Dan kad je ubijen krvnik iz Jasenovca

Prošle nedelje, tačnije u sredu 20. aprila, navršilo se 53 godine od smrti Vjekoslava Maksa Luburića, zloglasnog ustaškog časnika i zapovednika koncentracionog logora u Jasenovcu. Luburića je mrtvog u zoru 21. aprila 1969. godine ispod kreveta u španskom gradu Karcaiksentu pronašao sin Domagoj.

Ubijen je dan ranije udarcima tupog predmeta u glavu, a Ilija Stanić Livaja je osoba koju se primarno dovodi u vezu s ubojstvom. Deklasificirani dokumenti UDBA-e navode da je najprije pokušao otrovati Luburića, što je Luburića samo omamilo, te ga je zatim udario metalnom šipkom u glavu, a tijelo sakrio ispod kreveta. Prema navedenim dokumentima Stanić je to napravio kao agent pod kodnim imenom Mungos.

U dva kasnija intervjua Stanić tvrdi da su još dvojica muškaraca, Vlado Marković i Nikola Katičić, bili s njim i da su oni počinili ubojstvo, a da je on očistio mjesto zločina. Stanić je novinarima tvrdio da navodno zadatak da ubije Luburića nije dobio od Udbe, nego od kruga oko udovice Ante Pavelića, ali se poslije Luburićevog ubojstva odmah vratio u Jugoslaviju, te nakon davanja iskaza Udbi poslije za tu tajnu službu dugo godina radio kao dobar poznavatelj ustaške emigracije.

Luburić je nakon sloma NDH boravio u emigraciji i koristio je razna imena: „general Ladislav Černošky“ i „général Drinjanin“. Problem jugoslavenskih agenata bio je u tome kako mu prići i likvidirati ga. Agent Udbe Stanić bio je nešto stariji od dvadesetak godina, a za sebe je govorio da je pobjegao iz Jugoslavije 1966. godine. Tvrdio je da je porijeklom iz Hercegovine (iz mjesta Čolopeci pored Konjica), prošao je kroz logor za izbjeglice u Zirndorfu u Njemačkoj gdje je, kao sin bivšeg Luburićeva vojnika, stupio u kontakt sa simpatizerima Odpora. Iz Njemačke Stanić odlazi u Francusku, u Pariz, Nicu i Lyon, gdje zalazi često u emigrantske krugove. Nakon toga odlazi u Madrid gdje ga hrvatska zajednica hladno dočekuje.

Nakon dolaska u Carcaixent, Stanić prepričava svoju priču Luburiću, i to s takvom uvjerljivošću da ga Luburić zapošljava u svojoj tiskari. Vrijedan na poslu i prijateljski naklonjen prema svima, ostavlja dobar dojam na one s kojima surađuje. Nakon nekoliko mjeseci čak se zaručuje s jednom mladom bolničarkom iz okolice ostavljajući tako dojam da se ozbiljno i trajno namjerava nastaniti u toj zemlji.

Inače, Vjekoslav „Maks“ Luburić rođen je u Humcu kraj Ljubuškog, 20. lipnja 1913. Bio je ustaški časnik, zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac i aktivist u ustaškoj političkoj emigraciji. Nakon što se pridružio ustaškim emigrantima koji su u Mađarskoj i Italiji tridesetih godina pripremali za borbu protiv Kraljevine Jugoslavije, tijekom Drugog svjetskog rata je od najnižeg časničkog čina u ustaškoj vojnici, do generala Hrvatskih oružanih snaga.

Pri tome se odlikovao osobitom agresivnošću ne samo prema neprijateljskim postrojbama, nego i prema civilnom stanovništvu i čak časnicima domobranstva i ustašama – zbog čega je povremeno imao probleme i s njemačkim zapovjedništvima, od kojih je pak u drugim navratima predlagan za njemačka odlikovanja. Kao zapovjednik Ustaške obrane, izrasle iz stražara koncentracijskog logora Jasenovac, imao je presudnu ulogu u zločinima počinjenima u tom logoru, ali i na drugim mjestima gdje je ta postrojba djelovala.

Nakon kraja rata, nastavio je djelovati u tzv. križarima, vodeći gerilske operacije na području Zapadne Slavonije, gdje su postrojbe Ustaške obrane imale glavno područje djelovanja tijekom Drugog svjetskog rata. 1949. godine je došao u Španjolsku, te ostvario znatni utjecaj među ustaškom emigracijom; ocjenjujući da Zapad nije zainteresiran za rušenje Jugoslavije, založio se za suradnju sa SSSR-om i pomirbu ustaša s hrvatskim komunistima, radi osamostaljenja Hrvatske.

Kao početak nasilnih događanja koja su utjecala na daljnji razvoj njegovog života spominjao je smrt svojega oca, inače dobrostojećeg službenika u Ljubuškom kojega su navodno 1918. godine pretukli „Srbi“ i polili ga vodom ostavivši ga da se smrzava u podrumu. Vjekoslav Luburić u jednom svojem članku iz 1965. sam tvrdi da je u dobi od 16 godina uz pomoć jednog mještanina pronašao neoznačeni očev grob u Trebinju, i na njemu se zakleo da će se do smrti boriti protiv neprijatelja Hrvatske.

Izvor: Večernji list