Evo kako je Kina pobedila zlo!

Hrvatski naučnik Igor Rudan za hrvatski “Večernji” napisao је tekst o koronavirusu, i njegovom efikasnom suzbijanju u Kini, odakle je све i krenuo. Evo šta su mu ispričali kineski lekari i kakva su njihova iskustva u borni sa užasom koji nas je snašao.

Napisao: Igor Rudan

Nazvao sam nekoliko kolega iz Kine, vodećih tamošnjih stručnjaka za globalno zdravlje, kako bi ih zamolio da se prisete svih nepredviđenih situacija i “uskih grla” s kojima su se morali nositi dok su suzbijali epidemiju u Vuhanu. Rekao sam im kako je hrvatski, tj. dubrovački izum s kraja 14. veka- karantin – spasio u 21. veku Vuhan i Kinu od COVID-19, te da bi bilo lepo kada bi sada i njihova iskustva pomogla nama u Hrvatskoj.

Prenosim, dakle, njihovu priču o Vuhanu, koja možda nosi i poneki koristan savet za nas. U novembru ili decembru 2019., negde u okolini Vuhana novi je koronavirus skočio s nekog malog sisavca, ptice ili šišmiša na čoveka i širio se neko vreme među tamošnjim stanovnicima. Nakon nekoliko stotina zaraženih, pojavilo se i dovoljno težih slučajeva upale pluća, pretežno među starijim muškarcima. Oni su završili na lečenju u bolnicama 11-milionskog Vuhana. Te izolovane prve slučajeve niko nije ni primetio kao nešto posebno. Tek između 26. i 28. decembra pojavila se prva grupa bolesnika s tom neobičnom upalom pluća u istoj bolnici. Bila je to “Hubei bolnica za integriranu tradicionalnu kinesku i zapadnu medicinu” (HICWM).

Svi oboleli bili su na neki način povezani s ribljom pijacom Huanan. Tada su lekari te bolnice prvi puta posumnjali da bi se moglo raditi o novom uzročniku bolesti. No, lekari su tada već i sami bili zaraženi. Štaviše, zarazili su velikom brzinom i brojne svoje kolege, a oni pak svoje pacijente. Mnogi pacijenti bili su već teško bolesni, stari i kompromitiranog imunog sistem . Svi su shvatali da se širi neka nova zaraza, ali njeni su simptomi uglavnom bili blagi u lekara i mlađih pacijenata, ali sve teži u starijih. Upala pluća nastupala bi relativno retko, a niko nije znao šta je uzrokuje, no za stare i bolesne bila je izrazito opasna.

Poslednjeg dana 2019. godine kineske su vlasti obavestile o tome Svjetsku zdravstvenu organizaciju u Ženevi, a prvog dana 2020. zatvorili su i riblju pijacu. Ipak, trebalo je vremena da se virus izoluje iz krvi obolelih. Virus je otkriven je 7. januara i prepoznat je odmah kao novi, sedmi po redu ljudski koronavirus, donekle sličan SARS-u. Njegova je nasledna uputstva očitana i 12. januara i podeljena s celim svetom. Temeljem toga, već idućeg su dana bili dostupni dijagnostički testovi, koji su napokon mogli prepoznati ko je zaražen.

Problem s novim koronavirusom bio je što se brzo i uspešno širio među ljudima u fazi dok zaraženi nisu pokazivali simptome, pa je bilo jasno da je eksplozivna epidemija širom Vuhana neizbežna.

Čitavo to vreme, između 26. decembra i 12. januara, epidemija se brzo širila Vuhanom, a velik broj lekara u bolnicama zarazio se virusom. Iako njihova klinička slika nije bila teška niti su lično bili u ozbiljnijoj opasnosti, te su želeli nastaviti pomagati pacijentima, to nisu smeli. Naime, mogli su da prenesu zarazu na ljude u puno težem stanju. Celi su lekarski timovi morali kućama, kako bi preboleli COVID-19 ili bili u karantinu kao kontakti svojih kolega.

U tim danima, kada nije bilo dovoljno lekara u bolnicama Vuhana, a epidemija se širila među teškim bolničkim pacijentima, umiralo je u Vuhanu najviše ljudi. Stopa umiranja među već starima i teško bolesnima bila je, razume se, znatno viša no što bi bila među zdravim stanovništvom van bolnice. Oko 15. januara broj novoobolelih u Vuhanu je već bilo blizu 500, a 19. janaura blizu 1000, da bi 22. januara dosegao 2000 dnevno.

No, problem s epidemijama jest što su se ti oboleli javili u bolnice i tamo su testirani tek danima kasnije. Tako su epidemiolozi taj “skok” sa 100 na 200 novozaraženih u bolnicama mogli da primete tek 22. januara. To im je bio siguran znak da se izvan bolnica, među stanovništvom, epidemija već užasno brzo širi. Ovo je važno zapamtiti, jer to znači da kada danas zemlje Evrope potvrde oko 200 zaraženih koji su se javili na testiranje, to znači da je stvaran broj novozaraženih među stanovništvom toga dana, verovatno, već i deset puta veći.

Uz sve te nedaće, radi putovanja vezanih uz proslavu kineske Nove godine, putnici iz Vuhana proneli su koronavirus u baš sve kineske pokrajine, gde su zabeleženi prvi slučajevi. Već idućeg dana, 23. januara, celi Vuhan je hitno proglašen karantinom. Dan kasnije, zatvoreno je i još petnaest okolnih gradova koji značajno komuniciraju s Vuhanom. Učinci mera karantina na smanjenje broja pozitivno testiranih primečen je tek dve nedeljne kasnije, ali nakon toga je u trajnom padu.

U pokrajini Hubei je, dakle, novi koronavirus takođe najpre ušao u velike bolnice glavnog grada, Vuhana, te napravio velik pritisak na njih. Bilo je to u vreme dok su mnogi zaraženi lekari bili u izolaciji. Moji kineski kolege prisjetili su se niza odluka koje je trebalo doneti, te postupaka i “uskih grla” koje nisu mogli da predvide.

Najpre, njihova situacija u Vuhanu i pokrajini Hubei bila je 23. januara”savršena oluja”. Velik broj zaraženih lekara bio je u izolaciji u trenutku kada je glavni val teških bolesnika iz Vuhana nahrlio u bolnice. Ovde je Kina je imala sreću što je tako mnogoljudna zemlja. Sve ostale kineske provincije poslale su tada, vanrednim letovima, velik broj lekara i sestara u svaki od 16 gradova u karantinu, a vojska im je dopremila stotine veštačkih respiratora. Tako su premostili nestašicu zdravstvenog osoblja i opreme, dok se lekari iz pokrajine Hubei nisu oporavili i mogli vratiti na posao.

Prvi i najvažniji zadatak timova pridošlih u Vuhan bio je fizički odvojiti zaražene bolesnike od nezaraženih bolesnika u bolnicama. Sada su već imali testove, pa su mogli dnevno testirati sve bolesnike i znati ko je zaražen. Jedna mogućnost bila je premestiti negde sve pacijente nezaražene virusom, a u bolnicama ostaviti sve zaražene. Ali, nezaraženi pacijenti su takođe trebali sofisticiranu bolničku opremu. Nisu ih mogli sve transportovati u druge pokrajine jer bi za mnoge to bilo prerizično. Druga je mogućnost bila da se neke bolnice Vuhana proglase onima za zaražene, a druge za nezaražene. Ali u tim premeštanjima po gradu, strah je bio da će doći do haosa i da će na kraju u sve bolnice biti unesen virus.

Stoga je donesena pragmatična, ostatku sveta neverovatna odluka: tokom samo nekoliko dana, izgradiće se dve potpuno nove bolnice, samo za zaražene. Opremiće ih se stotinama respiratora i jedinicama intenzivne nege. Ta radikalna odluka bila je jedna od najboljih, jer je suzbila daljnje širenje zaraze među bolničkim pacijentima, koji su vrlo značajno pridoneli ukupnom broju umrlih. Drugo “usko grlo” postala su zaštitna odela protiv zaraze za lekare i sestre. Mislili su da ih imaju dovoljno, ali kad su se vuhanski lekari vratili na posao, a uvezeni medicinski timovi još bili tamo, videlo se da zaštitnih odela jednostavno nikada nema dosta. Nekim je fabrikama tada naređena masovna proizvodnja zaštitnih odela. Uz to, nije važno samo imati odela, već i provesti dovoljno kvalitetnu obuku među lekarimai sestrama kako se ona pravilno koriste.

Poučeni iskustvom zaraze celih lekarskih timova u početku, direktori golemih bolnica u Vuhanu podelili su svoje radnike na timove koji su bili dovoljno veliki da drže cela odeljenja. Takvi timovi više nisu smeli da budu u bolnici u isto vreme, a ni privatno se družiti ili dolaziti u dodir. Tako se osiguravalo se da, ako se već razboli i dio lekarskog kadra, da se ne razbole svi. Idući praktičan problem bio im je što lekari nisu ceo dan smeli da izlaze iz tih odela, pa nisu mogli vršiti nuždu. Trebalo je nabaviti veliku količinu pelena za odrasle, koje su zdravstveni radnici morali da nose ceo dan u svojim smenama.

Još jedan nepredviđen problem je što lekarima u tim odelima koža nije mogla da diše. Nakon nekoliko dana počeli bi da razvijaju vrlo ružne i bolne osipe. Trebalo je mobilizirati cele timove dermatologa da svojim kolegama na kraju smene saniraju te osipe, kako bi idućeg dana opet mogli da rade. Uz to, bolnice Vuhana su tada bile već toliko pretrpane bolesnicima i lekarima, da je trebalo udvostručiti ili utrostručiti proizvodnju i ponudu hrane i pića za sve te ljude. Nadalje, lekari su morali bdeti nad pacijentima cele dane i noći.

Zbog toga su se počela postavljati praktična pitanja – ima li smisla da se, tokom epidemije, uopšte vraćaju svojim domovima? Većina ih je odlučila ostajati i spavati u bolnici, kako bi zaštitili svoje porodice od zaraze. Drugi su iznajmili privremeno stanove u blizini bolnice, kako bi se dobro naspavali, a ne bi ugrozili porodicu. Treći su uputili svoje porodice rodbini. Vjrujem da o ovim pitanjima sada razmišljaju i moji kolege u Hrvatskoj, mnogi od njih moji bivši studenti, pa im ovim putem nudim neke ideje iz Vuhana.

Naposletku, nakon što su na ovaj način suzbili bolničke epidemije, trebalo je suzbiti i epidemiju izvan bolnice, među stanovništvom u gradu Vuhanu. To se moglo samo masovnim testiranjem svih sumnjivih na zarazu. Bilo je to u doba gripe i prehlada, u januaru i februaru, pa je mnogo ljudi kašljalo. Trebalo je videti ko kašlje zbog gripa ili prehlade, a ko zbog COVID-19. Kinezi su organizirali hiljade malih epidemioloških timova koji su se javljali na dojave i išli po stanovima, merili temperaturu i testirali ljude.

Kao što je sve zaražene pacijente trebao izmestiti iz postojećih bolnica u dve novoizgrađene bolnice, na isti način je i sve zaražene ljude s blažom slikom bolesti trebalo staviti u izolaciju. Za to su koristili stadione i prazne škole. Vrlo velik broj zaraženih ljudi na taj su način premestili u izolaciju i pratili ih dok ne ozdrave, te ne pokažu više tragove virusa.

Tako je Vuhan između 23. januara i 7. marta uspeo u šest nedelja sasvim suzbiti golemu, bukteću epidemiju koronavirusa, koja je na vrhuncu imala oko 3750 potvrđenih zaraženih u jednom danu. Analogija toga za Hrvatsku bio bi 1364 nova potvrđena slučaja dnevno, radi poređenja. I to su uspeli suzbiti karantinom unutar šest nedelja.

Na kraju, pitao sam ih kako su uspeli da zadrže 11 miliona ljudi tako strogo u svojim domovima. Kolege su mi rekle da, kada su zatvorili Vuhan, vlada je okupila vodeće kineske stručnjake za pravosuđe. Već 6. februara, dve nedelje nakon zatvaranja Vuhana, doneli su na snagu “Zakon o kažnjavanju kriminalnih radnji usmerenih protiv sprečavanja širenja novog koronavirusa koji uzrokuje upalu pluća”. Svaki zaraženi kome je određen karantin, a namerno je prekrši, kaznio bi se kaznom “između 10 godina zatvora i smrtne kazne”,zavisno o posjedicama, prema članku 114. i 115. Kineskog kaznenog zakona. Ako je odredbu o karantinu prekršio slučajno, bio bi zatvoren na mesec dana do tri godine. A ko na bilo koji način, iz nehaja i protivno uputstvima štaba za prevenciju koronavirusa, doprinese širenju virusa, kaznio bi se s 3 do 7 godina zatvora. Očigledno, radi se o kaznama koje su bile dovoljno uverljive da bi se 11 miliona ljudi uspelo držati u strogom karantinu.

Izlazak je bio dopušten samo jednom članu domaćinstva, svaka tri dana, kako bi nabavio namirnice za ostale. Pre izlaska morao je pozvati jedan od onih malih epidemioloških timova, kako bi mu izmerili temperaturu.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *