Zapad treba da uči od Srba kako se poštuju žene

„Žene nisu primarna namjera prirode“ govorio je najveći teolog zapadne crkve, Toma Akvinski, a osnivač protestantizma Martin Luther dodaje: „Nema veze ako žena umre na porođaju, zato je ovdje.“ To je tradicija zapada, inkvizicija, ponižavanje žena, kolonizacija, gaženje drugih naroda, rasa i kultura. I sad taj zapad izvozi „ljudska prava“ i „prava žena“ svuda po svijetu, pa eto, i u Srbiju.

Međutim, postoji razlika između lijevo-liberalnog prozapadnjačkog vještačkog feminizma koji teži da ženu pretvori u muškarca, da joj skrati kosu i izgrize nokte, umjesto haljine da je obuče u široke hlače, da od žene silom pravi muškarca, nakazu. Jer uništava atribute ženstvenosti pod firmom ravnopravnosti, ali zapravo je duboko diskriminirajuć prema ženi, jer vrši nasilje nad samom prirodom žene, jer od nje pokušava napraviti muškarca. S druge strane, teško da negdje na svijetu postoji društvo koje je toliko izvorno i iskreno ne matrijahalno ili feminističko, nego matricentrično kao srpsko. Ne da žena vlada kao u izmišljenom matrijarhatu koji nikad i nigdje nije postojao, nego da je društvo okrenuto ka ženi, bazirano na ženi, nadahunto ženom, ali ženom koja je stvarno žena.

Moderna arheologija otkriva da je upravo u Srbiji još u kamenom dobu postojalo takvo društvo, koje je te matricentrične (žena i majka u centru) elemente zadržalo i kasnije. Društvo koje je ženu obožavalo, čuvalo, koje je u svakoj ženi gledalo boginju. Ali da ne idemo toliko daleko u prošlost, dovoljno je pogledati srednji vijek, pa sve do 20. stoljeća. U vrijeme kad u „naprednoj Europi“ svjedočanstvo žene na sudu ne vrijedi, kad je čitava zapadna teologija i filozofija puna prezira i mržnje prema ženama, kad čak ni ta napredna i liberalna masonerija do dana današnjeg ne prima žene u svoje lože, pa društva džentelmena u Velikoj Britaniji u koje žena ne smije ući, a čak je i jedna Švicarska pojam naprednosti, ženama pravo glasa dala tek 1971… mi u Srbiji imamo pjesmu o banoviću Strahinji koja nema uzora nigdje u svijetu. U toj pjesmi srpski vitez ruši sve društvene norme, sve religijske i plemenske etike i prašta ženi preljubu i izdaju.

Jednu od najjačih srpskih država ikad, ona strašnog konjanika despota Stefana Lazarevića stvorile su žene, carica Milica i monahinja Jefimija, odnosno Jelena Mrnjavčević. Dok su žene u cijelom svijetu bile nepismene monahinja Jefimija pisala je književna djela najveće umjetničke vrijednosti, a u Novom Brdu je postojala sekcija biblioteke namjenjene ženama!!! Šta tek reći o Jeleni Balšić, jednoj od najumnijih žena koje su ikad živjele, koja je vladala srpskom državom Zetom (današnja Crna Gora i dio Albanije) i bila strah i trepet za Veneciju, tada najveću silu svijeta.

Srbi imaju tradiciju poštovanja, a usudio bih se reći i obožavanja žena, koja seže u najdrevnije doba, koja se nije ugasila čak i u tim najmračnijim, šovinistički, patrijahalnim vremenima srednjeg vijeka. Naravno da nije bilo idealno, ali je bilo bolje nego igdje drugdje. Ako zapadnjaci stvarno žele naučiti kako se poštuje žena, nek prouče srpsku istoriju, običaje, kulturu i arhetipove.