Srbe klali, vešali i žive sahranjivali

Okružni trebinjski paroh Vladimir J. Popović dopunio epohalno delo Vladimira Ćorovića o masovnom ubijanju, progonu i vešanju Srba u Bosni i Hercegovini u Velikom ratu (5)

Piše: Predrag Savić, advokat i pisac

„Trebinje, srce stare Travuije, doživjelo je i gledalo da se u krilu njegovom odigrava  grozna tragedija srpskog naroda. Gadni zločinci, na čelu im zvjer genral  Braun, vješali su nevine Srbe i Srpkinje i ovim  gadnim činom pripremali su najveće duševne radosti  pojednimnim ličnostima Habsburške monarhije, Obješeno 77 Srva i dve Srpkinje.“

Ovim rečima trebinjski prota Vladimir J. Popović,  u knjizi „ Patnje i žrtve Srba sreza trebinjskoga 1914.-1918.“ opisuje vešanja Srba u  Trebinju.  Tada niko nije pretpostavljao da će srpski narod pretrpeti još dva velika genocida u prošlom veku, mada sam prota na više mesta napisao da mu cilj da se ovi krvi događaji ne zaborave i budu večna opomena.

Vrlo brzo Braunova komanda ustanovila preki Vojni sud gdje je naređivao javno vješanje civila, sa ciljem zastrašivanja naroda od moguće pobune. To je rađeno pred srbskom školom i crkvom, tako što je napravoljeno šest vješala, pa su ih iz zatvora u manjim grupama dovodili i na taj način ubijali, bez ispaljenog metka. Ispred te povorke zatvorenika koji su bili pod jakom stražom, išli su bubnjari i najavljivali vješanje. Prva javna vešanja zbila su se 28. jula  1014. godine, kada su  prema zapsima prote Popovića obešeni težaci iz Orahovca: Obren Grubač, Marko Deretić i Trifko Šakotić.

Na početku rata dobile  i Braunova vojne komande  u Trebnonju dobila je ovu naredbu „Brza pravda, nužna ratna obrana! Sa ovim treba upozoriti komande kojih se tiče, da je stvar oficira za sudsku službu, da postupaju najstrožije u ratnim procesima i kod prekog suda u sporazumu sa nadležnim komandantom, ali da se izvršenje ratnog obranbenog prava pri neprijateljskom držanju mesnih stanovnika, koje se često čini hitno nužnim, oduzima iz delokruga oficira za sudsku službu, jer ih stavlja pred nemogućnost uticanja, i u tom pravcu mogu trupe postupati bez intervencije kog suca na osnovu prava nužne ratne obrane prema vojničkoj komandantskoj moći“.

Ovakva konstrukcija ratnog prava iz nužde, zaključuje istoričar Vladimir Ćorović,  znači neograničenu slobodnu volju za pojedine komandante i potpunu neodgovornost za počinjene zločine, jednom reči, prosto prepuštanje stanovništva na milost i nemilost soldateski. Naredba je išla od starijih komandanata mlađima, i sprovodjena  s  šivotinjskom brutalnošću. Uz to treba iamti u vidu  da Bosna nije bila okupirana vež aneksirana teritorija i da su  njeni stanovnici bili zemaljski podanice Austro ugarske monarhije. S toga je primena „ratne pravde“, vojnih  i prekih  sudova  protiv sopstvenog civilnog stanovništva zločin posebne vrste!

Zločini austrougarske i bugarske vojske u Srbiji (1914—1918) — Vikipedija, slobodna enciklopedijaOd prvog dana posle atentata bilo je jasno, da su se vojničke vlasti potpuno opredelile protiv Srba i srpskih prijatelja i da će sa svoje strane pokušati sve, da ih što više oštete i onemoguće U tom su pravcu računali odmah i na unutrašnje građanske borbe između Srba i Hrvata i preko frankovaca činili sve što se dalo, da se strasti što žešće raspale. Na muslimane su opet delovali drugim načinom. Podjarujući stare historijske opreke i napetost nastalu povodom balkanskih ratova oni su, povrh toga, ovim proglasom objavljenim u drugoj polovini avgusta 1914. nastojali, da izazovu potpuno svežu i kipeću mržnju na Srbe svesni onog silnog uticaja, koji kod naših muslimana stvaraju suverničke simpatije. Proglas taj glasi prema nemačkom originalu:

„Pošto su srpske i crnogorske čete, koje se nalaze u nekadašnjem turskom novopazarskom sandžaku, pucale na tamošnja muslimanska naselja i počele pravi rat uništavanja protiv nama prijateljski raspoloženog muslimanskog stanovništva, prodrle su naše čete U Sandžak do Pljevalja i zaprečile, da se tamnošnji muslimani istrebe. Ali kako trajno zaposednuće Sandžaka sada još nije iz vojničkih razloga uzeto u izgled, i kako bi muslimani tih područja posle svakog odlaska naših trupa bili izvrgnuti novim razbojničkim napadajima, dobegli su ovi nesretnici na našu granicu i molili za dozvolu za prelaz. Prema svojoj tradiciji zauzela se monarhija i u ovim teškim vremenima za muslimane, koji su proterani s kuće i kućišta, te će pružiti beguncima za trajanja rata zajedničko zbežište, dok ne bude moguće, da se odvedu na svoja ognjišta i da se oslobode od njihovih sadašnjih razbojničkih nasilničkih gospodara.“

Trebinjski vojni komandant general Braun napunio je odmah iza objave rata sve trebinjske zatvore najboljim ljudima iz grada i okoline, pa je, na svoju ruku, radi zastrašivanja, naredio javna vešanja taoce na očigled celom svetu. Posle je, kada stigla naredba o formiranju prekog suda,  stvorio jedan strahovit sud, koji je izricao smrtne kazne kao obične dnevne zapovedi. Pred srpskom crkvom i školom, da bude postupak dovoljno opominjući za druge konfesije, beše podignuto šest vešala. Iz zatvora bi izvodili s oka, bez naročitog izbora, po dva-tri čoveka pa bi ih onda u povorci vukli kroz čitav grad do vešala. Napred bi išli bubnjari lupajući u bubnjeve, da svrate pažnju, za njima proto Stevan Pravica, iza njega žrtve, a onda trubači; sve, naravno, pod pretnjom isukanih bajoneta. Kao krvnike uzimali su ponekad obične Cigane, čak i živodera, koji su nevešti tako strašno vršili svoj posao, da je jednom prilikom trebalo 25 minuta, da jedan nesretnik izdahne. Onda bi ih tovarili na kratka kola za smeće tako, da su im noge stalno langarale, pa ih potom vukli na groblje. Kopali su ih brzo i nemarno i toliko plitko, da je naskoro voda odnela zemlju i oni bili u najužasnijem stanju izloženi pred stoku i prolaznike. Kotarski prestojnik Potučko, koji se zauzimao za nevine ljude i nastojao da nevolju ublaži na čovekoljubiviji način, bio je odmah na zahtev vojnih oblasti premešten iz Trebinja.

Odmah sjutri dan po objavi rata zatvoreno je oko četrdeset Srba Korjenića zajedno sa njihovim sveštenikom Vidom Parežaninom, pa su u Lastvi strpani na dvoja kola i poslati u Trebinje sa jakom pratnjom. Da zadovolje prostačkom instinktu korjenićkih muslimana strpana su u kola, zajedno s taocima, i dva utovljena krmka. Na ulasku u Trebinje, gde su ih predali sve dva po dva, dočekala ih je gomila svetine, među njima naročito mnogo oficira i njihovih žena i grdila ih i pljuvala i blatila najgnusnijim načinom. U Trebinju su bili odmah zatvoreni najpre u garnizonski, pa posle u kotarski zatvor. Već 28. jula počelo se sa vešanjem. Taj dan platiše glavom Obren Grubač, Marko Deretić i Trifko Šakotić. Sjutri dan obešen je mladić Gajo Gudelj iz Pokrajčića, jer da je davao signale Crnogorcima. On je, međutim, čuvao rekviriranu stoku, pa kako je za svaki komad odgovarao glavom, brižno je pazio, da li mu je sve na broju. Po noći je obilazio stoku sa svećom u ruci i to mu je donelo smrt. Osudom vojnog suda obešena je 7. decembra 1914. Janjica Vukalović iz Ulica i 12. aprila 1915. Cvijeta Pažin iz Orašja. Od 40 Korjenića ostao je na životu samo popov sin Radoslav, spašen mladim godinama i jedna budala spašena ludošću. Jedna žena bila je obešena na osnovu samo ovog slučaja. Ona je došla da kupuje nešto u dućan jednog muslimana i po običaju, koji je s dozvolom vlasti održavan duž čitave granice, htela je da plati u crnogorskim perperima. Trgovac joj nije hteo da primi novce naglašavajući, da toj novac više ne vredi. Ona je na to odgovorila:

„Vala Bogu, dako nekad valjadne“ i pošla je na polje.

АУСТРИЈСКИ ЗЛОЧИНИ НАД СРБИМА У ПРВОМ СВЕТСКОМ РАТУ | Јадовно 1941.Radi tih reči, koje su imale da označuju „veleizdajničku nakanu“ ona je izgubila život. Nikola Dabović, Krsto i Špiro Sredanović obešeni su radi toga, što je, posle crnogorskog uzmaka, neko od njihovih muslimanskih komšija ustvrdio, da je u njihovim kućama, eksplodirala municija, za koju niko nije znao, kako je tamo mogla dospeti. Inače, smrtne su osude objašnjavane prosto ovako:

„Danas biće obješen taj i taj zato, što su njegovi susjedi potpomagali nama neprijateljsku vojsku“. Što su se „u sporazumu s neprijateljem istom pridružili te ga poduprli“ kažnjeni su smrću: Joko Vučković, Đurica, Lazar i Tomo Čurić; Tomica, Vuko, Luka, Krsto i Vido Ratković, Nikola i Miloš Mijović. Na smrt su bile osuđene čak i četiri žene: Milica, Ruža, Mara i Jovana Čurić, pa im je onda kazna promenuta u robiju od 15 godina. Iz istog razloga na smrt osuđeni Petar i Mitar Čurić „pomilovani“ su na 15 i 10 godina teške tamnice, a Stevo Mijović na 13 godina.

Ahmed Čevro, podlovac šeste lovačke čete, priznao je sam na sudu u Trebinju 29. novembra 1915. (K 374/15:11), da je u selu Bogojevićima, u trebinjskom kotaru, na zapoved kapetana Radovana Stankova ubio i dao ubiti 17 seljaka, „koji su po svoj prilici hteli pobeći u Crnu Goru i poterati svoju stoku“. Zapisnik,  je vođen na nemačkom jeziku, a  sam Stankov, na žalost Srbin, objašnjava to ovako:

„Zupci su tada skrivali Crnogorce i kad su naše trupe napredovale padoše iz sela Konjskog i Bogojevića hici na nas, tako, da su vojnici opravdano napali to mesto, zapalili kuće i ljude pobili“. Čevro o tim hicima iz kuća ne navodi ni reči. Hice ne spominje ni drugi svedok lovac Mahmut Ćerinagić, koji navodi da je tom prilikom ubijeno 18 ljudi i to na zapoved kapetana Stankova i Obrada Vlaha, koji su naredili „da se pobiju svi ljudi i zapale sve kuće“.

Na jednoj sudskoj raspravi u Trebinju (K 71/14 4) vođenoj 30. septembra 1914. izjavio je kapetan Rudolf Špicner, da je vojska na početku rata u tom kotaru dobila uputstvo, „da odmah pobije sve domaće seljake, ako ih sretne s puškom u ruci. Neoružane stanovnike treba zatvoriti“.

U Konjskom su tada, 14. avgusta 1914., pobijeni oni ljudi: Milutin, Krsto, Obren, Šćepan i Vido Ratković; Vuko, Tomo, Jokan, Marko, Vaso, Lazo, Pajo, Jovan, Anto i Obren Đurić i žena Anđa Đurić od 86 godina; Marko, Savo, Aleksa i Jovan Tica. Osakaćeni su taj dan Vaso M. Zurić i Nikola Božov. U Željevu su ubijeni Nikola Ratković od 65 godina i tri žene Stoja, Krstinja Perkova i Krstinja Đurova Ratković. Od tih je bila Stoja starica sa 80 godina.

Na Preobraženje, 19. avgusta 1914. obešeni su Jovo i Nikola Sredanović iz Vučije (kot. Trebinje) na pismenu zapoved generala Brauna upućenu tvrđavnom sudu u Trebinju pod br. 361 radi toga, što se „dokazalo“ „durch vier Augen und Ohrenzeigen“, da su se stanovnici Vučije pridružili Crnogorcima i palili „vlastita susedstva na korist Crnogoraca“. Oba ta čoveka nisu tad bila u Vučijoj, nego u trebinjskom zatvoru, gde su odmah s početka rata bili dovedeni kao taoci. Tako su 27. avgusta povešani iz Konjskog i Bogojević Sela: Pero Zurić, Obren Sredanović, Vujoš Vukalović, Mato i Rade Vukalović, Rade Vučković i Vidak Simović, svi stoga, što su stanovnici njihovih sela, bez njihova prisustva, pomagali Crnogorcima, s njima pljačkali žandarsku kasarnu i pošli s njima u Crnu Goru. Iz istih razloga obešeni su bili 23. avgusta iz Vučije Damjan Sredanović, a iz Arhanđelova Ćetko, Nikola i Vidak Šegrt i Jakša Gobović. 21. avgusta obešeni su iz Zagrađa Dikan Rutešić, Nikola i Jovan Kujačić i Đoko Benderać, jer da su Crnogorci „bili primljeni i ugošćeni u kneževoj kući u Zagrađu“. (K. u. k FEstungskommando in Trebinje, Nr. 378). Osim toga su obešeni: Petar Radoman, Ilija Kovačević, Jovan Trklja, Luka Grubač, Luka, Stevan i Gavrilo Begenešić, Todor Mileusnić, Petar Đajić, Rade Burlica, Pajo i Rade Šakotić, Luka i Rade Bakoč, Spasoje Stijačić, Trifko Kujačić, Lazar Rutešić, Krsto Vidak, Đorđo, Todor Stijačić, Petar Žigić, Ilija Skorupan, Nikola Barać, Isto Korelija, Đuro Kujačić, Petar Gobović, Jovo Tojaga, Gojko Deretić, Jovan Stijačić, Sava Inić, Božo Labuš. 21. novembra 1914. obešen je Blagoje Lizdek, iz Udrežnja (kot. Nevesinje), jer da je u krčmi jednoj kazao, kako se prijavio bolestan samo za to, da ne ide pucati na braću. Dalje su obešeni: Simo Bendarać iz Klobuka, Đoko Babić iz Klobuka, Simo Grubač iz Orahovca.

U Avtovcu su 1914. povešani ovi ljudi: Panto Hadžić, Andrija i Novica Škiljević, Simo i Mrka Mastilović, Vidak Anteljević iz Izgora; Mirko i Maksim Dubljević iz Jabuke; Ljubiša Supić, Jefto Sudžum i Jovo Grković iz Vrbe; Nikola Savić iz Žanjevice; Petar Okiljević iz Platice; Simo Šojić i Lazar Kapetanović iz Jesenika; Obren Supić sa Čemerna; Janko Kurdilija iz Korita.

U oktobru 1915. uvaćena su u crnogorskoj vojsci na Kosmašu dva srpska prebega iz Orahovca. Fejzo Salković, zloglasni vođa šuckora, doveo ih je u Lastvu, „i tu im sam izrekao smrtnu osudu i naredio svome društvu te su doneli krampu i lopatu, te prisilio oba zarobljenika da sami sebi grobnicu iskopaju… Kad su iskopali jamu rekao je Fejzo svome bratu Mehu i Šaćiru Salkoviću da ih zakolju. Odma su svi priskočili te uvalili u jamu i Šaćir Salković zaklao je bajunetom Milovana Vidakova Deretića, a Meho drugoga koji se zvao Petar“ (izgleda da je to bio Petar Mrdić), (Srpska Zora, br. 99, 1919.).

Na Buni kod Mostara ubili su šuckori nekoliko seljaka i trgovca Jovu Komlenovića iz Mostara. Ubio ga je jedan šuckor, koji mu je bio konkurent.

Kod manastira Žitomišljića ubio je neki čovek, sudskom istragom se ustanovilo, da to nije učinio Srbin jednog šuckora. Bez pitanja sumnja je pala na Srbe. Odmah je skleptano i povezano tridesetak seljaka i među njima i arhimandrit manastirski, Hristifor Mihajlović, i uz tučnjavu povedeno u mostarski garnizonski zatvor. Jedan je finans hvatao arhimandrita za bradu i pakosno ga pitao:

„Hristofore, đe ti je sad kralj Petar?“

Drugi su ga, u isto vreme, psovali i udarali. U mostarskom garnizonu seljaci su, potpuno nedužni, bili tučeni na najsuroviji način.

„Profoz, zloglasni Šolijer, uvukao se među seljake, pa svojim teškim, gvozdenim korbačom udara gde koga stigne, gura ih, razdvaja. Arhimandrita naziva starim lopovom i preti mu. Zatim se poodmakne u stranu, kao da bi da odabere koga će napasti, pa se zatrči i udari ga nogom“.

Tako opisuje stvar jedan veran očevidac. A posle osam dana, kad je provedena istraga i utvrđeno, da ti ljudi nisu ništa krivi, pušteni su kući bez obzira na sve ono, što se s njima dogodilo.

Gajo Pokrajčić, mladiću iz Pokrajčića šuckori su naredili da čuva rekviriranu stoku i zapretili mu da jedno grlo nestane, da će on to svojom glavom platiti. Nesrećno momče je sasvećom noću obilazio i čuvao stoku. Šuckori su  prijavili da na taj način šalje signale Crnogorcima. Iako je svima bilo jasno da je prijava lažna, Gaju Gudelja su bez ikakve provere i sudskog postupka obesili 30. jula. Krsto Sredanović i Špiro Sredanović, iz sela Vučje obešeni su 3. septembra zajedno sa Jovom Vučkovićem, iz Bojojević sela i Nikolom Davovićem, iz Ušća.  Čak jedaneaest  Srba obešeno je 13. septembra.

Blagoja Lizdeka, seljaka iz sela Udruženja, osudili  na smrt i  obesili dana krsne slave svetog Arhangela Mihaila  jer ga prijavio kafežija da javno izgovorio sledeću rečenicu:

„Na meni je uniforma austrijska, ali u mojim grudima srpsko srce kuca  i ja neću ići na granicu, da pucam na svoga brata!“

Anica Vukalović, iz Bogojević sela supruga Rade sina vojvode  Trifka Vukalovića obešena je po prijavi jednog Hrvata ugostitelja. Njemu nesretna žena greškom plaćajući dala i crnogorski perper. Hrvat joj je reako da perperi ne vaće a, Anica mu odgovori uzimajući perpere nazad:

„Hvala Bogu, dako valjadnu!“.

Iznurenu od mučenja vojnici su je poluživu dovukli do vešala!

Za dželate bi Braun obično odabrao Rome (cigane), koji su o tim rabotama bili nevješti, pa je mučenicima trebalo dvadesetak minuta da izdahnu. Leševe bi tovarili na zaprege i onda bi ih vukli na groblje. Jedan kotarski činovnik Potučko je često tražio da se ne hapse i ne ubijaju nevini civili od Brauna, ali je Potučko prebačen iz Trebinja. Cijelo vrijeme komandovanja Barauna u Trebinju 1914-1917 civili su masovno internirani i ubijani.

Od vojničkih vlasti potiče dalje i naredba, koju navodimo, i na osnovu koje nijedan građanin nije siguran, da neće radi sumnje zbog svog mišljenja ili ma kakve, potpuno uzgredne, primedbe biti lišen slobode Njom se direktno izazivaju građani, da budu uhode svojih drugova i da postanu najobičniji denuncijanti.

„Vlasti su doznale, da se u ovo ratno doba po monarhiji klate mnogi sumnjivi po državu i opšte opasni individui, kako inozemni tako i ovdašnji. Kako su ti individui u sadašnje vreme naročito opasni po delovanje vojnog i građanskog stanovništva, kao i sa stanovišta javnog mira i reda i sigurnosti osobe i imanja građana, to je sveta dužnost svih patriotskih krugova, da pomažu u toj oblasti svim silama i sredstvima, da se takve osobe nađu i učine bezopasnim. Radi toga se poziva sva publika Kraljevine Hrvatske i Slavonije, čim opazi ma i najmanju sumnju u pogledu delovanja takvih po državu i javni red opasnih elemenata, da to odmah prijavi najbližoj oblasti dotično žandarmeriji i da pomaže vlastima što može bolje u njihovim merama protiv takvih osoba. Upozorava se na to, da je ne samo dozvoljeno, nego da je upravo sveta dužnost svakog patriotskog građanina, da takve elemente ličnim uplitanjem spreči u njihovim pokušajima i da uopšte u slučaju nužde ličnim zauzimanjem učini sve, da takvi elementi odmah budu učinjeni neštetnim.“

U doslovnom vršenju tih propisa ljudi bi često, bez dovoljno kritike, kako biva u takvim vremenima, mogli vrlo lako od denuncijanata postati i zločinci, jer ovaj poziv daje i suviše velike slobode za rad u stvarima, koje ne samo nisu učinjene, nego za koje dostaje ma i „najmanja sumnja“. Trebao je da se stvori onaj poslovični mletački strah i da se građani snize do najnižeg stepena ličnog i građanskog ponosa.

Ubrzo je počelo denunciranje na sve strane, koje je mnoge ljude stalo glave ili zdravlja, zbog kog su upropaštene mnoge ekzistencije i koje se najzad i samim vlastima diglo iznad glave. S početka se u širenju glasina imao izvestan sistem, organizovan iz neke centrale, ali će, kad je stvar ušla u šire krugove i u južnjačkoj mašti uzela odviše maha, sve izvrglo u glupa maštanja, postalo posprdno i onda malo delotvorno za ciljeve, radi kojih se sve to spremalo. Glasine su te, na ime, posle prvih poraza više širile strah nego mržnju i s toga se s njima počelo da postupa opreznije i veštije. A dotle je bilo svašta. Jednog istog dana, 28. jula 1914., pronio se glas u Splitu, Zagrebu i Sarajevu, da su Srbi otrovali vodovod i tako ugrozili život svih građana. U Sarajevu je čak izišla obavest gradskog poglavarstva, da se voda ne sme piti pre nego se iskuva. Kosta Čanak, kobasičar, bio je zatvoren i zlostavljan jer se tvrdilo, da je bacio kilo otrova u rezervoar. Naskoro iza toga počeše denucijacije radi davanja signala pomoću svetlosti.

U gradovima, gde su srpske čete u taj mah bile udaljene po 60-80 kilometara, bili su Srbi osumnjičeni i zatvarani radi toga, da su pomoću svetlosti davali znakove srpskoj vojsci. Čak se u Travniku, u sred Bosne, igralo sa takvim razlozima. Sava Droca iz Sarajeva bio je poslan u Arad u internaciju s toga, što mu je žena, po običaju u gradu, pred praznik Gospodine obelila kuću. To da je znak, da se kuća sprema na predaju! Koliko se u tim ludostima išlo daleko, vidi se najbolje iz ovog primera. Sat na srpskoj novoj crkvi u Sarajevu bilo je nešto pokvaren, a kazaljka je, zbog vetra ili rad kakva pritiska kog dela mašine, često puta jurila po ploči, ponekad u besnom tempu. To je odmah javljeno kao nesumnjiv znak „dogovora s neprijateljem“ (tako očigledna!), pa je odmah počela duga i iscrpna istraga i savest vlasti nije umirila sve dotle, dok opasna kazaljka nije bila skinuta i provedena premetačina. „Hrvatska“, br. 802, donela je o tom čak poseban dopis, u kom se sve dovodilo u vezu s Gligorijem Jeftanovićem! Srbi železničari, kao Danilo Škoro u Rami, imali su grdnih neprilika, čak i zatvora i zlostavljanja, jer se sumnjalo, da bi mogli pokušati ma što protiv vlakova i sigurnosti železničkog prometa, i jer se svaki njihov pokret smatrao kao nešto dogovoreno.

U objašnjenju se ne navodi koje su nacionalnosti zlikovci, premda se Austrougarsko carstvo prostiralo na današnjih nekoliko državaVojska je bila unapred razdražena protiv Srba nešto novinskom kampanjom a nešto poukama oficira. Najviše su, međutim, mogli biti raspaljeni primerima, koje su videli od starijih onda, kad su došli u naše zemlje, gledali taoce, čuli tolike laži i primetili, da se Monarhijini podanici Srbi ne posmatraju samo kao neprijatelji, nego da se tako i postupa s njima, 25. avgusta 1914 izdao je ratni stan jedno saopštenje, da pobije „svesni lažan prikaz“ srpske vlade o nedelima austrougarskih četa u Srbiji za vreme borbi u avgustu, sa cinizmom retke vrste: „Prosto su se tim hteli preteći prigovori, na koje, da ih podigne, ima pravo austrougarska vlada radi ponašanja Srba u ovom ratu“. Dosta će sad biti videti, šta su austrijski i mađarski vojnici radili po Sremu, Bosni i Hercegovini, pa da onda, u ostalom dovoljno poznata verodostojnost ovakvih demantija, bude prikazana u pravoj svetlosti.

Prve primene tog ratnog prava videle su se pri traženju oružja. Svaka je gotovo srpska kuća bila pod tim izgovorom prekopana, dok su pojedinci bili izloženi najgorim šikanama, naročito onda, ako bi se našao kakav, ma koliko star i bezvredan“ neprijavljen“ komad oružja, kao jatagani, starinske puške, seferdari i ostalo. Mnogi su radi toga bili zatvoreni i posebno kažnjeni. Žandarski narednik Perić ubio je prilikom takve pretrage Nikolu Čađu iz Gornjeg Jelovca, iz dubičkog kotara, do kog rat nije nikad ni blizu dopro. U Blagaju (kot. Kupres) žandari su sa šuckorima tražeći oružje skidali s ljudi odelo i obuću, te ih vezane ganjali po snegu i studeni. Na koga bi se posumnjalo da ima oružja, „taj ga je morao predati i ako ga nije imao, jer je bio prisiljen mukama, koje je podnosio u ledu i snegu a osim toga i tučnjavom koju su vršili u šumama sve dotle, dok im žrtva nije obećala, da će pušku kupiti pa gde bilo. Ovi su paćenici morali uistinu kupovati oružje po skupi novac davajući pri tome konja ili vola katolicima ili muslimanima, od kojih uopće nije zahtevano oružje. Kad bi pokazao oružje, pa makar bilo i kupljeno, morao je za njega odležati zatvor najmanje tri meseca pa do godine dana“. (Srp. Zora, br. 93., 1919.). Mnogi su to životom platili kao Simo Milišić, Simo i Stevo Pjevači.

U Rudom opkolili su vojnici, Mađari, i šuckori kuću učitelja Manojla Ilića, u kojoj je bila sva porodica s decom, polili joj vrata i pod hodnika petrolejom i onda je zapalili. Na pisak dece dotrčale su komšije muslimani i, posle oštre prepirke s vojnicima i njihovim pratiocima, dodali su zatvorenim lestve i tako ih spasli od očite smrti. U istom mestu naterali su vojnici stanovnike mesta Sirče, da sami sebi iskopaju grobove, pa da legnu u njih. Zaglavljivalo je staro i mlado, čak i žene s nejakom decom na rukama. A nisu ih streljali sve odjednom, nego po redu, pri čemu su živi morali zakopčavati svoje sapatnike, da vojnicima uštede i taj napor.

U sledećem nastavku: Unapred planirani zločini nad Srbima

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *