Da li je moguće: Ulica u ČIkagu nosi ime zloglasnog kardinala Stepinca

Jedna od ulica u višemilionskom gradu Čikagu, u njegovom južnom delu, nazvana je po imenu hrvatskog kardinala Alojzija Stepinca, ratnog zločinca osuđenog zbog zverstava koja su počinjena na teritoriji Nezavisne države Hrvatske, saveznika Trećeg Rajha čije je osnivanje i postupanje prema Srbima, Jevrejima, Romima i Hrvatima antifašistima ovaj sveštenik zdušno podržavao.

Naime, tog dana, proklamacijom (odlukom) gradonačelnika Ričarda Dejlija(Richard Daley) potez na Princetown aveniji od 26. do 33. ulice nazvan je “Cardinal Stepinac Way”, u sećanje na, kako je navedeno, Stepinčevu životnu posvećenost borbi za politička, verska i ljudska prava koji su ga učinili simbolom veličine hrvatsko-američke zajednice.”
Možemo samo da se zapitamo koliko je gospodin Dejli poznavao balkansku i evropsku istoriju kada je stavio svoj potpis ispod sledećih rečenica:

“…kao odgovor na njegovo odbijanje da prekine veze sa Rimokatoličkom crkvom, komunistička vlada ga je lažno optužila za nacističku saradnju…”,

U tekstu odluke se zatim iznose tvrdnje o autopsiji iz 1993. godine koja je “dokazala” da je Stepinac “sistematski trovan” u komunističkom zatvoru, da bi na posletku umro kao “mučenik”.

U odluci se na kraju konstatuje da se 3. oktobar 1998. godine proglašava “Danom kardinala Stepinca u Čikagu”.

Ono što prvo upada u oči jeste da je odluka gradonačelnika bazirana na netačnim (da ne kažemo koju goru reč) istorijskim činjenicama.

Lažirana istorija

Za kardinala Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa u vreme Drugog svetskog rata, moglo bi se reći svašta, ali svakako ne i da je bio borac za politička, ljudska i verska prava, osim kada se radi isključivo o pravima katoličkih vernika u Hrvatskoj.

Početak rata i osnivanje Nezavisne Države Hrvatske pod protektoratom nacističke Nemačke Stepinac je dočekao sa neskrivenim oduševljenjem, o čemu govori činjenica da je bio prvi koji je ustaškom generalu Slavku Kvaterniku čestitao proglašenje NDH, a zatim se sastao sa poglavnikom Antom Pavelićem, te izdao proglas katoličkom kleru i vernicima da se stave u službu novoosnovane kvislinške države.

Podržao NDH: Stepinac čestita poglavniku Anti Paveliću osnivanje kvislinške države

Usledile su četiri godine najstrašnije tiranije na teritoriji današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u kojoj su sistematski, prvo na lokalnim stratištima a kasnije i u sistemu koncentracionioh logora, ubijani Srbi, Jevreji, Cigani i Hrvati antifašisti, tiranije nad čijim su se zverstvima zgražavali i oficiri Vermahta koji su se zatekli u Hrvatskoj, a koju je nemo posmatrao i svojim rečima podstrekivao čovek čija je hrišćanska i pastirska dužnost bila da zločine spreči.

Zločin i (preblaga) kazna

Alojzije Stepinac osuđen je 1946. na 16 godina robije zbog saradnje s ustaškim režimom, a optužnica, sa dokaznim materijalom, brojala je preko hiljadu stranica. Prebačen je u zatvor Lepoglavu gdje je smješten je u posebno krilo, gde je susedna ćelija pretvorena u kapelicu. Iz zatvora je pušten nakon pet godina i prebačen u rodni Krašić, gde je bio u nekoj vrsti kućnog pritvora, u kome je i umro 1960. godine.

Osuđen kao zločinac: Alojzije Stepinac pred Hrvatskim sudom u Zagrebu 1945.godine

Ako delimično prihvatimo činjenicu da su posleratni komunistički sudovi bili opterećeni ideologijom, te su možda iz tog razloga imali strožiji stav prema dokazanim antikomunistima, kakav je bio Alojzije Stepinac, ajde da vidimo šta o Alojziju Stepincu kažu uvaženi hrvatski stručnjaci, istoričari i teolozi.

O tome koliko je gradonačelnik Čikaga svojevremeno bio u zabludi kada je Stepincu ukazao čast da po njegovom imenu nazove ulicu u Čikagu govori između ostalog i izjava hrvatskog istoričara Hrvoja Klasića, koji raskrinkava priču o tome kako je Stepinac bio “sistematski trovan” u komunističkom zatvoru, što je jedna od “činjenica” na koju se poziva Dejli u svojoj odluci:

„Kada se neko želi proglasiti svetim, onda on mora biti mučenik i zato puno slušamo o tome kako je Stepinac bio trovan, ozračen, maltretiran. Ali, ne postoje dokazi za to. Naprotiv. Institut `Ruđer Bošković` poručio je da to nikad nije dokazano”, kaže Klasnić, inače specijalista upravo za ovaj period istorije.

Šta otkrivaju pisma Stepinca Papi Piju XII

Pored toga, Klasić je analizirao pisma iz arhiva pape Pija XII, koja je otvorena pre dve godine, pa navodi primer pisma u kome Stepinac papu obaveštava da je s Antom Pavelićem i Slavkom Kvaternikom pričao o tome da bi se određeni broj Slovenaca (200,000) preselio u Hrvatsku, a isti toliki broj Srba “prebacio” u Srbiju. Stepinac se u razgovoru i pismu niti jednom riječju ne protivi ideji “humanog preseljenja”.

“Na današnjem bi se sudu to svakako označilo kao etničko čišćenje”, kaže Klasić, koji u svojoj daljoj analizi odnosa Stepinca prema “nearijevcima”, kaže:

“O tome kako se Stepinac odnosi prema katolicima, a kako prema nekatolicima govori i jedno pismo koje nadbiskup (23. aprila 1941) upućuje ministru unutarnjih poslova NDH Andriji Artukoviću u kojem kaže: “Povodom najavljenog donošenja protužidovskih zakona čast mi upozoriti Vas na sljedeće: imade dobrih katolika koji su židovske rase i koji su iz uvjerenja konvertirali iz židovskog vjerozakona… imade među njima i takovih koji su se istaknuli kao dobri hrvatski nacionalisti. Smatram da bi bilo dobro da se kod donošenja potrebnih zakona uzme u obzir takove konvertite”.

Kolaboracija sa ustašama: Stepinac služi misu pred strojem oficira NDH

Hrvatski istoričar nadalje konstatuje kako Stepinac ne moli Pavelića da ukine rasne zakone, zatvori logore i prekine s deportacijama, nego predlaže “da se upućivanje u logore vrši na taj način, da im bude omogućeno da spreme najnužnije stvari…“.

On analizira i Stepinčevo tumačenje Božje zapovesti koja glasi “Ne ubij!“.

“U pismu koje nadbiskup šalje Anti Paveliću i u kojem spominje “da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba”, Stepinac ističe da to “po katoličkom moralu nije dopušteno” te moli poglavnika da se “na cijelom teritoriju NDH ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt”, kaže Klasić, te dodaje: “Nisam stručnjak za teološka pitanja, ali sam si dao malo truda i proučio nekoliko katekizama Katoličke crkve i nigdje nisam pronašao objašnjenje zbog koje to krivnje netko zaslužuje smrt, odnosno kada je to, osim eventualno u samoobrani, dopušteno da čovjek ubije čovjeka”.

“Kad bi Pavelić ostao 20 godina, šizmatici bi bili likvidirani”

U jednom od pisama koje je zagrebački nadbiskup Stepinac poslao pap Piju XII (koji je i sam bio na udaru zbog nesavjesnog odnosa prema Jevrejima tokom Drugog svetskog rata), kaže se i sledeće:

Veliki je interes Srba šizmatika da uđu u Katoličku crkvu. Sigurno to čine pod dojmom da vlast podržava katoličanstvo. Ali ne može se poreći niti da ih tjera i sva bijeda šizmatičke crkve… Vjerujem, kada bi poglavnik Pavelić bio 20 godina na čelu vlade, šizmatici bi bili posve likvidirani iz Hrvatske, piše Stepinac papi Piju XII.

Isečak iz ustaške štampe: Bliski odnosi katoličke crkve i vrha NDH

Zagrebački nadbiskup u istom tom pismu, pozivajući Svetu stolicu da prizna NDH, koristi priliku da još jednom naglasi “o kakvoj se borbi u novostvorenoj hrvatskoj državi ustvari radi”.

–Ne sumnjam Sveti Oče da se ovdje vodi očajna borba na život ili smrt između šizme koja je predstavljena u srpstvu i katoličanstva predstavljenog u Hrvatima.

Zašto Stepinac nije postao svetac

Ipak, o ulozi kardinala Stepinca u stravičnim događajima u NDH ponajviše govore istorijski arhivi u koje su imali uvid članovi mešovite katoličko-pravoslavne Komisije, u kojoj su između ostalih bili i aktuelni patrijarh Srpske pravoslavne crkve, gospodin Porfirije (tada još kao mitropolit zagrebačko-ljubljanski), te nadbiskup Katoličke crke u Hrvatskoj, Josip Bozanić, a koja je u međuvremenu prekinula rad koji je imao za cilj utvrđivanje istine o Stepincu, a povodom zahteva da ga se kanonizuje, tj.proglasi svetim.

Hrvatski teolog i novinar Drago Pilsel, u tekstu čiji već naslov dovoljno otkriva “Stepinac svetac? Malo morgen! Ne za naših života” ističe kako je papa Franjo zaustavio proces kanonizacije Stepinca posle protesta Srpske pravoslavne crkve i Carigradske patrijaršije i pisma koje mu je poslao Sveti Sinod, ali i srpski patrijarh Irinej lično:

“SPC je upozorila papu Franju na neke primjere, najblaže rečeno, ambivalentnosti u ponašanju kardinala Stepinca. Recimo, ne samo da ničim nije dovodio u pitanje donošenja zakona i mjera protiv Židova i Srba (kada je reagirao, bilo je za mnoge prekasno), nego se zalagao za poštovanje njihovog “dostojanstva” u trenutku kada je itekako dobro znao da spomenute “mjere” znače skoro isključivo jezivu smrt desetina hiljada ljudi u Jadovnu, a potom mnogo više u Jasenovcu i širom NDH”, piše Pilsel, pa dodaje:

“Papa Franjo je, kako znamo, predložio formiranje mješovito katoličko-pravoslavne komisije za proučavanje Stepinčeva života i djela prije, za trajanje i nakon Drugog svjetskog rata. Dakle, Papa nije mogao prijeći preko jasnih iskaza o ambivalentnosti i insuficijentnosti Stepinca.”

Valja ovde dodati da je Drago Pilsel bivši student pape Franje, koji mu je predavao na Teološkom fakultetu u Buenos Airesu u doba dok je obavljao dužnosti kardinala u Argentini. On je ujedno i sin Pavelićevog telohranitelja i pripadnik ustaške mladeži u ovoj južnoameričkoj zemlji, koji se javno pokajao zbog svoje prošlosti i 1990-tih vratio u Hrvatsku, gde se ostvario kao uvaženi novinar i analitičar.

Stepinac ćutao na ubistva dece, sveštenika i tri srpska episkopa

Drago Pilsel je i čovek kome je počivši srpski patrijarh Irinej poverio pismo koje je 2014.godine poslao upravo papi Franji, a u kome se iznose argumenti Srpske pravoslavne crkve protiv kanonizacije Stepinca, a koje možete pročitati OVDE!

Dokumentacija koju je SPC dostavila tokom rada Mešovite komisije o Stepincu potvrđuje da je kardinal oćutao i bez protesta prihvatio činjenicu da su ustaše na svirep način ubile na hiljade pravoslavnih Srba, Jevreja i Cigana, da su krvnički ubijana braća u Hristu, tri pravoslavna episkopa i više stotina pravoslavnih sveštenika i monaha.

Prevođenje u „pravu veru Hristovu“: Pokrštavanje Srba u selu Obradovci, Nova Gradiška

Stepincu se stavlja na dušu što je propagirao pokrštavanje pravoslavnih Srba u NDH, ali i mirno gledao mučenje i ubijanje istih koji su već bili primili katoličku veru, kao i ubijanje dece naroda koji su u NDH tretirani kao niže rase – Srba, Jevreja, Cigana…

Kakav je odnos prema ustaštvu i njihovim zločinima imao verski poglavar katoličke crkve u NDH govori i činjenica da je jedan deo sveštenika pod njegovom upravom odlučio obući ustašku uniformu te direktno učestvovati u zločinima nad Nehrvatima, poput po zlu čuvenog franjevca Miroslava Filipovića-Majstorovića, poznatijeg po nadimku Fra Sotona, zatim Božidara Brale, šefa ustaške policije u okupiranom Sarajeva, te sveštenika Mate Mugoša, autora čuvene rečenice da bi svaki hrvatski sveštenik “trebao imati molitvenu knjigu u jednoj, a pištolj u drugoj ruci”. Ili Ivana Guberine, vođe Hrvatskog katoličkog pokreta, koji je bio u ličnoj gardi Ante Pavelića.

Fra sotona: Miroslav Filipović-Majstorović jedan je od zloglasnih Stepinčevih sveštenika koji je obukao ustašku unifirmu

Posebno poglavlje zaslužuje Ivan Šarić, rimokatolički nadbiskup vrhbosanski sa sedištem u Sarajevu, koji je otvoreno podržavao ustaše, nasilno pokatoličavanje pravoslavnih Srba. Njegove eparhijske novine su tada pisale: „Ljubav je granica. Pokret za oslobođenje sveta od Jevreja je pokret za obnovu ljudskog dostojanstva. Iza ovog pokreta stoji Sveznajući i svemogući Bog.“ Ostao je upamćen i po tome jer je prisvajao jevrejsku imovinu za sopstvene potrebe.

Takođe, treba imati u vidu da su časne sestre iz katoličkih samostana bile angažovane praktično kao osoblje u ustaškim logorima smrti, poput Jastrebarskog, Jasenovca i Stare Gradičke, a postoje i brojna svedočenja preživele dece logoraša kako su ih sestre tukle i zlostavljale.

I sve se to dešavalo u vreme dok je na čelu crkve bio zagrebački nadbiskup, kasnije kardinal Alojzije Stepinac. Kakav je uticaj na svoje podređene mogao imati njihov duhovni otac kada su oni ovako duboko zaglibili u zločin?

Ovo si neki nazivali hrišćanskom misijom:  Časne sestre su radile u ustaškim logorima

Uzdizanju Stepinca na pijedestal sveca suprostavila se i Carigradska patrijaršija, koja je još 1998.godine, dakle iste godine kada ga je gradonačelnik Čikaga udostojio imena ulice, protestvovala kod Svete stolice i pape Jovana Pavla Drugog, koji je tada proglasio Stepinca blaženim (stepen ispod svetačkog).

Braćo u Hristu, u čijoj se crkvi molite?

Posle svega gore navedenog i argumentovanog postavlja se opravdano pitanje da li čovek kalibra i biografije Alojzija Stepinca zaslužuje da ima ulicu u jednom multietničkom i multikonfesionalnom gradu kakav je Čikago.

Redakcija Serbian Timesa javno postavlja ovo pitanje, kako hrvatskoj zajednici u Čikagu i Americi, tako i katoličkoj crkvi, Nadbiskupiji Čikaga, kardinalu Džozefu Čupiću (Joseph Cupich), ali i gradskim vlastima Čikaga. Ovde moramo dodati i to da je Stepinčevim imenom nazvana čak i jedna crkva u Čikagu (Hrvatska crkva blaženog Alojzija Stepineca, na adresi 6346 N Ridge Ave.).

Teško breme: Katolička crkva u Čikagu nazvana imenom Alojzija Stepinca Foto: Liesl Diesel

Ne želimo ovde da vređamo verska osećanja katolika Hrvata, iskreno verujemo da su mnogi od njih loše obavešteni i dovedeni u zabludu kada je u pitanju ličnost i delo kardinala Stepinca, ali želimo da ih potaknemo na razmišljanje kada se sledeći put budu molili Bogu u crkvi koja nosi njegovo ime, ili prođu ulicom kardinala Stepinca, koja se nalazi tik do njihove druge crkve, Svetog Jeronima (St Jerome Croatian Catholic Church).

Tekst: Antonije Kovačević/Serbian Times/ Foto: Wikipedia, City of Chicago

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *