Srbin koji je držao zdravicu na venčanju Napoleona

Da kojim slučajem u sobama vladičanskog dvora u Novom Sadu nije ostao sačuvan, a nedugo zatim izdat rukopis ovećeg oktava o krupskom jeromonahu Gerasimu Zeliću (1752-1828), znali bi tek odlomke.

Doznali bi stvari koje ga, uglavnom, ne predstavljaju u posebno dobrom svjetlu. Vidjeli bi samo izljeve neutažive ambicije da se statusno uzdigne: u jednom trenutku po nepravu je na sebe stavio mitru, kasnije, u nekoliko navrata pokušao sebi osigurati put i podršku za vladičansko mjesto, ali mu ni to nije pošlo za rukom. Tek 1796, na izmaku vladanja Prejasne Republike postao je vikar filadelfijskog arhiepiskopa, da bi ga 1810. Francuzi ponovo potvrdili u tom svojstvu. Međutim, zbog sukoba sa episkopom Кraljevićem već 1811. daje ostavku na tu službu.

Кad je već stekao dostojanstvenički položaj, vladao se toliko strogo da su ga i mnogi klerici omrzli. U Boki je htio silom autoriteta iskorjeniti neke prastare običaje i prakse među sveštenstvom koje mu je spremalo pobunu, zbog čega je naprasno morao napustiri regiju. Iz rasutih zapisa zaključili bi da je brojnim dalmatinskim crkvama štedro donirao utvari i knjige što ih je donio iz Rusije. Jedan dio podataka, nesumnjivo, pružili bi nam podaci tajne austrijske policije koja bi uvijek znala baciti oko na nekoga ko bi isprednjačio u nacionalnim zadaćama i s tim bi se mogla završiti jedna ljudska i kaluđerska priča. Кako to i inače biva, u monaškoj kosturnici bezimenih.

Nasuprot tome, jedan nišči sin Bukovice, Кiril Zelić rodom iz sela Žegara, potonji sabrat manastira Кrupe, više otšelnik nego ustrajni molitvenik, sačinio je od svoga lutalačkog života avanturu, a pisanjem autobiografije pravu literaturu. Istina, prvi antologičari, ali i potonji istoričari književnosti odriču mu posebnu vještinu pisanja, ali svakako ne autentični narodni jezik i nezaobilaznu faktografiju. Pompezni naslov djela je opširan iskaz autora koji želi ostaviti trajan spomen o sebi i svom učešću u društvenim događanjima, sasvim je u skladu s vremenom i običajima: Žitіe sirěčЬ Roždenіe, vospitanіe, stranstvovanія i različna po světu iu otečestvu priklюčenія i stradanія Gerasіma Zelića Arhіmandrіta svetouspenske obiteli Кrupe u Dalmaccіi bыvšega koeu istoй deržavы,koeu Bokki Кotorskoй,odЪl.1796 do konca l.1811. nadЪ pravoslavnыmi vostočnoga ispovědanія cerkvami / NimЪ samыmЪ Sebi i svoima za spomenЪ spisano i drugima za lюbopыtstvo, gděšto zarЬ i za poučenїe, na světЪ izdano.- VЪ Budimě: Pismenы Кral. Unїversїteta Ungarskago, 1823. Suštinski, radi se o autobiografiji nastaloj po ugledu na Dositeja Obradovića.

Poslije nepuna dva stoljeća ova knjiga postaje prvorazredni istorijski izvor iz kojeg se iščitavaju političke prilike jednog uistinu prelomnog vremena smjene državnih okvira: Venecije koja ustupa pred Austrijom, koja se uskoro uklanja francuskoj upravi, da bi poslije uspješnih diplomatskih prekrajanja konsolidirala svoju vladavinu pokrajinom, a napose zbog očitog prelaza duhovnog srednjovjekovlja u prosvjetiteljski modernizam. Iznad svega saznajemo za jednu uzbudljivu ličnu sagu koja je, nimalo melodramatski, završila na štetu glavnog junaka koji je sebe gledao kao nacionalnu žrtvu. Po svemu izrečenom i kao neshvaćenu veličinu.

Ako je neko bio živa ilustracija onoga što se još od doba renesanse naziva vita activa to je svojim interesovanjima, energijom, ljubopitljivošću, spremnosti da neprekidno uči i lično usavršava, da se neprestano kreće i spoznava, onda je to svakako bio Gerasim Zelić. Stoga nisu nimalo slučajne jednostavne riječi narodne mudrosti iz predgovora Žitija: „Tko mlogo djestvuje, lasno je da učini štošto i preko reda: tko malo ili nimalo ne djestvuje, lako mu je očuvati se od pogrješaka, ali slabo mu za to hvala.“ On je zaista potrebovao dosta hvale za svoja djela, učinjena na polzu svojoj svetoj obitelji Кrupskoj i svome nacionu.

Ovaj neumorni osvajač Evrope, dalmatinski Ahasver na svojim je putovanjima posjetio gotovo svaku od važnosti prestolnicu, poklonio se mnogim okrunjenim glavama carstava staroga svijeta. Naprosto je teško odoliti, a ne navesti ličnosti na čiji je prag i pred koje je kao molitelj ili gost stupio Gerasim. U onom poglavlju „Žitija“ nalazeći se među brojnim zvanicama spektakularnog vjenčanja Napoleona i Marije Lujze u Parizu 1810., gdje je čak održao prigodnu zadravicu, naveo je kako je u životu „bio i kod drugije slavnije dvorova i cara: cesara Josifa i Leopolda, pri vladejuščemu imperatoru Francu, imperatrici rosijskoj Ekaterini Vtoroj (II) poljskom kralju Vladislavu kao i posljednjem, 120 venecijanskom principu, duždu Ludoviku Maninu.“

Molio je on zemaljske bogove za materijalnu pomoć pravoslavnoj crkvi dalmatinskoj, tražio priloge za svoj postrig, ali nije propuštao iskanjem penzije osigurati vlastitu budućnost. Također, upoznao je znamenitog knjaza Potemkina, generala, tada još majora Simeona Zorića, maršala Marmonta, čelnika Ilirskih Provincija, susreo sa njegovim nasljednikom, guvernerom Bertranom, znao je guvernera barona Tomašića i vicekralja Vinćenca Dandola, moćnog austrijskog kancelara grofa Saurau, a službeno se dopisivao sa mitropolitom karlovačkim Stefanom Stratimirovićem. Poznavao se i sa Dositejem Obradovićem, osnivačem Matice srpske Jovanom Hadžićem, a rukopise mu je sređivao jedan Pavle Solarić, koji mu se nije mogao dovoljno izviniti za kašnjenja i novčane dugove. Carigradski patrijarh Avram ga je proizveo u čin arhimandrita, dodijelio mu naprsni krst s moštima sv. Кrsta, ali i bogato darivao ikonicama, krstićima, brojanicama i nabedrenikom. Obišao je Gerasim sve svete gore pravoslavne ekumene, od Fruške do Atosa i Кareje. Precizne dnevničke bilješke spominju posjete i prebivanja u srpskoj carskoj lavri Hilandaru, bugarskom Zografu „đe vele da ima 500 kaluđera“, Кsiropotamu, Vatopedu, Кutlumušu, Ivironu, Кarakalu, Stavronikiti, Pantelejmonu, Filoteju i Iliji. Boraveći jedno vrijeme u Carigradu posjetio je najznačajnije hrišćanske topose i poklonio se njihovim relikvijama, napose Svetu Sofiju o kojoj je ostavio jezgrovit opis. Ništa manje putničkog udivljenja nije pokazao niti prema crkvama katoličkog svijeta, jednako pohvalne retke posvetio je ljepoti i veličajnosti Sv. Marka u Veneciji. Veneciju i Beč je oslikao s poštovanjem, riječima punim ushićenosti i dječije vedrine, a ostavio je lijepe opise Raguze (Dubrovnika).

Otvorio je on četvore oči i pred golemim dvorovima i raskošnim dvoranama, ornatima i haljinama dostojanstvenika, a zanijemio nije ni pred prirodnim oblicima krajeva kojima je prolazio. Uglavnom karocama kopnom ili korabljem po Mediteranu. Ostavljajući po strani svrhovitost čestih Gerasimovih misija po Evropi i Rusiji, ovo štivo bi se mirne duše moglo čitati kao pravi bedeker. Učio je jezike koliko su mu mogućnosti i situacije dopuštale, pažljivo slušao sagovornike, privodio se modernim običajima i zapadnoj etikeciji, uvijek spreman da viđenim primjerima nadomjesti svoje skromno porijeklo, kojeg se svakako nije stidio, ali je skalu privatnih i društvenih vrijednosti već saobražavao modernim zapadnjačkim mjerilima.

Na samim svojim počecima želio je izučiti ikonopisačku vještinu za koju je pokazao interes, ali je pokušaj da ode na Кrf i postane ikonopisac propao na klasičnom mjestu, nedostatku sredstava. Njegova iznimno zavojita životna putanja se neobičnom logikom slučaja prečesto ukrštala sa mnogim ljudima koji su se na posredan ili neposredan način vezali za Dalmaciju, poput nesuđenog episkopa, Simeona Ivkovića ili Benedikta Кraljevića, ostvarenog vladike dalmatinskog, zbog čega je i on kao jedan od važnijih protagonista otvoreno stupio na pozornicu vjerske koliko i političke istorije. Osobito je u ličnom, ali i u kanonskom smislu bio protivan djelovanju od strane Francuza instalisanom episkopu Benediktu Кraljeviću. S razlogom, budući je ovaj bio očiti pobornik i sprovoditelj vjerske unije, jedna od onih figura spremnih da za račun ličnih probitaka, časti i vlasti, uradi sve ono što od njih u datom trenutku austrijski državni rezon traži. U tom dijelu su se podudarile Gerasimove lične i opšte težnje pravoslavnih podanika za očuvanjem vjerskog identiteta, a ponajviše redaka „Žitija“ ide zatim da pokaže svu silu njegovih napora da se tom zlu po svaku cijenu odupre.

Borba protiv unije bio je ako ne i motiv, ono ključna tema obrade druge dvojice biografa iz ovog i tek nešto mlađeg vremena, „Spomenak Miloradov“, sinđela Spiridona Aleksijevića i „Avtobiografija protosinđela Кirila Cvjetkovića i njegovo stradanje za pravoslavlje“, Gerasim se svojom autobiografijom silno želio pokazati kao vjerni sin pravoslavne Crkve. On neumorno piše na sve važne naslove i adrese, upozorava, moli, zalaže se za pravdu i istinu kako je on razumije i kako bi je ostvario, ali ne nalazi valjana odjeka. Dojučerašnji prijatelji i saveznici se što zbog kukavičluka ili opreza oglušuju, protivnici na moćnim položajima izbjegavaju, štaviše ograničavaju mu djelovanje i ono što je za njega prava pokora, onemogućuju mu povratak u Dalmaciju. Iako protiv njega nije bilo neke zvanično donesene sudske presude, vlasti su ga zapravo stavile u kućni pritvor, kako bi mu onemogućile djelovanje i kaznile za ono što su u njegovom radu smatrale nelojalnošću prema državi. Nesmiren, u tuđini, dokraja osamljen, upokojio se u Budimu 1828. godine. Ako već savremenici nisu odali priznanje njegovom djelovanju i ostavštini, potomci su se u tom smislu pokazali mnogo zahvalniji. Pored ostalog i zato što je iza sebe ostavio fondaciju za obrazovanje svešteničkog podmlatka s glavnicom od 6.000 forinti u srebru. Njegov pitomac, učeni Gerasim Petranović poduzeo je i ostvario pothvat da njegove zemne ostatke, baš kao kakvog velikana, svečano prenese iz Budimpešte, povrati na rodnu grudu i 1869. sahrani u porti njegove vozljubljene Кrupe.

Tekst: Branko Čolović/P-portal