišta, pa su u gomilama dolazili, grdili taoce najsurovijim načinom, pljuvali na sveštenike i pretili golim bajonetima. Nisu ljudima davali ni da sede, ni da legnu. U sobi nije bilo suda za vršenje nuždi.

U Arad je 10. avgusta otpremljeno je desetak taoca. Među njima su bila četiri sveštenika, dva učitelja, dva trgovca, dva seljaka i jedan poslanik. Ponašalo se, uopšte, prema njima kao da nisu ljudi. Kad ih je, prilikom jednog pregleda, pitao jedan general o njihovom položaju, rekao je sveštenicima, da su oni najveći lopovi („die grosstcn Gauner“). Taoci su morali da čiste konjsko đubre po dvorištu, čiste klozete i suđe za vršenje nužde. Nisu im dali ni da se peru, ni da se čiste. A da poruga bude viša dovodili su razne ljude iz grada da ih gledaju u tom stanju i da ih slikaju. Straža im se sastojala iz sedam Mađara, koji su govorili samo kundakom. Kad su srpske granate počele da padaju oko kasarne određen je po jedan taoc za električnu centralu i za parni mlin. Prvi je dan otpremljen na mlin Stjeran Grđić, a na Centralu Stevo Nikolić. Jedan poručnik zapovedi vojnicima, da odmah ubiju taoce, pogodi li ma jedna granata dotične objekte.

Učitelj Kosta Krajšumović, taoc od 1. septembra do 20. novembra 1914. godine, bio je u jednoj tesnoj sobi sa 19 drugih zatvoren na stanici u Visokom. Preko dana morali su taoci stajati dva koraka udaljeni od pruge pri prolasku svakog voza. Uvek su gotovo bili grđeni ili tučeni od prolaznika. Preko noći morali su redovno ići „patrolirati“. Posle su ih preveli u obližnju franjevačku gimnaziju. U mučenju su učestvovali vojnici, železnički nameštenici i razdraženi muslimani iz Visokog. Fizička mučenja su bila svakodnevna. Jednog zlotvori su doveli 30 seljaka iz Zavrha i Podlugova koji su taoce, vezane lancem ili konopima, tukli su toliko nemilosrdno da su polomil i kundake na puškaama. Troje taoca iz te grupe umrlo je odmah, dok su drugi vukli povrede i posledice duže vremena.

Timotije Savić u Kladnju zatvoren je kao taoc 28. jula. U njegovoj otsutnosti došao je narednik Naglić sa 15-20 „šuckora“ na njegovo imanje, doneo tri handžara i prijavio, da ih je našao u šumi i da po svoj prilici pripadaju Saviću. Ta sumnja bila je dovoljna, da se taj u čitavom kraju vrlo ugledni čovek zatvori i da u zatvoru odsedi od 28. avgusta do 27. septembra. Kad je bio oslobođen krenut je opet od kuće kao taoc, po najvećem pljusku, sa još 22 druga, peške od Kladnja do Tuzle. Ko nije mogao da ide bio je bijen, bez obzira na doba i zdravlje. Kad je Savić zamolio jednog činovnika tuzlanskog zatvora, da mu dozvoli, da za svoj novac dobije hrane, ovaj ga je odbio sa riječima: „Pocrkajte svi“.

Taoc Josif Simić iz Maglaja zamalo nije izgubio glavu. 10. avgusta dođe iznenada jedan musliman, Pašo Musaefendić, i javi, da su mu Srbi seljaci napali na kuću. Odmah straža ode tamo, poče pucati i tražiti, ali ne nađe ništa. Međutim izjavi komandant, da taoc mora radi tog dela biti streljan za pola sata. Simić, u nevolji, da dobije vremena, primeti, da on samo odgovara za železničku prugu i da je s toga ta odluka nezakonita, našto se razvi debata o tom pitanju. U to stiže jedan sused Musaefendićev i reče, da je čitava stvar prosto izmišljena. Pašini sinovi bili su taj dan pozvani od kotara u komoru, pa je stari sknadio ovu priču, da bi se prikazao ugroženim i da bi mu vlast s toga razloga poštedila sinove. To je bilo u stvari tako; Simića s toga ostave na miru, ali klevetniku, jer se stvar ticala Srba, ne bi ništa.

Gora je sudbina zadesila sveštenika Đorđu Petrovića iz Osječana (kot. Gračanica). O tom priča njegov sapatnik Luka Todorović iz Skupovca (kot. Gračanica). Kao taoce poveli su u avgustu Petrovića i njega zajedno na stanici Doboj, da prate vlak, što je imao ići u Brod. „Dok smo još stajali na stanici došao je k nama neki povisok austrijski časnik, te nam pretražio džepove i njedra, pa kad je kod mene našao hleb, koji je zajednički, tj i moj i popov rekao je:

„Šta će vam toliki hljeb, kad ga ne ćete imati kada jesti, vi ćete noćas biti poubijani.“ Zatim je metnuo ruku na moje rame, rekao straži: „Ovog vratite natrag, a g. pop neka ide sam, možda će imati druga u putu“. Ja sam na to ponudio pok. popu Đorđu njegov hljeb, a on je brišući oči odvratio: „Ponesi ga sobom i pojedi ili kome drugom podaj, ja ga jesti ne mogu“. Te noći je i poginuo.“ (Srpska Zora, br. 45,1919.) Izgovor je bio unapred poznat: taoc je ubijen pri pokušaju bega.

Teže muke morao je da podnese Trifko Maksimović, sveštenik sa Ilijaša, dok nije bio ubijen na najsvirepiji način. Njega su tukli s dana na dan. Jedan lekar, koji je jednom prilikom pregledao duž pruge, naredio je, da se taj čovek s mesta prenese u bolnicu, ali je komandant poništio taj zaključak i mesto u bolnicu preveli su nesrećnika u Semizovac. Spominjani Rozenberger mučio ga je na sve načine. Pre polaska u Semizovac svezao ga je sa seljacima Ilijom Radićem sa Vlahinje i Aleksom Kravljićem iz Mrakova tako čvrsto, da im se konop usekao u pomodrele ruke. U Semizovcu baciše ih u jedan podrum na stanici. Tu su ih tukli ponovo toliko, da su dugo vremena ležali bez svesti obliveni krvlju. Sjutra dan Maksimović nije više gotovo mogao ni da ide, kad su ga sa oba druga vodeći ga na neko preslušavanje o svešteniku Risti Erakoviću iz Nišića i učitelju Vojvodiću sa Ilijaša. Dali su mu neku motku, da sa njom poštapa, a kad je pored toga klecao i padao, tukli su ga vojnici bez ijedne reči suda ili objašnjenja. Ali tim bestijalnost nije bila zasićena. Kad je, nešto iza toga, došla popadija Maksimovićeva, nemajući ni pojma o ubistvu, i upitala za muža, odgovorio joj je žandarski narednik: „Tvoj pop ne prdi više; eto ti sve, što je iza njega ostalo“ i baci joj par helera. Zna se, međutim, tačno, da je pop u Visokom imao uza se veću svotu novca. Osim Maksimovića streljano je 30. septembra još 18 drugih ljudi, jer „su se ogriješili o svoju državljansku dužnost“, kako veli službeno saopštenje.

Isto je tako bez ikakva suda i krivice bio smaknut i sveštenik Timotije Popović iz Drinjače, otac šestero nezbrinute dece. Njega je uhvatila jedna vojnička četa u času, kad je nekim drugim vojnicima savetovao da vrući ne piju vode iz jednog grozničavog bunara, i odvela ga je jednom kapetanu, koji bez ičeg daljeg naredi, da se čovek obesi. Sama kazna vršena je na najnečovečniji način. Nespretnošću ili možda hotimice, iz više pakosti, oni su čoveka dva puta dizali na vešala i on je dva puta padao s njih, dok ga nisu treći put obesili definitivno kod Suljina Hana. Oficiri su na popov račun pravili prostačke šale i svoju jednu kućicu na putu nazvaše, iz obesti, „die Hutte zum gehangten Popen“.

Saborski poslanik, dr Savo Ljubibratić, zatvoren je 26. jula kao taoc za istočnu prugu Sarajevo-Uvac. Tu su ga tako mučili, da je već 20. avgusta bacio krv, a tek početkom oktobra bio prenesen u tvrđavnu sarajevsku bolnicu i tu bio držan pod naročitom paskom. Lekari, među njima i bečki profesor Tirk, konstatovaše bolest (Hämoptoe) i propisaše mu apsolutan mir, jer bi svako uzbuđenje moglo imati teških posledica. Ipak, njega u takom stanju premestiše iz bolnice u jednu malu sobu, koja je imala po dva metra širine i dužine ni 1-80 metra visine, u kojoj je u dimu i studeni bilo još devet vojnika. Nekoliko dana docnije odvedoše ga pre zore jednog jezovito hladnog jutra, na stanicu Pale, gde je vagon, u kom je on bio, zastao pred jednim redom vešala. Jedan od vojnika pratilaca upozori Ljubibratića na ta vešala i reče mu, da je s toga doveden ovamo, da tu bude obešen. Malo iza toga dovedoše na njegove oči četiri muškarca i tri žene i ubiše ih upravo pokraj njegova vagona. Njemu je primećeno, da će i njega zadesiti ista sudbina, jer je i on to isto, što i ovi poginuli. Pošto je tu držan neko vreme izvedoše ga, uz zlostavljanje i pogrde, na ono mesto, gde su prenoćile maloprašnje žrtve. Tu mu narediše da sedne i da se nipošto ne miče. Na tom mestu ostao je Ljubibratić od 10 sati pre podne, pa do 11 u veče i čim je pokušao, da makar malo promeni svoj položaj, pritrčavao bi vojnik i pretio mu, da ga probode.

Tog dana prošlo je pored njega nekoliko hiljada vojnika, kojima je taoc pokazivan kao krivac i začetnik rata, na što su ga mnogi pljuvali, grdili i pretili ubistvom, dok ga je straža „spasavala“ tim, što je izjavljivala, da će i tako biti do malo ubijen. Oko 11 sati noći spremljen je sa još 27 ljudi i dve žene u oklopljeni vagon i doveden do Korana, jer se dalje nije smelo iz straha od Crnogoraca i Srbijanaca, koji su se tuda javljali. Za vreme vožnje morali su čitavo vreme gledati preda se, a ko se usudio da digne glavu i pogleda na polje ili na koga druga, osetio je s mesta kundak na leđima. U Koranu su ih uveli u jednu drvenu baraku, pa im tu oduzeli novac s primedbom, da će sjutra biti streljani. A sjutra dan kazalo im se, da se već spremaju grobovi za njih i oni su doista mogli videti kroz pukotine dasaka, kako se kopa i izasipa zemlja. Tih 27 ljudi i dve žene, svi iz sela Graba trnovske opštine, biše doista i poubijani taj dan bez ikakva prethodnog suda i rasprave. Ljubobratića su opet doveli na Pale, ponovo sa napomenom, da će sad biti tamo ubijen. To je bilo jednog ponedeljka sredinom oktobra 1914. Na Palama je ostao na istom mestu, gde je bio i dan pre, do četvrtka, do 11 sati noći, odakle je opet vraćen u Koran. Za tih pet dana dobio je samo komad hleba i nešto cigareta od dva vojnika, od kojih je jedan zato bio kažnjen, i jedan čaj od jednog oficira. Pošto je u Koranu, u muci, proveo deset dana bi upućen u Donju Praču. U tami, on je u Koranu bio upao u podrum i ozledio nogu, pa sad nije mogao da drži razmak od 200 koraka pred četom, kako mu je bilo zapoveđeno, pa je i radi toga bio tučen i grđen. U Prači je najzad zatvoren radi veleizdaje i posle nekog vremena preveden u Banju Luku. Po službenom saopštenju(Hrvatska br. 892) smaknuto je na Palama 20. i 21. oktobra 50 muških i dve žene; i to prvi dan 14, a drugi 38 osoba.

U četi šuckora Mujage Kapetanovića došao je Ivan Martinović 23. septembra 1914. u 21/2 sata posle ponoći u kuću sveštenika Riste Jokanovića, „digao ga iz kreveta, tukao ga pred njegovom ženom i djecom, psujući mu sve svetinje, poveo ga sa 4 naoružana šuckora i premetao ga s kundaka na kundak do rijeke Zujevine, zajedno sa Gavrom Krtolinom iz Ilidže, te ih utjerao u rijeku Zujevinu, gdje su morali stajati oko pola sata.“ Iliju Trklju sa Ilidže tukao je toliko „da je postao nesposoban za svaki teži posao.“ Karlo Šošić, zastavnik kod veterana, udario je dva puta po obrazu trgovca Peru Pamučinu u bivšoj Filipovića kasarni, a onda ga „ugurao u jednu sobu, gde su ga šuckor Lakatoš i još jedan musliman kundacima tako tukli, da je pocrnio kao gunj i na njegovo zapomaganje dotrčao jedan veteranski oficir i zabranio da ga dalje tuku.“ Vojislava Borića, školskog nadzornika, udario je u prisustvu istog Šošića šuckor Hefim Kukavica kundakom u slabinu. Šuckor Lakatoš tukao je u istoj kasarni Ristu Kebelju, koji je usled toga i umro. (Srpska Riječ, br. 90,1919.).

Internirani Zvorničani morali su u vojničkom zatvoru golim rukama čistiti ljudsku nečist, a sveštenicima u Lijevnu, koji su bili naterani na isti takav posao, nisu dali ni da ruke operu, nego su tako onečišćeni morali da jedu.

Savu Savića, sveštenika u Trnovu, svezala je straža za drvo, pa mu tako svezanom naredila da širom otvori usta, u koja su onda oni pljuvali. On je to morao progutati i zahvaliti se posebno i za to, kao i za primljene udarce. Ljubo Nikolić, sarajevski paroh, morao je po čitavo pola sata na stanici u Smiljevcu praviti velike čučnjeve sve dotle, dok ne bi od umora obnemogao i pao. Osim toga je morao, kad bi dolazio voz, stati uprav do njega, da bi ga vojnici što prolaze mogli dohvatiti i zlostavljati. Tako ga je jednog dana jedan vojnik udario po glavi golom sabljom i ranio teško. Popa Mitra Popovića iz Donjeg Vakufa naterali su vojnici, da o ilinskoj žezi čitav sat trči pored železničke pruge. Hafiza Džamhura, hodžu iz Konjica, mučena zato što je Srbin, prisilili su, da čisti nužnik, a kante sa nečisti da nosi kroz varoš. Ristu Vukovića iz Podlugova bili su šuckori kao taoca i tukli mu 22 minuta kamenom orahe na glavi, od čega se teško razboleo. Šuckor Ismet Mehanović upao je sa većom grupom šuckora u kuću Nike Ilića u Visokom, tukli ga i krhali mu stvari tako, da je Nikina kći od straha zanemogla i umrla. Napali na kuću Žarka Radivojevića, na koga je pucano iz puške, šuckori su bili toliko strašni, da je Žarkova žena, tučena od njih, još taj dan pobacila.

Naročit je bio sistem zastrašivanja taoca skorom smrću, kao kod Jevđevića, i uživanje u njihovom strahu od toga. Svešteniku Savi Škaljku iz Jezera kod Jajca nekoliko su puta vezali oči s napomenom, da ga vode na streljanje, psovali ga, punili puške i onda komandovali paljbu ne izvodeći ništa, mučeći ga tom jezovitom neizvesnošću po nekoliko minuta. Siromah je čovek poludio zbog toga i bio odveden u sarajevsku ludnicu. Isto je tako radi zastrašivanja za vreme taoštva i radi drugih surovosti u tuzlanskom zatvoru poludio i posle umro i Jovo Dangić, sveštenik Bratunca. Trgovca Đoku Milakovića, taoca u Bos. Brodu, zlostavljali su sami oficiri, nadnosili mu revolver na čelo i čak mu jednog dana naticali konop na vrat sve u želji, da uživaju u patologiji straha. Isto su tako Milanu Grkoviću, trgovcu iz Konjica, šest puta zavezivali oči do Ivana govoreći mu svaki čas, da će sad odmah biti streljan.

Kako se pri svemu postupanju prema taocima vodilo malo obzira u pogledu istraživanja materijalne istine pokazaće najbolje ova dva tri slučaja. Na putu izmenu Doboja i Tuzle, prelazeći preko jednog mosta, otvorila su se vrata na jednim železničkim kolima, a kako je most bio uzak, vrata su se udarajući u gvozdene prečage sva iskomadala. To je primetio železnički stražar M. Cvijanović i dao znak, da voz stane. Vođa lokomotive nije to opazio i išao je dalje. Kad je kondukter video tu štetu, bojeći se odgovornosti i kazne za sebe, navede, da su to učinili Srbi iz obližnjeg sela Lipca. Bez dalje istrage naređena je odmah kontribucija od 3000 kruna i sva je sreća bila, da još niko nije radi toga platno glavom.

Selo Taleža kod Trebinja sravnjeno je 12. avgusta svo sa zemljom jer je jedan musliman – kako su tek posle ustanovilo – bacio na železničku prugu nekoliko kamenja, da izazove kaznu ili pokolj. U Bradini je slučaj ispao strašnije. Odmah od prvog dana uzeti su za taoce Milan Mrkajić i Bogoljub Damić, te su „vršili službu“ između Bradine i Ivana. 25. avgusta 1914. naredi natporučnik Jakov Čik, da se obojica ubiju. On je od istih taoca kupovao za svoje odeljenje neke životne namirnice i uvodio ih u knjige znatno skuplje, nego ih je plaćao, što je posle utvrđeno žandarskim ispitivanjem. Po svoj prilici on je taoce dao smaknuti samo s toga, da se oslobodi eventualnih svedoka protiv sebe. Naredio je, da se najpre obesi Damić, a onda Mrkajić. Kad su Damića obesili o jedno drvo pukla je grana i on je još živ pao na tle. Onda je Čik pozvao osam vojnika i dao ubiti obojicu „vatrom iz pušaka“. Kao razlog za ubistvo naveo je, da je neko po noći pucao na vlak, ne istražujući, naravno, ni ko je to učinio, ni zašto i da li se uopšte to i dogodilo.

Đuro Topolnik, učitelj iz Tuzle i rezervni poručnik, naročito se isticao u neljudskoj mržnji protiv taoca. Narodnog poslanika dr Đorđu Lazarevića dao je sa celim vodom vojnika pešice vezana oterati iz Tuzle u Zvornik, da tamo bude taoc. Kad je Miloje Topalović iz Bos. Petrova Sela čuvao železničku ćupriju na Spreči u Mirčini kao taoc Topolnik ga u malo nije dao ubiti radi ove stvari. „Jedne noći, kad je voda nabujala, nosila je krševe, panjeve i grane, koje su udarale u brane i stijene ćuprije, od čega se je most tresao i nastajala velika buka. Topolnik premda je bio upozoren na prave uzroke tome, došao je Miloju i rekao mu, da srpske komite navaljuju na ćupriju, osudio ga za to na smrt, dao mu dva sata roka da se spremi za onaj svet i odredi od straže one vojnike, koji će tu njegovu osudu izvršiti. Ujedno je zatražio pomoć iz Lukavca, da se tobože brani od komita. Kad je ova došla i pretražila teren, ustanovila je pravo stanje stvari i izvjestila ga. Na to je Topolnik opet došao Miloju Topaloviću i rekao mu, da je previšnjom odredbom pomilovan.“ (Oslobođenje, br. 2, 1918).

Ilija Babić, taoc u Pazariću, preveden je 6. aprila 1915. u sarajevsku bolnicu sa osamnaest rana na telu i dve na vratu. Oni, koji su ga predali u bolnicu govorili su, da se ranio on sam i to s toga, što mu je dodijao takav život. Ako je navod istinit, ta je argumentacija vrlo karakteristična za postupak, koji su taoci imali da podnose od svojih čuvara i drugih lica, s kojima su dolazili u dodir.

Tih je taoca bilo sve do 12. jula 1917. Zadnji su: pop Đorđe Trabež s Pala, taoc na Alipašinu Mostu; pop Nikola Kostić iz Banja Luke, taoc na mostu preko Une između Dobrljina i Volinje i proto Dušan Kecmanović, taoc na železničkom mostu u Doboju. Ovaj zadnji, okružni proto banjalučki, bio je interniran od 28. jula 1914. do 25. aprila 1916. u Banjoj Luci, Aradu, Nežderu i Šopronjeku 9. avgusta 1916., na zapoved zemaljskog poglavara Stjerana Sarkotića, bio je ponovo poslan u Doboj, da služi kao taoc. Kako se još tada postupalo s njima svedoči najbolje baš ovaj primer. U Doboju je Kecmanović predat jednom podoficiru i morao je spavati u jednoj tesnoj sobi sa svojom stražom od devet vojnika. Prljava, smrdljiva soba, puna insekata nije imala nijednog kreveta, nego se moralo spavati na goloj dasci, malo odgurnutoj od tela, bez slame i bez ikakva pokrivača, hranu je dobivao najpre s vojnicima, a posle od 1. septembra 1916. sa srpskim internircima iz Doboja. Zabranjeno mu je bilo svako čitanje, dok se posle nisu prisetili, da bar to dozvole. Tek 12. jula 1917. bio je pušten kući, ali sa strogom zabranom da ne sme vršiti svojih dužnosti kao okružni proto.

Помор Срба у аустроугарским логорима за време Првог светског рата 1914  -1918. | Јадовно 1941.

O zdravlju taoca nije se, naravno, vodilo nikakva obzira. Čak bi se moglo reći protivno. Dra Živka Nježića, koji je bacao krv, hotimice su u Alipašinom Mostu smestili u jednom zagušljivom i vlažnom podrumu. Sarajevske taoce držali su prvih dana sve na stanici zbijene ujednom vagonu, ne davši im ni šetnje ni odmora, ni mogućnosti da ispruženi legnu. Posle 2. decembra 1914. ostalo je bilo u Mostaru samo šest taoca: dr Juroš Krulj, Svetozar Ćorović, Manojlo Jelić, pop Stevan Šiniković. Đorđo Labalo, i Vladimir Spahić. Ti su ljudi morali onda pratiti transporte svaki prekodan, često svaki dan uzastopce, od Huma pa do Konjica, ne mogući i nemajući gde po čitave noći sklopiti oka. A nezgoda je bilo svakovrsnih. „Krenemo li iz Mostara“, piše S. Ćorović, „gurnu nas obično u pretopao vagon, te se čitavim putem neprestano znojimo. Ali čim dođemo do Huma, ture nas otuda u vagon koji kao da se još nikada naložio nije i u kome od studeni drhćemo sve do Mostara. Katkada dopremo i u otvorene vagone i tada nas izlože još jačoj studeni i promahama. Nikakve haljine ne mogu odbraniti od nazeba. Zato, naskoro, i počesmo poboljevati jedan za drugim. Odležimo po dva po tri dana, pa opet na put. I opet ozebemo i ponovo legnemo“.

Dok su naši ljudi, tako zatvoreni i nemoćni, bili čuvari državnog poretka i odgovarali za unutrašnji mir, dotle su u nekim mestima ponovljene junske demonstracije protiv Srba, bez ikakve kazne za one, koji su ih inscenirali. Naročito su bile surove te demonstracije u Mostaru za vreme mobilizacije, od 26. – 29. jula. One su, u vezi sa prijašnjima, bile toliko neljudske i bestidne, da je sam mostarski biskup, fra Alojzije Mišić izdao, 1. avgusta, jedno posebno pastirsko pismo i unio u nj ove reči: „Saznali smo, ojađeni u duši, da su neki između vjernoga stada minulih dana daleko zaboravili se svojih kršćanskih dužnosti, dali se zavesti od obiestne, bezglave i razvratne mlađarije, koji siju mržnju, nemir i nesklad, odvojili se od pravoga kršćanskoga stada i ubrojili se u četu, kojoj nije sveto poštivati tuđi imetak, te s kojim u društvu okolo po gradovima u raznim navratima revolucionarno obilazahu i na štetu bližnjem poganskim i upravo divljim načinom kuće razvaljivahu, kvar po trgovini i po zgradama veliki prouzrokovahu“.

Kakva je bila stvarna unutrašnja potreba za uzimanje taoca pokazuje vrlo rečito ova afera. Prnjavorski predstojnik, Hrvat, Milan Blažeković, jamčio je za red i mir u svom od ratišta udaljenom kotaru i nije poduzimao ništa, da uzbuđuje svet. Kad je od vlade došla po drugi put naredba, da mora uzeti takođe, i to ljude od značaja, on je odgovorio, da to ne može učiniti. Jer nema povoda za to i jer se protiv toga buni njegova pravna svest. On je na to odmah opozvan, a na njegovo je mesto poslan zloglasni Rabatić, koji je za par dana uveo strahovladu i za kratko vreme upropastio čitav niz srpskih eksistencija. Jasno je onda, zašto se tako pašovalo i po ostalim krajevima i koliko je za to bilo savesne opravdanosti.

Vrlo brzo je njegova komanda ustanovila preki Vojni sud gdje je naređivao javno vješanje civila, sa ciljem zastrašivanja naroda od moguće pobune. To je rađeno pred srbskom školom i crkvom, tako što je napravoljeno šest vješala, pa su ih iz zatvora u manjim grupama dovodili i na taj način ubijali, bez ispaljenog metka. Ispred te povorke zatvorenika koji su bili pod jakom stražom, išli su bubnjari i najavljivali vješanje. Prva javna vešanja zbila su se 28.jula 1014. godine kada su prema zapsima prote Popovića obešeni težaci iz Orahovca Obren Grubač, Marko Deretić i Trifko Šakotić.

Gajo Pokrajčić, mladiću iz Pokrajčića šuckori su naredili da čuva rekviriranu stoku i zapretili mu da jedno grlo nestane, da će on to svojom glavom platiti. Nesrećno momče je sasvećom noću obilazio i čuvao stoku. Šuckori su  prijavili da na taj način šalje signale Crnogorcima. Iako je svima bilo jasno da je  prijava lažna, Gaju Gudeqa su bez ikakve provere i sudskog postupka obesili 30. jula. Krsto Sredanović i Špiro Sredanović, iz sela Vučje obešeni su 3. septembra zajedno sa Jovom Vučkovićem, iz Bojojević sela i Nikolokm Davovićem, iz Ušća. Čak jedaneaest Srba obešeno je 13. septembra.

Blagoja Lizdeka, seljaka iz sela Udruženja, osudili na smrt i obesili dana krsne slave svetog Arhangela Mihaila jer ga prijavio kafežija da javno izgovorio sledeću rečenicu: „Na meni je uniforma austrijska, ali u mojim grudima srpsko srce kuca i ja neću ići na granicu, da pucam na svoga brata!“

Anica Vukalović, iz Bogojević sela supruga Rade sina vojvode Trifka Vukalovića obešena je po prijavi jednog Hrvata ugostitelja. Njemu nesretna žena greškom plaćajući dala i crnogorski perper. Hrvat joj je reako da perperi ne važe a Anica mu odgovori uzimajući perpere nazad: „Hvala Bogu, dako valjadnu!“. Iznurenu od mučenja vojnici su je poluživu dovukli do vešala.

Za dželate bi Braun obično odabrao Rome (cigane), koji su o tim rabotama bili nevješti, pa je mučenicima trebalo dvadesetak minuta da izdahnu. Leševe bi tovarili na zaprege i onda bi ih vukli na groblje. Jedan kotarski činovnik Potučko je često tražio da se ne hapse i ne ubijaju nevini civili od Brauna, ali je Potučko prebačen iz Trebinja. Cijelo vrijeme komandovanja Barauna u Trebinju 1914-1917 civili su masovno internirani i ubijani.

Ovaj vrli prota i odlični pisac i hroničar svog vremena, prvo pojašnjava na koncizan i precizan način istoriju Trebinja, od Travunije, preko Grda, Mihaila, i ostlih župana, vladavien Nemanjića do zločinačke vojne uprave pod komandom genrala Rudolfa von Brauna.

U isto vreme organizovana je i posebna vojska za potpuni građanski rat u zemlji. To su bili takozvani „šuckori“, (Schutzkorps), „zaštitne čete“, regrutovane obično iz najgoreg ološa muslimanskog i katoličkog proletarijata, stvorene da tobože drže red u zaleću vojske i da parališu eventualno delovanje srpskih komitadžijskih četa, a spremane u stvari tako, da služe kao oruđe jedne potpune strahovlade prema Srbima i da postanu najstrahovitiji nasilnici u obezglavljenim i njima na čuvanje predanim mestima duž čitave Bosne i Hercegovine.

U sledećem nastavku: Srbi kao taoci

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *