Ja sam Srbin koji veruje u Boga

Piše: Goran Šarić

Vilim Karlović je do 1990. tri godine zaredom bio prvak Jugoslavije u full contactu. Onda je došla 1991. i u modi su bile neke puno opasnije igre. Iako se tek oženio i dobio sina, otišao je na vukovarsko ratište gdje je kao pripadnik ZNG-a zarobljen od strane JNA, dobrovoljačkih jedinica iz Srbije i lokalnih Srba, pripadnika teritorijalne obrane. Odveden je na streljanje, ali ga je spasio jedan od egzekutora sa Ovčare jer su imali zajedničkog poznanika. Svoje iskustvo je opisao u knjizi „Preživio sam Vukovar i Ovčaru“.

Kad ga je taj ubojica izvukao od streljanja, Vilimov pakao je tek počeo. Zatvorili su ga na „Velepromet“ i sa ostalim zarobljenicima čekao je deportaciju u Sremsku Mitrovicu. Iz te mase zarobljenika, grupe teritorijalaca porijeklom sa vukovarskog područja (Negoslavački bataljun i neki Vinkovčani) pod vodstvom jednog navijača, izvjesnog Belgije odvodili su pojedince kojima se nakon toga gubio svaki trag. Tog dana izveli su ih 17. Samo se Vilim vratio živ.

Vilima su odveli u jednu kuću gdje su ga skinuli golog i satima mučili na najstrašnije načine. Palili su ga upaljačima i svijećama, a jedina žena među dvadesetak njegovih mučitelja rekla je da će mu odrezati genitalije prije nego ga Belgija zakolje. I dok se na Ovčari svim silama borio da preživi, sad mu je ostalo još samo toliko snage da zavapi: „Isuse Kriste, oprosti mi moje grijehe. Pomozi mi da izdržim muke kao što si ih ti izdržao, primi moju dušu.“

I upravo u trenutku kad su mučitelji krenuli da ga ubiju, dok je završavao svoju molitvu, u kuću upadaju Marko Ljuboja i Predrag Milojević sa namjerom da Vilima spase. Za razliku od Belgije i njegove bande, koji su se tokom bitke držali pozadine, Ljuboja i Milojević su bili hrabri borci (Milojević je nažalost lažno osuđen na 20 godina zatvora, da bi se sakrili pravi krivci, iako postoji čak i slika gdje Milojević istrčava iz zaklona pod paljbom snajpera spašavajući dječaka hrvatske nacionalnosti koji je izašao iz podruma). Milojević je ironično upitao Belgiju: „Da ga nisi možda zarobio na prvoj liniji?“

Tu nastaje sukob između dvadesetak pijanih zločinaca i dva časna srpska vojnika. Zločinci su povadili puške i repetirali ih, ali su Ljuboja i Milojević svojim tijelima zaštitili Vilima i uperili pištolje u ovih 20 teritorijalaca. Bili su spremni dati živote za za zarobljenog neprijateljskog vojnika. Milojević je rekao: „Ubićete ga samo preko nas mrtvih!“.

Milojević i Ljuboja su uspjeli spasiti Vilima. Izvinuli su mu se u ime cijelog srpskog naroda i objasnili da ta banda gazi tradiciju slavne srpske vojske, poznate po neusporedivim primjerima humanosti i čojstva (kao što je propuštanje medicinske pomoći za protivničke bugarske vojnike tokom bitke ili sahranjivanje neprijateljskih habsburških vojnika zajedno sa svojim poginulim). Kad je Vilim onako izmučen pitao Milojevića zašto je riskirao svoj život da ga spasi, Milojević je odgovorio:

„Ja sam Srbin koji veruje u Boga!“

Baš tu je odgovor zašto su ovi teritorijalci radili Vilimu to što su radili. Nažalost, većinu zločina nad Hrvatima u posljednjem ratu (da je bar posljednji) počinile su lokalne jedinice, a lokalni Srbi bili su u velikom broju bili bezbožnici, vjernici u Broza i njegove komunjare, nisu išli u crkvu, nisu krstili djecu, nisu slavili slavu, Božić i Uskrs…

Trenutno se u Srbiji vodi bjesomučna kampanja ponižavanja svetosavlja, Crkve i svega tradicionalnog, koju predvode mediji poput N1 i Nove. A šta je Srbin ili bilo koji čovjek na svijetu bez Boga? Samo bezbožnik može počiniti takve zločine. Čovjek koji vjeruje u Boga i u svom neprijatelju vidi Božje stvorenje. To najbolje oslikava priča koja opisuje bijeg Židova iz Egipta preko Crvenog mora, dok za njima juri egipatska vojska. Čitav svemir je sa uzbuđenjem promatrao tu potjeru i kad je Bog pustio more na Egipćane, anđeli su počeli skakati od sreće, a Bog im kaže: „Ne radujte se! I oni su moja djeca.“

Vilim Karlović je prije tri godine rekao: „Govorim o praštanju i pomirenju. Mi smo narodi koji ćemo morati živjeti zajedno. Molim Boga i za hrvatski i srpski narod da zlo koje se nadvilo nad ove narode… ja ću to nazvati velikom slovom Zlo, to je dublja priča… da uz molitve i vapaje i jedino uz Isusa Krista riješimo ove probleme.“

Njegove riječi bile su proročanske. Migrantski valovi, epidemije, društveni inžinjering, prevare i sukobi oko izbora u SAD-u, potresi… Narodi na Balkanu upućeni su jedni na druge. I zato mi je bilo drago kad je Srbija prva pritekla u pomoć Hrvatskoj i uplatila milijun eura pomoći.

Razmišljao sam dugo o strahu i patnji tih ljudi koji su u trenutku izgubili svoje domove. Pokušao sam osjetiti ono što oni osjećaju. Sve što si izgradio, tvoj dom, tvoj mir, tvoj život, sve je nestalo u sekundi. Zato je važno da u tim ljudima ne gledamo ni Hrvate ni Srbe, nego ljude, našeg brata i sestru koji trebaju pomoć. I da im pomognemo koliko možemo. Ja sam Srbin koji vjeruje u Boga!

Hristos se rodi! Sretan Božić!