Ne dajte da nam virus uništi porodice!

Piše: Alex Saška

Ovo su slike iz 1918. godine koje su ostavile pečat u vremenu “ Španske groznice“. Zašto sam postavila ove slike? Iz jedinog razloga da vidimo da sve bude i prođe! Da je i ta epidemija ili pandemija, kako god je nazvali, bila nekada i završila se. Danas, niti poznajemo nekoga ko je iz tog doba niti možemo znati kako su se ponašali.

Rekla bih, ljudi kao ljudi. Uvijek smo isti. Mnogi u tom dobu su takođe bili na smrt preplašeni, neki su bili mirniji a bilo je i onih koji su prihvatali situaciju kako jeste i puštali se nizvodno. Ne možemo plivati uz vodu. Ako želimo da preživimo bujicu ili vir, moramo se opustiti i prepustiti stihiji vode, negdje će nas izbaciti! Ako se budemo opirali, sigurno je da će nas voda progutati. Želim da svim prijateljima poručim, svima nama, tako je važno da budemo smireni i da ne ropćemo jedni na druge. Situacija zaista nije zabavna, nije laka i nije jednostavna.

Pisala sam na početku ove druge sedmice za nama, da će nam trebati mnogo izdržljivosti i snage i dobre volje da sve prevaziđemo sa što manje posljedica. Rekla sam i da za sve nas sigurno ništa više neće biti isto. Ovaj virus će zasigurno mnoge i mnoge porodice da pogodi. Mnoge osobe unesreći, a neke će i da promjeni. Od nas ljudi zavisi šta će biti sa nama! Nemojmo da dozvolimo da u vremenu kada najviše treba da sačuvamo porodice i dobijemo podršku, izgubimo jedni druge. Neće vam vlada niti bilo ko sa ulice, pružiti utočište i mir, nego vaša porodica. Oni isti ljudi koje ste sa ljubavlju njegovali, koje ste zavoljeli i odlučili se na taj korak „Za čitav život“. U tom gnijezdu, rađala su se i djeca. U tim porodicama imate i roditelje kojima kao mlađa snaga,sad više nego ikada trebate. Tako je važno da razumijemo svu ovu psihozu, veoma snažnu na sve nas.

Okrenimo se jedni drugima. Ugasite vijesti i te strašne statističke podatke o umrlima, zaraženim i potencijalno oboljelim. Molim vas! Ovo je jedan psihološki udar na mnoge od nas, rekla bih na većinu, i ukoliko sebe ne zaštitite, neće to uraditi niko! A, ukoliko sebi ne pomognete, ne možete pomoći ni svojim najbližim. Iz ove slike u kojoj su se porodice držale skupa, vidite koliko je to stub svega! Nisu imali tada televizore i mogli su da više vremena posvećuju vedrim mislima i slikama o završetku – srećnom završetku groznice. Danas su nam nepoznati svi ti ljudi. Mislite li da će za pedeset ili stotinu godina, nekome biti važno šta ste proživljavali? Niko neće ni znati za nas, sem nastavka naše loze.

Pa, želim da kažem da je i ovo već neko prošao i da se završilo. I ovo će proći, jer ne postoji situacija koja se već nije odigrala nekome ili negdje. Zapamtite. Ako je već neko preživio to nešto i uspio izaći iz toga, to je dobra vijest. Isto to možemo i mi. Zavisi samo kako sve ovo posmatrate i koliko čemu dajete na značaju. Situacija je svima ista. Ali neko sve ovo doživljava kao tešku moru, a neko kao priliku da izvuče najbolje iz ove situacije koja je nametnuta. I ja sam u istoj ovoj situaciji. I razumijem osjećaj tjeskobe. Pogotovo što se ta tjeskoba sa prisilnim ostankom kod kuće veže. Imamo osjećaj da nemamo kiseonika. Da smo zarobljeni i da smo potpuno odsječeni.

Molim vas, ovo je zaista rat na dubljem nivou. Misleni rat, duhovni rat i najvažnije je ostati smiren. Najvažnije je da shvatimo vrijednosti koje imamo. Porodicu. Jedni druge. Ako je neko i sam, ima nekoga od prijatelja. Pronađite sadržaj na sasvim drugim izvorima, osim televizije. Ne gledajte dnevnik i te tako snažne, zastrašujuće poruke koje se u um duboko provlače. Ljudski je bojati se i to je prirodno. Ali zamislite, da su nas tako bombardovali sa vijestima o karcinomu, običnom gripu, pucanju slijepog crijeva. Ništa manji strah ne bi imali. Možda bi sa svakim trnjenjem u desnoj nozi histerično trčali kod lekara sa sigurnošću da nam je puklo slijepo crijevo.

Ili sa svakim umorom i malaksalošću, da imamo rak. Vidite li šta je psiha? Smješna slika je ispred svih nas, ako zamislimo sada kako panično ulijećmo u operacionu salu i vučemo doktora za rukav da nas operiše,jer su svi simptomi ,upale slijepog crijeva. A i to naš um može povjerovati, ako bi nam servirali na vijestima 24 sata o opasnosti i postotku umiranja od slijepog crijeva! Ako vam neko uporno ponavlja umirijuće vijesti, koliko god da je osoa uznemirena, prestaće plakati i histerisati i prisloniće se uz rame, kao krotko jagnje, onome ko je tješi.Ako je situacija obratna, i najsmireniji će pokleknuti.

Molim vas gasite vijesti i gledajte ono što prija vašem umu. Biće šta će biti. To ne možemo znati. Toliko informacija ima, te migranti se naseljavaju dok smo mi u karantinu, te sprema se nešto strašno po sve nas… Ne želim da nabarajam šta se sve na fb. može pročitati. Jedno želim da vam kažem i zato ovako rano pišem. Pet sati je ujutro i probudih se naspavana. Imajte mir, jer onaj ko želi vijestima da vam oduzme mir, nije dobronamjeran. Zar vam se ne čini logično da je mnogo korisnije i da to moj astruka – zdravstvo i obavezuje, da umiruje ljude, a ne da ih straši. Želite li da nakon ovoga izađete polu ludi na ulice? Da vam ubiju svaku volju ove vijesti. Lako je sa raslabljenim i uplašenim ljudima rukovoditi.

Imajte zdravorazumsko prosuđivanje! Čuvajte mir i udaljavajte se od loših vijesti. Gledajte filmove, stare albume. Posadite svoje dijete na krevet i pričajete mu nešto umirjuće. I djeca, na žalost, osjete sve ovo jako. Imamo zadatak kako roditelji da budemo zreli. Da ih umirimo. Ne zaboravite da oni uče od nas! Sada, kakve vas vide u ovoj situaciji,ostavićete im poruku za cijeli život. Nedajte svoje porodice. Kako su najavili izolaciju od dvadeset i četiri sata, mnogo toga zaista dobija na važnosti. Mir je sada najvažnije sačuvati i zdrav razum. Nakon ovoga, čak ako budete imali i od ptice mlijeko, a nemate živce, šta će vam sve? Kome trebate bolesni. Uzmite, štrikajte džemper za sebe, za unuče, pravite kolaž, pravite neki kolač ,muževi neka pomognu u tome.

Ne smijem da mislim o strašnim scenama zbog nedostatka strpljenja. Ne dozvolite da razvodi budu najučestalija slika nakon ovoga. Ma šta god, da je ništa nećemo moći postići strahom i nervozom.Niti smo proroci da možemo znati šta sve ovo nosi sa sobom.Jednom sam pisala, na početku, da su ljudi u logorima izdržavali ,a mi ne možemo kod svojih kuća. Heej, sa svojim smo najbližim. Zar kuću tako teško doživljavamo? Zar svoje najbliže toliko ne možemo podnijeti u blizini!? Zar nismo do juče govorili kako nam je porodica najsvetija i najvažnija? Dokažimo to sada! Držimo se jedni uz druge više nego ikada. Nemojte da brakovi nakon, dvije, pet, deset, trideset godina pucaju. Nemojte da mala sitnica bude razlog da vidimo kako zapravo živimo sa pogrešnom osobom.

Krenite vi od sebe. Napravite dobru atmosferu. Izvucite osmjeh i zamjenite dobrim raspoloženjem onaj duboki strah i tjeskobu. Odvrnite muziku ili spremite kokice i gledajte filmove. Ništa svakako nećemo propustiti sa televizora, sem nekih novih statističkih podataka. Od toga nam ništa nije bolje. A svakako ćemo znati kada se sve ovo završi. Reći će nam već neko. Vidjećemo ljude na ulici. Dragi moji prijatelji, imamo ova sredstva da komuniciramo. Imate na youtube toliko dobrog sadržaja. Relaksirajućeg, poučnog. Budite svojima od pomoći. Budite vi taj neko, ko će najveći teret da podnese i budite vi ona dobra vijest od koje srce zaigra. Budite vi najrazumnjiji i sačuvajte u ovih nekoliko nedelja ono što vam je najsvetije. Nedajte u bescenje stub i oslonac svakog pojedinca. Možda je baš to nekome jako važno, jer kada nismo spojeni nego razjedinjeni, onda smo potpuno pometeni. Oduvani! Nesrećni i usamljeni. A sa takvima je lako.

Okrenimo se molitvi i najjačem Izvoru sa koga se napajamo.Zašto pozivam u zajedničku molitvu, evo već tri dana i nastaviću sve do okončanja ove situacije. Jer crpimo iz molitve snagu, crpimo vjeru da je sve dobro. Negiramo vjerom sve što nam pričaju da je strašno i da gore ne može biti. Budite disciplinovani sa ostankom kod kuće, ali umom budite svoji. Budite dušom slobodni i oslobođeni od svega ovga. U molitvi je spas. Molitvom Gospod može da toliko toga promjeni za tili čas. Ali treba vjerovati i potražiti spas od Onoga, ko nam zaista može pomoći. Od Boga! Sluge nekog diktata mu svakako ne služe, ne dozvolite da vas strah nadmudri! Punite se mirom, ljubavlju, lijepim osjećajima za svoju porodicu, osmjehom i lijepim slikama kako ćete šetati i ponovo biti slobodni. Vidite sve kako želite da bude, a ne kako oni koji nam serviraju statistiku,žele da nam bude. Volim vas sve i čuvajmo mir. Priđimo Bogu i zadobićemo sve što nam treba.