Kako je o svom poreklu govorio veliki Meša

Meša Selimović (1910–1982), veliki čovek i pisac autor remek dela “Derviš i smrt” i “Tvrđava”, dobro je znano, izjašnjavao se kao Srbin i pripadnik književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića.

Mladje generacije ne znaju da je zbog tako javno izrečenog stava bio izložen velikim pritiscima. Da bi sve sumnjeo odagnao i svim protivnicima i kritičarima začepio usta, on se lično pismom obratio Srpskoj akedemiji nauka i umetnosti  1976. i zatražio da se taj dokument smatra punovažnim autobiografskim podatkom. Pismo se i danas se čuva u Istorijskoj zbirci Arhiva SANU pod rednim brojm 14441. Evo šta je Meša u njemu napisao:

“Još u vrijeme kada se počelo javljati pitanje kojoj od jugoslovenskih literatura pripadaju pojedini pisci srpskohrvatskog jezika, ja sam u više navrata pokušavao da se oduprem svakom uprošćenom razvrstavanju književnih stvaralaca prema nacionalnom, republičkom ili čak pokrajinskom osnovu. Činilo mi se da su pisci i njihova djela nezaštićeno izloženi vanknjiževnim insistiranjima – svejedno da li nas neko prinudno izdvaja iz jedne, ili naknadno premješta u drugu, teritorijalnu književnost. U jednoj prilici bio sam prinuđen i da lično, napismeno, potvrdim ispravnost postupka istoričara književnosti koji me je uvrstio u svoju knjigu o poslijeratnoj srpskoj književnosti.
Bilo je to izlišno, jer je 1972. godine, u biblioteci “Srpska književnost u sto knjiga” izašao i moj roman Derviš i smrt. U uređivačkom odboru, koji je vršio izbor pisaca za tu zajedničku ediciju najstarijih i najuglednijih izdavača kod nas, Matice srpske i Srpske književne zadruge – nalazile su se i najpozvanije ličnosti da određuju ne samo estetsku vrijednost, već i književnu pripadnost jednog pisca. Bio sam veoma srećan što sam se, na taj način, našao na pravom mjestu.
Kako u našim književnim prilikama naglo dolazi do novih momenata i olakih odluka, a ja ne mislim mijenjati ni svoja uvjerenja, ni stečeno mjesto u književnosti kojoj pripadam – može se dogoditi da ja, ili moja porodica, i dalje budemo izlagani neprijatnosti nečijih upornosti i nerazumijevanja. Da bih zaštitio svoj lični i književni integritet, ja se obraćam Srskoj akademiji nauka i umetnosti, čiji sam redovni član, s molbom da se u njoj nađe i sačuva ova moja pismena izjava.
Potičem iz muslimanske porodice, iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpsko-hrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava, zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Iva Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni članovi Uređivačkog odbora edicije “Srpska književnost u sto knjiga”, koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti, i sa mnom su zajedno u Odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić, Boško Petrović.
Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskom podatkom.”

Zanimljivo je i kako je veliki književnik u knjizi Sećanja, memoarska proza, koju je objavila izdavačka kuća Book Marso, Beograd, 2002. godine opisao svoje poreklo. I ovaj tekst donosimo u celini:
„Moji bliži preci su iz Bileće. Otac se rodio u Visokom, kad se porodica iz Bileće pokrenula prema svojima posjedima na sjeveroistoku Bosne.
Selimovići su porijeklom iz Vranjske na granici Hercegovine i Crne Gore, od drobnjačkog bratstva Vujovića. Šefik Pašić, koji je ispitivao porijeklo naših porodica, piše o tome, na osnovu dokumenata koje je pronašao u arhivskim i porodičnim dokumentima.
„Navodno je bilo devet braće i dvojica pređu na islam, da bi štitili jedni druge, i od njih su Selimovići i Ovčine. Selimovići se javljaju u Herceg-Novom prije 1690. godine, jer je tada njihova zemlja sa Ublina dodijeljena mletačkim podanicima. Takođe u Crnoj Gori je bilo Selimovića, navodno su od Babahetovićaove porodice – Selimovići, Ćorić i Ovčine. U Jednošima jedan lokalitet naziva se Selimovina i Selimova Bistijerna, a u Plavu spominje se 1710. godine Džuba Selimović. Književnik Meša Selimović potječe iz ove porodice.“

… Kad sam 1972. godine naveo ovaj podatak (iz normalne radoznalosti i želje za otkrivanjem svog korijena), neki intelektualci iz Bosne su mi to oštro zamjerili. Rekli su otprilike: „Mnogi od nas tačno znaju svoje hrišćanske pretke, i mogli bismo da pokažemo i direktne dokumente. Ali čemu to? Šta bismo time postigli?“ Ova zamjerka i ovakvo pitanje mogli bi se postaviti povodom otkrivanja svakog istorijskog podatka. U ime čega zatvarati oči pred istinom? Time se ništa ne mijenja, kao što se nikakva ljaga ne baca na bosansko-hercegovačke muslimane ako se ukaže na njihovo porijeklo. Kod mene je ostala i jaka nostalgija za zavičajnim korijenom, mada i Beograd veoma volim. Ja sam vezan za svoje bosansko i muslimansko porijeklo, i uvjeren sam da je naša složenost (zbog dugogodišnjih tuđih navika koje smo prihvatili, zbog čudne istorije, zbog stvorenih kompleksa, zbog hiljadu spletenih čvorova) izuzetno bogata stvaralačkim mogućnostima.“

… Eto tako (da se vratim na porijeklo porodice), negdje valjda početkom 17. vijeka moj daleki predak Vujović iz Vranjske okupio je oko sebe sinove, devet ih je bilo, pa su se dogovorili da dvojica prime neprijateljsku vjeru, da brane ostalu braću i rodbinu. Ko zna da li su ih žrtvovali, odlikovali ili birali odoka. Izgleda da moji časni preci nisu bili suviše kruti što se tiče religije, a ni suviše iskreni: više ih je interesovala moguća korist, ili manja šteta, nego vjera. Za nas, za svoje nepoznate potomke, nisu mnogo marili. I možda su tu ravnodušnost prema svakoj vjeri prenijeli do mene u krvi moji docniji rođaci, a možda su svoju prevjeru plaćali većom revnošću u novoj vjeri.

I desilo se ono što je predački savjet zamislio, pa su dva brata, jedan Selimović, jedan Ovčina, branili braću i rođake, generacijama pamteći da su rod. Kad su rođaštvo počeli da zanemaruju, pa da zaboravljaju, pa da preziru, i kad se sasvim zatrla rodbinska veza, teško je reći: to je dio naše teške i neispitane istorije. Nekadašnja želja da se pomogne rođacima polako se pretvarala u crnu mržnju. Možda su Selimovići pobjeli iz Crne Gore u Bileću da se spasu od istrage poturica, možda su se zakrvljeni rođaci tukli i zatirali što su mogli žešće, i nije prošlo ni dvjesta godina, a Selimovići i Vujovići nisu više ni znali da su iste krvi, a možda su nastojali da to što prije zaborave i sakriju (…).

Moji bliži preci su se zadržali u Visokom, tu se rodio i moj otac Alija.  Posjedovali su ogroman kompleks šuma i imanja, od Zavidovića do blizu Tuzle, i nekoliko kuća, od koji je najljepša bila ona u Treštenici kod Tuzle, velika, na tri boja, lijepo uređena, okružena voćnjacima i velikim šumama, pogodnim za lov. Znam tu kuću kad više nije bila naša: možda mi je zato izgledala ljepša. Kupio ju je bogati seljak Nuhan, ime sam zapamtio, i izgled, i glas, zato što je bio potpuno drugačiji od svih ljudi koji su dolazili u našu kuću.

Moji preci su bili age, pučkog porijekla. Otac je, braneći Nuhana, znao da kaže: I mi smo doskora bili seljaci… Porodična tradicija je znala za četiri gradske generacije Selimovića, u Bileći, bili su trgovci i zlatari. Dalje od toga se nije znalo, pa sam pretpostavljao da se tim zaboravom prikrivao hrišćanski korijen. Ne znam kako su se obogatili, ni kada. Znam kad smo osiromašili: pred Prvi svjetski rat. Ali je otac poslije rata opet imao veliku štalu lijepih konja, i uspješno se bavio trgovinom. Otac je bio krupa, visok, snažan, veseo, živ, pust, nemiran, neukrotiv. Kako se kaže u Bosni, on je istutnjio i svoj i moj tal nemira. Kad mu je bilo 18 godina, oženili su ga, da se smiri. Ali mladi ženik Alija, koji je pokušao da vidi može li živjeti sa ženom koju su mu drugi izabrali (tragovi tog pokušaja su ostali), iznenada je pobjegao od kuće, od nevjeste, od roditelja i neželjenih obaveza i obreo se u Tuzli, kod nekih dalekih rođaka. Iz tog braka od nekoliko noći, rodilo se žensko dijete, moja polusestra, Hanumica, koja je živjela s nama. Nena i djed ubrzo su došli u Tuzlu za nemirnim mladićem i, naravno, sve mu oprostili. Da nisu učinili tako, izgubili bi ga.

Kupili su veliku Dedajića kuću (koja i danas postoji) i postali Tuzlaci.

Danas izgleda teško objašnjivo kako to da djed i otac nisu ništa radili: živjeli su od prodaje porodičnih imanja. Bilo je to početkom vijeka. (1936. poslije očeve smrti, ja sam prodao posljednje što je ostalo, konje, kola, hambare, a 1945, poslije rata, i kuću s baštom.)

Godine 1902. bogati mladić-pustahija zagledao se u siromašnu ljepoticu Pašu Šabanović iz neposrednog komšiluka, dijelila ih je samo baštenska ograda. Nije pristao na prvu djevojku koju su mu izabrali roditelji, na drugu koju je on izabrao sam, nisu rado pristali roditelji. Ali je on uvijek odnosio pobjedu. I tako je moja majka došla u kuću u kojoj je nisu željeli, mada to nisu pokazivali.

… Ne znam zašto je otac prodao staru kuću, u kojoj smo se rodili moj najstariji brat Šefkija, starija sestra i ja (1910). Dugo sam žalio za njom, jer je zaista bila lijepa i vedra. Izgleda da je to učinio zbog ljubomore, jer je kuća cijelom prednjom stranom slobodno gledala na prostranu meraju, preko koje su ljudi neprestano prolazili, a uveče sjedili, pili rakiju i pjevali kuzajući uz saz. Vjerujem da mu je to smetalo.

…Prema djeci otac je bio strog, ili najčešće ravnodušan. U njegovu sobu smo ulazili samo kad nas pozove, i tad smo išli kao na strašni sud. Dvaput godišnje morala su sva djeca da uđu, na dva Bajrama, zbog čestitanja. Nije bio religiozan, ali smo slavili glavne vjerske praznike. Po nacionalnom osjećanju bio je Srbin, i znao je za nerazgovijetno porodično predanje o porijeklu iz istočne Hercegovine ili sjeverne Crne Gore.