Knjiga o stradanju i nestajanju srpskog naroda

Nova knjiga pod nazivom “Kud nestade onog naroda”, treća je knjiga užičkog novinara Zorana Šaponjića. U ovoj zbirci novinskih reportaži, koju je objavila beogradska izdavačka kuća “Informatika”, nalaze se i priče o stradanju srpskog naroda na Kosovu i Metohiji, o nestajanju i propadanju sela na Pešteru, Goliji, Zlatiboru, Zlataru.

Zoran Šaponjić je u ovoj zbirci novinskih reportaža sabrao priče nastale prethodnih trideset godina na ratištima širom bivše Jugoslavije, odakle je izveštavao kao novinar reporter za više beogradskih dnevnih listova.

U knjizi se nalaze i priče o stradanju srpskog naroda na Kosovu i Metohiji, o nestajanju i propadanju sela na Pešteri, Goliji, Zlatiboru, Zlataru.

Svoje mesto u knjizi “Kud nestade onog naroda” našle su i reportaže sa litija u Crnoj Gori.

“Rečenicu koju sam uzeo za naslov knjige Kud nestade onog naroda, izgovorio je šumar Rajko Sović, dok smo pre desetak godina obilazili pusta sela na Goliji. On, koji je ta sela znao iz drugog vremena, kad su bila puna naroda, zastao je pred jednim pustim selom, u kome nije ostala ni jedna živa duša i, kao da ne veruje sam sebi, pitao i sebe i mene “kud nestade onog naroda”. A, odgovora nema”, kaže Šaponjić.

Dodaje da je u ovoj zbirci reportaža mnogo takvih “teških, tužnih priča, ali i priča o divnim, dobrim, poštenim, dragim ljudima koji su nekada živeli u Krajini, u selima oko Knina, Benkovca, Obrovca i koji su posle ‘Oluje’ razvejani širom sveta, od Kanade do Australije, od Novog Zelanda do Švedske”, ali i priče sa Kosova i Metohije o stradanju našeg naroda, kaže Šaponjić.

Predgovor za ovu zbirku napisao je i književni kritičar Želidrag Nikčević koji za Šaponjićeve reportaže kaže da su “teške, bolne i prebolne”, a da je sama zbirka “spomenica neizrecivih stradanja i patnje čovjekove, pa i čitavog našeg naroda”.

“Ne znaš koja je potresnija – sa Kosmeta ili iz Krajine, sa Zlatara ili sa Pešteri, Ozrena, Sinjajevine. Hodajući, a više lebdeći raskomadanim srpskim zemljama, Šaponjić obilazi one kojima se niko ne odaziva, koji nemaju kome da se požale, pa i njemu, iznenadnom gostu, govore ‘više kao za sebe’ – iako ga dočekuju kao najrođenijeg. A najrođenijih nema, ni tamo gdje je kuća bila puna čeljadi”, napisao je Nikčević.

Novinar i publicista Mihailo Medenica, u predgovoru, napisao je da ovo “nije tek zbirka reportaži”.

“Nije ovo tek zbirka reportaža, ni nalik tome, jer zbirke su ograničene koricama k’o međašima, a sabranje Kud nestade onog naroda je ukoričeno zemljom i nebom, a ograničeno vekovima, pa mu se međe mogu gledati i dogledavati jednako očima predaka kao i vidom potomaka”, napisao je Medenica.

Zoran Šaponjić je 2006. godine objavio knjigu reportaža pod nazivom “Ljubomirova zemlja”, a 2019. knjigu putopisa iz Rusije “Ruski krst”.