Bajka za decu i odrasle

Napisala: Alex Saška  

Опис није доступан.
Alex Saška rođena je u Sarajevu gde je provela djetinjstvo i školovanje do početka rata. Nakon toga njen životni put je raznovrstan i obiluje putovanjima i velikom ljubavlju za pisanom riječi. Ceni iskrenost, poštenje i voli umjetnost zvanu život. Uživa u svoj božanskoj tvorevini a posebno u ljudima. „Čovjek je satkan od milijardi predivnih, i tako savršeno skrojenih čestica. Satkan od velike ljubavi sa toliko mnogo šansi da bude potpuno ostvaren i srećan, samo ako vjeruje, kaže Saška. Autor je knjige „Izazov 30 dana“, svojevrsnog praktičnog psihološkog priručnika, koji je privukao veliku pažnju širom otadžbine i dijaspore. Član je Udruženja pisaca Srbije i Udruženja srpskih književnika u otadžbini i rasejanju. Osim proze piše i poeziju, autor je velikog broja pesama i učesnik mnogih književnih konkursa. Za pesmu „Umrla sela“ osvojila je 1. nagradu na konkursu „Topla reč“, u čijem zborniku su objavljene njene pesme na srpskom i engleskom jeziku. 

Dragi  moji mališani, dječaci i djevojčice. Ovo je priča za vas. Za tebe, što sad  pažljivo slušaš ovu pričicu koju sam namijenila baš  tebi..Znaš li zašto? Zato što si poslušno i dobro dijete koje sluša mamu i tatu, koji voli bakina jela i dekine priče, koji želiš da odrasteš i budeš kao stariji bato ili starija sestrica… E, baš za tebe, dobri moj.. Znam ipak još nešto što nisi nikome rekao..

Pssssssst..Šapnut ću ti, a ti ćeš me čuti ako samo budeš htio…Doznat ćeš već čega sam se dosjetila i šta si ti meni šapnuo dok sam pisala ovu posebnu priču samo za tebe.

A, sad se nasloni na rame onoga ko te voli i ko ti čita i slušaj pažljivo… Idemo!

Ovo je priča o jednoj divnoj ljubavi koju u srcu imaju samo dječaci i djevojčice. Odrasli su je izgubili i jedino nam vi možete pomoći da opet pronađemo ljubav.

U malom gradiću koji se polako spremao na počinak a svjetiljke na ulici još pomalo dremljivo obasjavale ulicu, jedan dječak naslonjen na prozor tiho je uzdisao i molećivim tužnim  pogledom  posmatrao je nebo. Suze su se već odavno osušile na njegovim blijedim i mršavim obrazima.Nalakćen na tanke  ručice nijemo je posmatrao nebo tek ponekad teško uzdahnuvši.Prisjetio se današnjeg događaja koji ga je veoma rastužio i zbog koga večeras nije mogao da spava. Opet je neutješno zaplakao progovorivši u sebi :

„Ja sam najnesrećniji dječak na cijelom svijetu.Kako ću čiki nadoknaditi štetu za koju nisam kriv toliko, koliko se on ljuti. Moja mamica je bolesna i čiko to dobro zna. On se zabunio kada me je grdio i sigurno će do ujutru da to vidi.I sam će mi ponuditi pomoć siguran sam jer sam nevin i čist“.

Umorno je sebi šaputao riječi ohrabrenja kada su se usnice sve teže i teže pomicale a njegovu glavicu počeo hvatati san.Klonuo je naslonjen na hrapavi okvir prozora isprekidano dišući.Veliki mjesec je plovio po nebu kada je zapazio malenog dječaka kako spava na prozoru stare kuće koja nije imala ni svjetlo.Na jednoj strani kuće zid je bio napuknut i izgledalo je kao da se kuća odvojila na pola. Vani se sušila jedna iskrpljena majica koja nije imala jedan rukav a na drugom rukavu, malo dužem su se presijavale četiri kapljice krvi.Mjesec je bio vidno potrešen prizorom i odlučio je da pogleda unutar sobe gdje je dječak zaspao.

Polako bacajući tihu svjetlost da ne probudi dječaka kročio je u sobu.Soba je bila tužno prazna i hladna.Na podu je bila neka stara prostirka na kojoj je bio postavljen sto sa jednim komadom hleba i kriškom jabuke.Pored stola su se nalazile  dvije stolice na klimavim nogama.U ćošku male sobe krevet sa slamom i tankim prekrivačem.Rastužen mjesec je obilazio svaki kutak ionako male i veoma hladne sobe.Pogledavao je čas u dječaka a čas u sadržaj sobice koja je bila dječakov dom.Skoro da je zaplakao prigušeno obasjavajući tanušne ručice mališana, tiho obilazeći oko njega da ga ne probudi. Na njegovim malim ramenima koja su se pomjerala od ubrzanog disanja ispod pocjepane majice vidjela se velika modrica koju je najvjerovatnije dobio od udarca bičem.

Mjesec se toliko potresao da je pustio suzu, zbog čega se brzo pribrao jer je jednom tako plačući zbog pregažene mace, njegove dobre drugarice, izazvao poplavu pa su morali da se uključe i stanovnici velikog  grada da kupe vodu sa ulica i  iz stanova.Prišao je tiho dječaku i spustio svoje sjajne prste na njegovu plavu kosicu želeći da ga ugrije. Iako mjesec ne daje toplotu od njegove silne brige za dječaka prsti mjesečevi su postajali sve topliji i grijali su dječakovo tijelo i njegove blijede obraze. Posmatrao je dječaka i odlučio da sazna šta ga muči.Napravio je jedan treptaj krupnim očima i dva puta brzo otvorio i zatvorio oči. Na ovu mjesečevu poruku,za tili čas se  stvorio mali anđeo.

To je bio dječakov ANĐEO ČUVAR koji se nikada nije odvajao od njega, ali ga on na žalost nije mogao vidjeti jer je stalno bio zabrinut zbog siromaštva i brige za majku koja je ležala u bolnici.Koliko puta mu je samo pomagao rješavajući mnoge dječakove brige.Stao je na mjesečevo desno rame jer na desnom ramenu stoje dobri anđeli, i počeo da priča šta se to desilo dječaku u samo jednom danu.Kao i svako jutro, veoma, veoma rano, dok svi još spavaju u svojim toplim krevetićima , mali Matej izlazi  iz svoje hladne sobice i sjeda na stari bicikl sa nakrivljenim točkom i raznosi mlijeko po domovima cijelog gradića.

Опис није доступан.Matej je bio raznosač mlijeka i radio je kod starog, zlog mlekadžije koji nikada Mateju nije davao da pije mlijeko.Dobijao je po komad hleba i parče jabuke za cijeli dan koji često nije jeo čuvajući za svoju teško bolesnu majku. Mlekadžija je toliko bio opak čovjek da se Matej nije usuđivao nikada da ga upita da popije malo mlijeka iako je silno želio da osjeti kako bijela, ukusna  tečnost klizi niz njegovo nepce , do  grla i stomaka i tako mu pruža snagu koju često nije imao jer je bio uglavnom mnogo gladan.No, danas,danas je Matej odlučio da prekrši pravilo i uzeo je dvije boce mlijeka za njegovu mnogo bolesnu majčicu.Ona je već dva mjeseca ležala u bolnici sa oboljenjem pluća zbog hladnoće i gladi. Naporno je radila za nadnice kako bi ona i Matej mogli makar da se prehranjuju i da mu može nabaviti toplu obuću za zimu.

Imao je Matej ponekad i topao kaput i jednom je od dobre tete za koju je radila njegova mama, dobio i pantalone i čizmice koje su mu od skora postale tijesne jer je porastao.Matej je najviše na svijetu volio svoju majčicu koja mu je uvijek  na njegov rođendan spremala tople palačinke.Onda bi njih dvoje nakon tih najukusnijih palačinaka legli jedno pored drugog ispod tankog prekrivača i pričali o lijepim i srećnim vremenima koja će zasigurno doći. Matej bi tada sjajnih očiju sa radošću objašnjavao mami da će postati jak i dobar dječak i donosiće mnogo raznih namirnica u kuću i  moći će mu čak i kolače pripremati i biće siti i radosni kao svi koje su poznavali u gradiću u kome su živjeli.A, onda se njegova majka jedno jutro nije digla iz postelje i nije mogla otići na polje da radi.

Kada je prošao taj dan pa još jedan, žena kod koje je radila Matejina mama, je došla da vidi zašto je nema na polju da bere kukuruze.Ugledala je u krevetu sa visokom temperaturom i zovnula je doktora koji je odmah naredio da ide u bolnicu.Doktor je ustanovio da ima teško obolenje pluća od neuhranjenosti i premora.Ona je svoju hranu  često uvijala u maramu i donosila Mateju da jede govoreći kako ima velike i dobre obroke kod tete kod koje radi.Matej je vjerovao i često je lijegao sit i umiren nakon tih ukusnih zalogaja  koje je njegova mamica donosila kući.A, onda je tog dana sve saznao.Saznao je kako njegova dobra mama ne jede kako bi njen sin imao i kako bi legao punog stomaka, a ne gladan i kako je često brinula da li će imati kaput i čizmice i da li će moći da prezime još jednu zimu..Gorko je zaplako dok su mu mamu nosilima iznosili iz kuće i trčao je bos za kolima koja su odvozila njegovo najdraže biće.Vikao je  da ga mama čuje kako će da bude dobar i da će i on za nju zaraditi hrane i donijet joj u bolnicu.I radio je.Radio je mnogo i teško, mali Matej, iako nije imao još ni punih šest godina.Bio je bledunjav i jako mršav otkako je njegova mamica otišla u bolnicu.

Mlekadžija ga je zaposlio više zbog koristi nego što mu je bilo žao mališana.Matej je bio poslušan i veoma vrijedan.Sav novac je na vrijeme donosio mlekadžiji i svo mlijeko je uvijek bilo na broju.Do danas! A, danas je Mateju rođendan i puni šest godina.Odlučio je mami danas da pričini radost.Uzeo je jednu bocu mlijeka i dao onoj teti iz druge ulice da mu napravi četiri  palačinke za njegovu mamu,kako su uvijek jeli njih dvoje.Dvije bi mama pojela a druge dvije Matej radujući se rođendanu i želji svog srca.  Onu drugu bocu mlijeka je uzeo samo za majčicu da pije i da ozdravi.Žurio je u bolnicu silno se radujući  njenom osmjehu i maštajući kako će  lijepo da  jede i pije mlijeko.Poklonio joj je i svoje dvije palačinke.Neka mamica jede samo da ozdravi što prije.Srce mu je ushićeno kucalo preplavljujući ga ljubavlju i silnom radošću za ovakav divan rođendan.

Istina, pomalo tužan jer majčica  nije kod kuće, ali je bio uvjeren da će njegova mama biti ponosna na njega kada joj donese poklon kakav je ona njemu uvijek spremala.Ostavio je poklon kod medicinske setre i žurno otrčao natrag zamišljajući njeno lice dok bude otvarala torbu sa palačincima i mlijekom.Žurio je mlekadžiji predati novac i prazne boce.Kada je on vidio da nedostaju dvije boce, silno se razljutio i počeo vući dječaka za uši i majicu.Tada mu je pocijepao majicu a rukav mu  je ostao u ruci .Matej je  počeo plakati i moliti za milost no, to ga je još više razljutilo i tada je uzeo  bič i počeo mahati sa njim udarivši Mateja po ramenima Šiknula je  krv niz malena ramena i obojila dječakovu pocijepanu majicu.Plakao je. Jako je plakao, ali ne zbog bola, već zbog pomućene radosti za njegov šesti rođendan.Mislio je na svoju mamu i njenu bolest.Na njenu sreću kada bude shvatila da je on veliki a sada će i ona sigurno biti ljuta jer je uzeo bez pitanja boce sa mlekom.Stari mlekadžija je naredio da sutra donese novac za dvije boce mlijeka kako god zna i umije inače će ga prebiti.

Tako je Matej večeras neutješno plakao i gledao u nebo ne znajući ni sam kako će imati novac do jutra, završavao je anđeo tužnu priču malenog dječaka dok je mjesec brisao suze sa svog  velikog lica. Toplim pogledom je posmatrao dječaka i odlučio potražiti pomoć za njega i njegovu dobru majčicu.Anđeo Čuvar i on su zovnuli zvijezde,sunce, oblake, i druge anđele Čuvare  da se dogovore kako da pomognu.Dugo su vijećali i počelo je skoro i svanjivati.Mjesec je svojom velikom glavom zaklonio sunce da ne probudi zoru dok ne riješe problem.I onda je dogovor pao.Anđeo Čuvar Matejev i anđeo Čuvar mlekadžijin će otići do njega i sve mu ispričati…Inače, anđeo Čuvar mlekadžijin je mnogo plakao dok je slušao tužnu sudbinu dječaka..Plakao je i zbog njegovog mlekadžije što je tako duboko nesrećan i tvrdog srca. Plakao je zbog njegove duše koja je tako bila crna i teška i zbog oholosti njegovog srca koje ni za koga nije imalo milosti.

Pod svakom suzom njegovog anđela Čuvara po jedna kocka leda se otapla sa srca starog čovjeka koji je nekada davno, isto bio mali dječak kao Matej, i koga su ostavili roditelji jer su bili siromašni. Kako je više plakao tako se sa srca otapala sva gorčina, jad , bijes i usamljenost mlekardžije a neka prozirna svjetlost je počela zauzimati  mjesto u njegovom srcu. Duša je postajala sve više svjetla i prozračna dok je nije potpuno zaokupila takva zlatasta i bjeličasta rosica koja je okupala potpuno dušu i srce , nekada dobrog i nesrećnog malog dječaka, a sada starog i ogorčenog starca koji je imao samo boce mlijeka i duboku usamljenost.Starac  se meškoljio u snu i povremeno trzao kao da je proživljavao nešto.Onda ga je svjetlost koja je obasjala cijelu sobu probudila. U trenutku se uplašio kada je ugledao na plafonu bezbroj zvjezdica koje su se spustile sa neba i mjesec koji mu je bacao tu jaku svjetlost u oči.Sunce je čekalo pred vratima.Na oblacima su sjedila dva anđela.

Jedan Matejev koji je imao srećno i lijepo lice i jedan njegov, tužan i uplakan.Nakon izvjesnog vremena prvi je prišao anđeo  malog Mateja.Ispričao je sve onako kako je ispričao i mjesecu ništa ne propuštajući. Nakon toga je prišao mlekadžijin anđeo,tih i ozbiljan  objašnjavajući starcu kako je duša preskupa i koliko su mnogo  ljubav i samilost važnije od novca i bogatstva.Kako je dječak bogat iako nema ništa,a kako je on zapravo siromašan i prazan iako ima bogatstvo.Nekada dobri dječak, a sada starac, počeo je neutješno plakati.Njegova duša je počela poprimati takvu ljepotu da ni same zvijezde nisu imale takav sjaj..Zlatasta prašina je  zaprašila  njegovo nekada otrvdlo srce i postajao je sve više i više lijep.Oči su mu postale nježne a pogled tako blag da je u sobi odjednom postalo tako toplo .Sve je mirisalo na cvijeće i začuo se cvrkut ptičica koje su veselo pjevale himnu ljubavi.Soba je  odisala samom  čistotom i ljubavlju. Nakon starčevih suza svi su se snažno zagrlili i osmjehnuli.Ni sunce više od nestrpljenja  nije moglo  čekati pred vratima.Zasijalo je takvom svjetlošću i ugodnom toplotom kako nikada nije sijalo. Posjedali su na oblake i skupa sa anđelima čuvarima doplovili do dječakove sobe.

Matej se polako budio  uz teške uzdisaje.Odlučili su da  svi sačekaju pred vratima a samo mlekadžija da uđe.Ušao je u sobu i dječak je uplašeno gledao u njega moleći ga da mu oprosti što je bio zločast.A on, ne samo da mu je oprostio, nego ga je nakon dugogog razgovora i suza zamolio za oproštaj i dozvolu  da im pomogne. Dječakovoj sreći nije bilo kraja.Trljao je svoje sanjive oči misleći da sanja.Ali nije sanjao.To je bila stvarnost stvarnija od bilo kakve mašte.Dječakova ljubav je pobijedila jedno usamljeno i tvrdo srce koje je prepoznalo nekada istu ljubav koju je imao u svom srcu.Bilo je tu mnogo suza i Matejevih koji je  od sreće i silne ljubavi prema svim živim bićima plakao, i od strane mlekadžije koji je tiho prošaptao svoje ime.

Po prvi put je Matej čuo kako se zove njegov gazda jer ga niko nije oslovljavao sa imenom.Svi su ga nazivali „Mlekadžija,usamljeni čovjek“. Zvao se Jovan. Čika Jova dobrog srca i zlatne duše… Zagrlioj je očinski dječaka i krenuli su do njegove majke u bolnicu.Usput je nakupovao mnogo voća ,sokova i hrane za Matejevu mamu i Mateja. Čika Jova ga je zamolio da se presele kod njega i ispune mu srećom njegove stračke dane..Ostaviće im svo bogatstvo kada umre  a do tada da svi uživaju u svakom danu i zajedničkom druženju.Kupiće mu i novi bicikl, ali ne da bi raznosio mleko već da bi se sa svojim vršnjacima igrao.I tako…

Mjesec se povukao na počinak i ustupio suncu veliko i prostrano nebo. Oblaci su polako plovili prateći čika Jovu i  Mateja. Anđeli Čuvari  su im sjedili na  ramenima sa desne strane, dok se u pozadini čula predivna melodija koja je sve stanovnike gradića izvukla van . Svi su slušali poj kakav se nikada do tada nije čuo.Poj ptica i anđela koji su pjevali himnu ljubavi i radovali se jednoj spašenoj duši. Čika Jova je nesvjestan svoje ljepote zagrlio dječaka i živo mu prepričavao događaje iz njegovog djetinjstva. I dok su tako išli u bolnicu, jedna divna izjava je nadglasala hor koji je pratio ovaj par divnih dječijih srca. Čika Jova je rekao:

„A sad ostaje vjera , nada i ljubav.Ovo troje.A od njih najveća je ljubav.Izliječio si me svojom ljubavlju i učinio da postanem srećan samo kada dajem ,jer sada vidim da davanjem mnogo više primam…Hvala ti dječače moj.“

Dok su se kretali sunce je obasjavalo cijeli gradić a žbunovi su se  pretvarali u predivne mirisne cvjetove nalik njihovim dušama.Gradić je poprimio miris ljubavi i dobrote…

Eto, maleni moj, ti što si slušao ovu pričicu znaš da sam ti rekla da ću ti šapnuti tajnu koju si prećutao, a koju sam čula iz tvog srca dok sam pisala ovu pričicu samo za tebe? Oslušnula sam iz tvoga srca onu drevnu istinu :“ Ako ne budete kao djeca, nećete ući u Carstvo nebesko“..Psssssst i fino spavaj. Tvoj anđeo Čuvar te štiti i čuva. Laku ti  noć…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.