Noć kad su srpski mučenici umirali sa časnim krstom na srcu
Piše: Goran Šarić
Otok Pag, meni osobno jedno od najljepših mjesta na svijetu. Rodna kuća ovog našeg hrvatsko/bosansko/srpskog jezika kojeg je standardizirao baš jedan Pažanin, Bartol Kašić. Sa svojom čudesnom prirodom, goletima koje izgledaju kao površina Mjeseca, sirom koji te prosto mami da ga jedeš, poviješću koja seže iza horizonta prapovijesti, megalitskim blokovima u staroj solani, Velikim Sikavcem, ponosnom ilirskom utvrdom, potopljenim antičkim gradom u uvali Caska, posjedima i hramovima moćne rimske porodice Pizon, tajanstvenim Paškim trokutom i svjetlima na nebu… uvijek u meni izaziva divljenje onako kako se čovjek divi svakoj tajni.
Ali, nikad ne mogu proći Pagom, a da se ne sjetim te strašne noći, sa 14. na 15. kolovoza, prije točno 82 godine. Noći svečanog katoličkog blagdana Vele Gospe (Gospojine). Noći kad se pravoslavni kršćani sjećaju makebejskih mučenika (ljudi koji su dali svoje živote zbog vjernosti Bogu). Noći kad počinje post od 14 dana u sklopu priprema za praznik „Bogorodičinog Uspenja“. Noć kad se iznosi časni krst. 791 Srbin te je noći na Pagu ponio svoj krst posljednji put mučeničkom stazom dugom 4 kilometra.
Iako je ustaška država postojala tek 4 mjeseca, optužbe talijanskih oficira i vojnika stizale su u Rim svakodnevno. Glavna komanda je odgovarala da su zločini ustaša nad Srbima unutrašnje pitanje NDH i da je Talijanima strogo zabranjeno miješati se u njih. Ali, talijanski vojnici to više nisu mogli podnijeti. Prijetila je pobuna. Ili će im general Vittorio Ambrosio i guvener Athos Bartolucci dozvoliti da zaustave ustaška zvjerstva ili će oni sami uzeti pravdu u svoje ruke!
Ustaše su za to saznale. Kukavički su počele skrivati sve tragove monstruoznih zločina, a posljednje logoraše iz logora Slana (Matejna), njih 791 (od 8020 koliko ih je na Pagu ubijeno u samo par mjeseci), 293 žene i 91 dijete, poklale su te noći, 14. na 15. 8. Za pokolj su bili dodatno motivirani sa 100 kuna po satu. Konačno, ujutro, 15. 8. ustaški su se koljači, krvavi i pijani, priključili procesiji i ulicama Paga prošetali mirno, sve do katoličke crkve.
Već sljedećeg mjeseca Talijani su iskopali 791 leš, zatim ih spalili, pepeo zakopali i sve precizno popisali. Stanovnici Paga su za to znali, ali se desetljećima šutjelo. Predprošle zime, tokom adventa u Zagrebu kupovao sam fritule na trgu bana Jelačića. Vlasnik štanda me prepoznao i odbio naplatiti uz riječi: „Ako te zanimaju zločini nad Srbima u Matejni, ja sam sa Paga i bio sam među ljudima koji su otkrili to mjesto.“ Dva puta je postavljena spomen ploča, ali je oba puta nakon par dana razbijena. Sramno!
Danas tamo stoji časni krst. On podsjeća na srpske civile, njih 791 koji su te noći nosili svoj krst. Koji su te noći stradali samo zato što se se krstili drugačije. Zbog časnog krsta.
Krst je vjekovima bio simbol straha, neizmjerne patnje, okrutnosti, mučenja, očaja i smrti. Razapinjanje na krst bila je kazna koju su Rimljani namijenili samo najvećim neprijateljima, najgorim zločincima i najbesprizornijim kriminalcima najnižeg društvenog statusa. Ljudi antičkih vremena su ga se toliko gnušali, da ga nisu htjeli čak ni spominjati u razgovorima. Snaga krsta nekada je bila snaga straha, zastrašivanja, smrti, patnje i užasa, ali Hrist ju je, dopustivši da kroz sve to prođe, preobrazio. Sada kada gledamo krst, on nas podsjeća da je Božja ljubav moćnija od svega na ovom svijetu. I straha i grijeha i patnje i smrti.
Vjerujem da su srpski mučenici te strašne noći na otoku Pagu umirali s krstom na srca, i znam da je Onaj koji je jednom pobijedio smrt i od krsta napravio simbol ljubavi, obrisao svaku suzu sa lica njihovih i donio smiraj dušama njihovim. Amin
