Srbin-oskarovac koji se razočarao u američku slobodu

Srpska kinematografija još uvek čeka svog Oskara, ali to ne znači da nema Srba koji su osvojili ovu prestižnu nagradu. Stojan Stiv Tešić (1942–1996) dobio je Oskara 1980. godine za scenario filma Četiri mangupa, ostavivši iza sebe scenariste filmova Kineski sindrom i Sav taj džez, kao i Vudija Alena, koji je bio napisao scenario za film Menhetn.

Stiv Tešić rođen je u Užicu i njegov otac je 1944. godine, u strahu od komunističke odmazde, pobegao u SAD, a porodica mu se tamo pridružila 1956. Stiv nikada nije prekinuo vezu sa svojim rodnim gradom. Kada je bio u Užicu 1965. godine, spavao je kod kumova i njegovo kucanje na pisaćoj mašini do kasno u noć zasmetalo je komšijama, koje su ga prijavile policiji uz opasku da je „američki špijun“.

Слика може припадати 1 особаStiv je došao u Užice na jugoslovensku premijeru Četiri mangupa i ostalo je zabeleženo da mu se neko tada obratio rečima: „Welcome Steve, how do you do?“, što je izazvalo gromoglasan smeh među njegovim poznanicima, koji su konstatovali da Tole Glavonja jeste uspešan u svetu, ali to ipak ne znači da je zaboravio srpski jezik.

Ovih, a i drugih anegdota o Stivu Tešiću Užičani su se prisećali kada se grad na lep način odužio svom sugrađaninu. Na kući u kojoj je živeo Stiv Tešić 2012. godine postavljena je spomen-tabla, jedan prolaz u blizini bioskopa dobio je njegovo ime, a održan je i simpozijum „Stiv Tešić za 21. vek“. Čelnici Užica zaslužuju priznanje za sve što su uradili, a treba reći i da su imali sluha za inicijative potekle od novinara, pa bi se možda moglo učiniti još nešto.

Zaostavština Stiva Tešića nalazi se kod njegove supruge Beki Flečer. Pored statuete „Oskara“, u zaostavštini verovatno ima još mnogo toga vrednog, jer je, pored scenarija, Stiv Tešić pisao i pozorišne komade koji su izvođeni na Brodveju, kao i romane (Tešićev roman Karoo Artur Miler je smatrao „fascinantnim“, a „Njujork tajms“ je Karoo uvrstio na listu najboljih romana objavljenih 1998. godine). Niko iz Srbije nije upitao Beki Flečer da li bi pristala da se Tešićeva zaostavština prenese u Srbiju.

Rano dečaštvo Tešić je proveo u Užicu, okružen ženama, majkom Gospavom (Gojom), sestrom Nađom i tetkom Pavom, koje su kasnije poslužile kao modeli za likove u njegovim dramama. Otac Radiša, nedićevac, krajem 1944. napustio je zemlju iz straha od odmazde. Stiv će ga upoznati tek 1954, kada se porodica konačno našla na okupu u Čikagu.

Kao dobar đak i perspektivan rvač dobio je stipendiju za školovanje na Univerzitetu Indijana, i uprkos očekivanjima da postane lekar, studirao je ruski jezik i književnost. Tokom studija aktivno se bavio biciklizmom i sa biciklističkim timom bratstva Phi Beta Kappa u trci Little 500 osvojio prvo mesto. Biciklizam će biti glavni motiv u filmovima „Četiri mangupa“ i „Američki letači“, za koje je napisao scenario.

Postdiplomske studije završio je na Univerzitetu Kolumbija, a potom se ozbiljno posvetio pisanju. Kao mlad i perspektivan pisac, zanesen svojom novom otadžbinom, napisao je drame The Predators, The Carpenters, Lake of the Woods, Baba Goya, Passing Game… koje su izvođene na scenama prestižnih američkih pozorišta. Istovremeno, jure ga i holivudski producenti da piše scenarija za filmove.

Na predlog reditelja Pitera Jejtsa, sa kojim je već sarađivao u pozorištu i koji će biti ključni čovek u Tešićevoj karijeri, spaja dva odbijena scenarija u jedan, na osnovu koga će biti snimljen film Breaking Away („Četiri mangupa“). Bio je to njegov prvi realizovani filmski scenario za koji je odmah dobio Oskar.

-Ne postoji ništa što volim više od pisanja. Dobiti nagradu jer radiš nešto što voliš čini se kao luksuz koji nikada nisam očekivao – kazao je Tešić u svom govoru kada je 1980. primio zlatnu statuetu.

Posle Oskara, usledile su brojne ponude za snimanje filmova, pa je tako od 1981. do 1985, po njegovim scenarijima, snimljeno još pet filmova: „Svedok“, „Četiri prijatelja“, „Svet po Garpu“ (po romanu DŽona Irvinga), „Američki letači“ i „Eleni“ (po romanu Nikolasa Gejdža).

-Nisam samo voleo Ameriku, bio sam zaljubljen u nju. Iskreno sam verovao da će to biti jedna od onih nacija koja će voditi računa o svima, koja će se starati da svoja dostignuća učini dostupnim za sve. A sada osećam da pomaganje onima koji su na dnu nije na dnevnom redu – govorio je.

Razočaravši se u svoj „američki san“, Tešić je umro iznenada od srčanog udara 1. jula 1996, u 53. godini života, dok je bio na odmoru u Kanadi. Vest o Tešićevoj smrti objavili su svi prestižni američki mediji, a u jednom od nekrologa istaknuto je da je, kao i drugi moderni pisci, na kraju bio preplavljen pesimizmom i duboko razočaran Amerikom.

Oduševljen Jugoslavijom kao malom Amerikom, u kojoj mnogo nacija živi zajedno, Tešić je bio duboko potresen ratom tokom devedesetih, a još više time da su Srbi, po banalnoj polarizaciji američkog filma, proglašeni „lošim momcima“.

– Ovo nije pokušaj da se opravdaju Srbi za zločine koje su počinili. Ovo je pokušaj da se insistira na tome da su sve strane građanskog rata činile zločine i da se svi ti zločini moraju osuditi i žrtve žaliti – govorio je, ali njegove eseje o ratovima u bivšoj Jugoslaviji niko nije hteo da objavi, što je još više produbilo Tešićevu razočaranost u „zemlju slobode“.

Niste znali

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *