Ćutim da bih živela!

Iskrena i istinita ispovest Jelene Nikolić, mlade devojke iz gradića Teslić u Bosni i Hercegovoni, u romanu „Divenire“ dobonamerne ljude  i ljubitelje dobre knjige nije ostavila ravnodušnim. Nažalost, nije ostavila ravnodušnim ni one koji njenu potresnu životnu priču nisu dočekali raširenih ruku. Malograđani su u njoj videli ženu koji gazi moralne norme kako bi došla do cilja, ali ima i one ljudske zavisti i pitanja otkud baš ona tako mlada i neiskusna da napiše tako pitko i čitko štivo u kome se prepliće mržnja i strast, na kraju pobeđuje ljubav i nada da ipak za nas nije sve izgubljeno i da dolazi bolje vreme, a za Jelenu novi početak.

Prikaz romana ove zanimljive žene dali smo na ovoj veb stranici pod naslovom „Istinita ispovest Jelene Nikolić u romanu Divenire“. Reakcije naših čitalaca uglavnom su bile pozitivne, mi možmo da se pohvalimo da je portal „Tamo daleko“ tih dana bio odlično posećen, a najviše klikova bilo je upravo na tekstu o njenom romanu. Ostali smo u kontaktu sa Jelenom, često smo razgovarali preko društvenih mreža, zanimalo nas je, pre svega, da li se nešto u njenom životu promenilo posle objavljivanja ove knjige. Pomalo stidljivo ona mi je priznala da nije shvaćena i prihvaćena.

-Jelena, hajde napiši mi tekst o tome – rekoh joj i na tome je ostalo.

Narednih petnaestak dana nismo se čuli, a juče mi je stigla kratka poruka:

-Imate tekst!

Redovi koji slede napisala je Jelena Nikolić, devojka koja bi, zbog svoje iskrene i potresne životne ispovesti, koja se čita u jednom dahu, ali i nespornog dara za pisanje, negde tamo daleko od naših balkanskih prostora bila na mestu koje zaslužuje:

„Proljeće je stiglo, zraci sunca pokušavaju da se probiju kroz tmurne oblake. Poruka mi stiže: Jelena, napiši mi blog kako ti ide, nakon knjige? Kažu da proljeće je godišnje doba koje simbolizira nadu, neki novi početak rađanje.

Svašta se u proljeće radi, sadi, nešto se raducka po bašti. Koliko uspijem da uhvatim pogledom, sve nas je nešto postalo ,,sramota’’. Jaoo, jadna gledaj kupi smeće pored svoje njive, nije normalna. Isto tako kada je i knjiga trebala da ugleda svjetlo dana, komentari tipa ,,nije normalna’’ ,,luda cura’’.

Normalno je danas tražiti od mame i tate neku marku, pa cijeli dan sjediti u kafani u oblaku dima. Jao neka sam viđena, da imam nokte, novi telefon, obavezno Iphone ako je ikako moguće i markice za kladionicu. Ili cijeli dan voziti se autom i onda, gle čuda, ispijenu limenku kole, baci na tu moju njivu, gdje ja jadna to kupim. Mislim u sebi promjenit će se svijest ovih ljudi.

Pitam se onda znaju li ova djeca šta znači ustati ujutro, ići na posao, razmišljati kako računi da se plate, a ne samo pucati selfije po Fejsbuku i Instagramu, ako tamo nisi kao da ne postojiš. Onda malo odu u Evropu, vidi neki grad, jaoo što je čisto, nema smeća, zakon za ovo, zakon za ono, tamo ne izbacuje flašu od litarskog jogurta kroz prozor, glumi uzornog finog građanina. Dođe ovdje, ponovo se vraća na staro, nema ovdje zakona pa ću da bacim. Nije naučio da tamo negdje taj zakon stvaraju ljudi, ljudi se trude da njeguju kulturu i društvo. Sada kada vide šta sam napisala, pročitat će ovo sjedeći ispijajući onu kafu, pomućenog mozga od dima, gle šta ova majke ti pametuje. Ali nisu samo djeca takva, i roditelji su krivi, od koga su ta djeca postala takva. Izdala je knjigu, novac joj kaplje sa svih strana, a ne radi ništa, nama se sada našla da pametuje.

Ne razmišljaju ovi ljudi, koliko mi koji želimo nešto da promjenimo, uradimo drugačije, slijedimo svoje snove, tek tako malo i sa živcima otišli više, gdje žuč i štitnjača prorade, tahikardiju dobiješ, ne od prevelike ambicije, već od toga da imaš normalan život, da sjeme sna koje si davno posadio, proklije konačno. I onda počne proljeće, sjeme krenulo da izvire, zasipaju te sabotažama, ne dozvoljavajući sjemenu da ugleda svjetlo dana. Ostaneš bez zraka, do bolnice nekako se dovučeš, misliš kraj je, kako tako brzo, tek’ što sam počela. Svijet mi se okrene za sekund, nekome i dalje stoji vrijeme, ispija kafu o maminom i tatinom trošku, udobno se smjestivši u kafanske stolice, ne daj Boze da nema kutija cigara ispred, to je kraj svijeta. Život, manje više.

Sjedim u bolnici, pritisak van svake normale, otkucaji srca van svake normale, i sama sebe pitam u šta smo se svi ovo pretvorili. Da ne marimo za komšiju, prijatelja, šta više nalaze se opravdanja za  sve, samo da nebi izašli u susret nekome. Gledam lica ljudi, svi su nekako oronuli, zamišljeni odlutali na mjesta njima poznata.

Kao da se desi čudo, starija gospodja me upita šta se meni ovako mladoj desilo? Pričam joj koliko je suza, truda, znoja, nespavanja uloženo, u san, ne vidimo svi isto, ne čudim se što ne vide to što vidim ja, to je taj nedostatak kisika tako to opravdavam, gubiš ugovore, živce, povjerenje ljudi, i na kraju previše je to sve za i ovo mlado srce, treba smeće da se izbaci van. Red u ovome poslu za one koji stoje da kritikuju, na zavidnom je nivou, ja kraj čak ne mogu da mu vidim. Oni koji predlažu šta da se uradi, nekolicina stoji u redu, oni koji rade, ne znam šta se dešava, ali dva tri čovjeka samo.

Teško ovdje na Balkanu ljudi spoznaju stvari, vrijednost mladosti koliko iz razgovora sa drugima sam zaključila znaju stariji ljudi, vrijednost zdravlja znaju bolesni, a vrijednost života tko zna.? Vjerovatno samo mrtvi, koji ne uspjevaju da to kažu. I onda počnem da se držim toga da je šutnja ogromna mudrost, samo je malo onih koji je praktikuju.

,,Kažu, samoća će da te ubije. Ne znaju da me više ubilo društvo loših ljudi. Samoća mi je samo izoštrila čula. Nedostatke mi može pronaći svako, a dobre osobine samo oni slični meni.’’

Pišem ovaj blog, il šta je već i shvatim da je došlo vrijeme, kada čovjek nema kome da kaže svoju brigu, razum kod ljudi je nesato, znanja svakim danom sve manje, ona ljudska blagost se izgubila. Možda su sve to iskušenja za ove ljude na ovim našim prostorima. Ali malo je onih koji će se održati na vjetru ovih iskušenja, da ih sve ovo ne slomi, a ojača im vjeru.

Poljuljalo me ovo naše društvo dobro, teške patriote glume, iz crkava ne izlaze, a nedaj Bože da pojedine poruke iz Inboxa pustim, zapitali  bi se svi dal je moguće da je to ta osoba, napisala, uradila, divan čovjek u javnosti, divna žena, pojedine takozvane dame dobijaju nagrade na sve ali samo ne na pošten način. Prljavo nam društvo, puno korupcije, manipulacije i lažnih osmjeha, o lažnim prijateljstvima trebalo bi napisati novi blog“.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.