Gomirje mesto gde se čuva srpska vera i običaji

Velika Gospojina je praznik koji slave svi u hrišćanskom svetu. Trenutak uspenja Bogorodice, majke Isusa Hrista, oslikan je u mnogim svetinjama pa je tako je i kod srpskog naroda kome je posebno značajna freska “Uspenje Bogorodice” u manastiru Sopoćani u Srbiji. Ova freska je na svetskoj izložbi u Parizu 1961. godine proglašena najlepšom freskom čitave srednjovekovne umetnosti u svetu. Na ovogodišnji praznik Velike Gospojine reporter P-portala Bojan Munjin posetio je najzapadniji srpski manastir u Evropi Gomirje  u Gorskom kotaru.

Prenosimo njegove utiske:

„Dan sparan i vreo, automobil bez klime i vijugava, ali solidna stara Karlovačka cesta. Guste šume, koje kao da otvaraju vrata Gorskog kotara, unose malo povjetarca i svježine dvojici putnika, fotografu i autoru ove reportaže, koji žele stići na jutarnju liturgiju u gomirskoj manastirskoj crkvi. Crkva koja nosi ime pomalo u staroslavenskom duhu – Roždenija svetog Jovana Preteče, sakrivena je, kao i manastir, među brdima i u gustoj šumi. Kako su u ovim krajevima oduvijek stvari stajale, i manastir Gomirje osnovan je krajem 16. vijeka, što bi se reklo, s Biblijom i s puškom, jer se tada nalazio na samoj granici Habsburškog Carstva koje je svakodnevno trebalo braniti od upada Turaka.

Branitelji granice bili su tada uglavnom Srbi, koje je austrijska uprava unajmila da budu graničari jer su branitelji prije njih, dobrim dijelom Hrvati i kmetovi na prostranim posjedima porodice Frankopan, bili rastjerani ili mrtvi. Područje koje je trebalo braniti narod je vjekovima zvao “Krajina, krvava haljina”, što najbolje o njemu govori. Ili, kako kaže stih one narodne pjesme koja je posvećena razdoblju ratovanja od barem tri stoljeća i teškom životu u Vojnoj krajini: “Svak krvave žvače zalogaje, nikad b’jela danka za odmorka.”

Jedini monah u okolici u to vrijeme zbog starosti nije mogao da ide s krajiškom vojskom, “da se tamo vojnicima nađe radi vjerske utjehe”, pa je u Gomirje stigla nekolicina monaha iz manastira Krka. U historijskim zapisima iz ovog kraja piše da su ti monasi-ratnici iz Krke podigli oko 1600. godine mali drveni manastir, najzapadniji pravoslavni manastir u Evropi, i crkvu posvećenu Rođenju svetog Jovana Krstitelja u selu Gomirju, po kojem je manastir i dobio ime. Zlu ne trebalo, pored crkve je sagrađena i kula osmatračnica. Doseljeni narod je manastiru ustupio zemlju za njegovo izdržavanje, a 1657. godine Srbi graničari su između sebe skupili novac i otkupili stare posjede grofova Frankopana i tada je riješen pravni i ekonomski status ovog manastira.

U manastir stižemo izgubivši se gotovo u gustim šumama između Vrbovskog i Ogulina, u trenutku kada su stara crkvena zvona gromko označila početak liturgije. Posljednji ratovi, nevolje i najnovija pandemija koja i dalje traje prorijedili su posjetioce svečanosti za Veliku Gospojinu, ali naroda je ipak bilo dovoljno da ispuni crkvu i livadu oko nje.

Par dana prije još se nije znalo hoće li zbog epidemioloških ograničenja biti podignuti tradicionalni šatori s hranom i pićem, ali kakva je to narodna slava bez imalo veselja – nekoliko šatora ipak je bilo spremno već od jutarnjih sati, kao i trgovaca s drvenim krstovima, svjetlucavim vjerskim sličicama i šarenom bižuterijom. Odmah pored, na otvorenom, ljudi su palili svijeće, svatko za svoje umrle. Kažu nam kako bi se nekada na ovaj praznik u manastiru Gomirje okupilo i po deset hiljada duša, ali historija na Balkanu prorešetala je dobrano okolni narod. No oni malobrojni koji su ostali ipak se sjećaju važnih datuma, tradicija i pradjedovskih običaja.

Nakon liturgije i litije oko crkve, gornjokarlovački vladika Gerasim u propovijedi ispred crkve i prije pričešća pod vedrim nebom savjetuje prisutne “da u ovom vremenu bolesti, opasnosti i nemira skrenu svoje misli od svakodnevnih briga i jurnjave prema neprolaznim i trajnijim vrijednostima”. Ljudi oko crkve kojima prilazimo s uzbuđenjem sve prate, iako mnogi od njih više ne žive u Gomirju.

–Dolazim iz Londona, gdje živim već preko 20 godina: treba doći i obogatiti se duhom starog kraja – kaže nam čovjek srednjih godina koji zaista izgleda kao dobrostojeći menadžer iz britanske metropole.

Pored njega stoji sredovječna žena jednostavnog izgleda i odijevanja, koja je ovdje rođena, ali dolazi iz Švicarske, s namjerom da u Gomirju obiđe rođake.

–Lijepo je i svečano. Zadivljena sam – kaže ova žena dobrodušnim glasom.

Srećemo i sveučilišnog profesora Sinišu Tatalovića, rodom iz ovog kraja, koji nam kaže kako je još kao dijete dolazio s bakom na proslavu Velike Gospojine.

–Ovdje su ljudi, Hrvati i Srbi, vjekovima živjeli u složenim odnosima, ali su i jedni i drugi branili tu granicu i iz tih zajedničkih muka i napora rođena je solidarnost koja i danas postoji. Zbog toga u ovom posljednjem nesretnom ratu u Gorskom kotaru nije bilo međuetničkih sukoba ni iseljavanja Srba pod pritiskom – ističe Tatalović.

Ono što je danas problem Gorskog kotara, smatra Tatalović, jest njegova depopulacija: iseljavaju se i Hrvati i Srbi i odlaze za boljim životom, a na kućnom pragu ostaju samo stari i nemoćni. Ipak, bilježimo da dosta prisutnih ne želi baš rado davati izjave za potrebe ove reportaže: odmahuju rukom i udaljavaju se, iz čega zaključujemo da lokalno srpsko stanovništvo pamti nemile događaje, rat i egzodus Srba, naročito nakon “Oluje”, te da i na svoj sadašnji život gledaju sa sumnjom i strahom.

–Nije ovdje dobro – u prolazu nam je jedva izustio jedan stariji mještanin, u čijim riječima osjećamo da su se pomiješali burna historija, nacionalni odnosi i socijalne nedaće.

Odnos manastira s raznim političkim i vjerskim režimima bio je od početka složen, a većina problema slijevala se u uski procijep neprestanih pritisaka austrougarskih civilnih i vjerskih vlasti da tzv. unijaćenjem prevedu pravoslavne stanovnike manastira na katoličanstvo. Legenda kaže da su neki monasi iz Gomirja završavali kao robovi na malteškim galijama, drugi su bacani u tamnice, a treći su imali nemalih problema u svakodnevnom životu, ali vjeru pradjedovsku nisu mijenjali.

Uz sve probleme, zlatno i neponovljivo doba manastira bio je 18. vijek, kada je došlo do njegovog procvata: Gomirje je tada postalo kulturno, obrazovno i duhovno središte pravoslavnih Srba u ovom kraju. Od profesora Tatalovića saznajemo da su za vrijeme Prvog svjetskog rata austrougarske vlasti manastir pretvorile u zatvor za političke optuženike, ali manastir Gomirje i njegova okolica najviše su stradali u vrijeme Drugog svjetskog rata. Tada je manastir zapaljen, a monaštvo uhapšeno i odvedeno u logor. Iguman Teofan Kosanović je poslije mučenja ubijen, kao i još najmanje trojica monaha.

Manastiru je uzet sav novčani kapital i on je prvi i jedini put u svojoj historiji ostao pust. Trebala je biti spaljena i opljačkana bogata biblioteka (s rukom pisanim knjigama iz 15, 16. i 17. vijeka), kao i riznica umjetnina formirana stoljećima, ali je slučaj, kaže Tatalović, na mjesto nesreće doveo čovjeka, Vladimira Tkalčića iz Muzeja za umjetnost i obrt, koji je spasio od uništenja ovo intelektualno i duhovno blago i odnio ga u Zagreb. Muzeolog Fedor Moačanin navodi da je tih starina iz manastira u Gomirju tada u Zagreb dovezeno 30 vagona! (Muzej Srba u Hrvatskoj, “Historijski zbornik”, str. 218.) Po povratku izbjeglih monaha i episkopa Simeona, obnova manastira počela je 1956. godine. Biblioteka i riznica s vremenom su i u dijelovima vraćene manastiru i bit će kompletirane kada restauracija manastira, koja je još u toku, bude završena.

–Mi znamo prema dokumentima kolika je naša riznica i biblioteka, ali nikada je još do sada u cijelosti nismo vidjeli – kaže arhimandrit Mihailo (Vukčević), starješina manastira.

Manastirski spisi bilježe mnoge znamenite monahe kroz vjekove u Gomirju, da bi danas u njemu, osim arhimandrita Mihaila, ostale još samo dvije monahinje poodmakle dobi.

–Naš manastir je svašta proživio, ali i dalje traje i vezan je uz selo Gomirje i narod u njemu, pa zato možemo reći da ovdje nikada nismo sami – kaže uz puno mudrosti i s ponešto optimizma starješina manastira.

Ipak, koliko god impresivno izgledali ovogodišnja liturgija, lomljenje pogače, litija i pričešće ispred manastirske crkve na Veliku Gospojinu, sve je nekako kratko trajalo. Odjednom pred crkvom više nije bilo nikoga, a malobrojni narod ili je krenuo prema svojim automobilima, na kojima su se nazirale tablice Delnica, Ogulina, Rijeke i Zagreba, ili se preselio u tih nekoliko šatora da još razmijeni pokoju riječ i pita za zdravlje rođake, one koji su otišli ili one koji su ostali. Odnekud su se tu po tradiciji našli i pečenje i pivo, a s bine se čula i živa muzika: “Kome svoje srce dade, recite mi, bele rade…”

Još malo i zvuci pučke svečanosti, obrubljeni zelenilom prelijepe prirode Gorskog kotara, više se neće čuti. Kada se šatori raspreme i kada gosti odu, to valovito zeleno more proplanaka i livada prekrit će tišina. Ostat će samo malobrojni čuvari vatre vjekovne tradicije i starih običaja. Taj gotovo arhetipski odnos svjetlosti i sjene, vedrine i pustoši, na dostojanstvenoj manastirskoj svečanosti na Veliku Gospojinu u Gomirju kao da govori o kroničnoj težini i nestalnosti života ovih stanovnika i ovih krajeva. Napuštamo manastir i Gorski kotar: je li ovo dolina suza koja izgleda kao Božji vinograd?

Svako vrijeme ima svoje breme, a mi se sa svojim bremenom nosimo kako znamo i umijemo. Sve se događa s promišlju, dopuštenjem i onako kako kaže Bog – naglašava arhimandrit Mihailo.

A što kaže Bog? “A Bog, kao Bog, on samo ćuti i gleda”, govore stihovi pjesme onog poznatog srpskog poete“.

Fotografije: Jovica Drobnjak