NAŠA PRIČA: Rođendan
Postoje te neke priče o običnim ljudima i priče o neobičnim ljudima, onim potpuno drugačijim koji ostave duboko urezan trag u vremenu i srcima onih koji su ih poznavali. Jedan od tih neobičnih ljudi, iako samo dječak od tek devet godina, bješe Vedran. Nježan, prilično neuhranjen, sitan i bledunjav dječak uvijek poduže kose koja mu je padala na oči, te je zbog toga često žmirkao, tankih i neobično dugih ruku sa iscjepanim rukavima izblijedile košulje koja je pripadala ko zna kome prije nego je njemu pripala, i lijevom zavrnutom nogavicom na širokim pantalonama, bio je često meta podsmjeha ostalih dječaka iz te ulice. Ulica prepuna djece sama po sebi nije nikakva tema o kojoj bi se pričalo,ali jeste ova ulica jer je bila po nečemu drugačija od svih drugih u kojima su se igrale grupe djece dok ih roditelji ne rasture pozivima na pranje,večeru i spavanje.
U ovu ulicu je često zalazio taj devetogodišnji Džudimir koga su zvali Džuda. Zašto je dobio to ime nepoznatog objašnjenja, ne znam, ali je zasigurno imao ime koji mu je nekako potpuno pristajao.Ne poznajem zaista nikoga ni prije njega ni poslije njega ko se zvao Džudimir, ali sam sigurna da je upravo jedino on i mogao ponijeti to ime koje je nosilo u sebi mnogo tuge i neobičnosti, kakav je i on sam bio. Dzudimir je bio domsko dijete. Dom za nezbrinutu i ostavljenu djecu se nalazio dvije ulice niže od ove u koju je često zalazio. Djeca doma su imala dozvolu na tri sata vandomskih aktivnosti, šetnje, igre ili odlaska u gradsku biblioteku. On je svoje vrijeme koristio medju onima koji su pripadali srećnicima jer su živjeli izvan hladnih domskih zidina. Dolazio je uporno među grupu ovih dječaka koji mu nisu pridavali nikakvu,ili gotovo nikakvu pažnju. Da li ga je to žalostilo nije se moglo zaključiti po njegovom izrazu lica. Činilo se kao da je zadovoljan samom mogućnošću da je tu među njima,premda su ga veoma rijetko pozivali u igru ili ga zapitkivali rijetkom željom da nešto više o njemu saznaju.Prtihvatili su ga nekako ćutke kao i on to njihovo zanemarivanje.Kao i obično i tog dana je prilazio laganim hodom sa uvučenim rukama u džepovima pantalona, koje su mu bile za cijeli broj veće. Osjećalo se veselje u vazduhu i svi su bili nekako posebno raspoloženi.Takvi su bili uvijek kada je nekome među njima rođendan. Razlog za slavlje i radost, razlog uzbuđenju pred otvaranje rođendanskih poklona,ukusnih sendviča i posebnu napetost zbog gašenja svjećica na torti i tajno zamišljene želje.
„Kada je tebi rođendan“, ushićeno upita Milan kome je taj dan bio rođendan.
Džudimir naviknut na neopaženost od strane njegovih vršnjaka isprva nije ni odgovorio.
„Hej, tebe pitam“, vatreno povika isti dječak, putivši mu upitan pogled.
Džudimir ga mirno pogleda vješto sakrivši uzbuđenje što su ga taj dan makar uvukli u razgovor.
„Ja nemam rođendan“, spokojno odgovori praveći desnom nogom pokrete po zemlji. Izgledalo je kao da nešto nevidljivo crta po asfaltu.
„Kako nemaš rođendan“, znatiželjno uskliknu Milan.
„Lijepo, nemam rođendan“, nehajnim tonom ponovi Džudimir.
U tom trenutku začuo se glasan smijeh sa prizvukom poruge koji je dugo trajao. Kad se smijeh utihnuo,Milan ponovo upita Džudimira ljubopitljivim tonom.
„Kako misliš da nemaš rođendan. Pa, svi imaju rođendan,moraš i ti da imaš“
„Lijepo nemam rođendan,prosto nemam“, odgovori Džudimir sa nekom dosadom u glasu.
„Hej, to je onaj dan na koji si rođen. Datum na koji si se rodio, ako si zaboravio, uzviknu Milan nestrpljivim tonom.
„Znam“, kratko odgovori Džudimir žmirkajući zbog gustih šiški koje su mu padale u oči.
„Čekaj, sada polako razmisli. Ti si se rodio, jel tako,tako je“, odgovorivši sam na svoje pitanje upućeno ovom zagonetnom dječaku ispred njega.“Pa, pošto si rođen, a dokaz za to je da sada pričaš sa nama, ti moraš da imaš rođendan.Dan u koji si došao na zemlju!“
„Nemam rođendan, makar ne tako kako ga vi doživljavate. Moja majka nije željela da ga slavi, jer me je ostavila u dom kada sam imao svega devet mjeseci. Ostavila je poruku na kutiji u koju me je stavila, pred vrata doma u kome sam i danas. Mi u domu ne slavimo rođendane tako kako vi slavite. Vi se radujete i pozivate jedni druge. Vaši roditelji vam kupuju poklone i ljube vas čim ustanete iz kreveta. Svi se radujete taj dan i svečano ste obučeni. Mi to u domu drugačije obavljamo. Obzirom da nemamo roditelje da nam upriliče slavlje, to je dan kao i svaki drugi. Malo, sasvim malo drugačiji.Taj dan dobijamo neke veće obaveze jer smo stariji za godinu dana.“
Džudimir odjednom zaćuta a u očima mu se na trenutak pojavi tuga koja njegove krupne oči za nijansu učini tamnijim. Dok je to izgovorio među grupom dječaka nastade neki neprirodno tih mir. Milan ga pogleda gotovo pokroviteljski i sa posebno pažljivim tonom u glasu glasno progovori,naglašavajući svaku riječ.
„Zašto ne tražite da vam slave rođendane? Pa svi imaju pravo na svoj rođendan!“
„Ah, nije to nama ni važno. Sem toga, vjerovatno u domu ni nemaju novac za ta slavlja. Roditelji, nas ostavljene djece, ne dolaze nikada. Jedino se za Badnje veče i Božić svi okupimo u trpezariji i tada imamo bolji ručak i dobijemo poklon. Ja sam prošle godine dobio fudbalsku loptu ali je nisam još otpakovao. Spavam sa njom i zamišljam kako ću uskoro postati poznati fudbaler sa mnogo novca i potražit ću moju mamu koja više neće biti siromašna. Tada će me, siguran sam željeti natrag sebi“.
Milan kao i ostali dječaci iz grupe su ustuknuli smeteno gledajući jedni druge.U njihovih pogledima se moglo vidjeti mnogo razumjevanja i nekog novog interesovanja za Dzdumira, koje se nije pokazivalo do tada.
„Pa dobro“, otežući nešto tišim tonom, progovori Milan, „da li bi volio da imaš rođendan kao i sva djeca?“
“ Možda bih i volio ali ne znam šta se radi taj dan. Kako izgleda jedan rođendan?,“ sa dozom neke mirne znatiželje odgovori Džudimir.
U tom trenutku su svi dječaci u glas počeli objašnjavati kako je to najljepsši dan u godini. Kako ništa ne treba da radiš,jer si taj dan pošteđen svega.Čak ti se čini da te vole i oni koji te inače ne vole baš mnogo, i da sunce sija baš zbog tebe. Da se sve veseli tvom dolasku na ovaj svijet i potvrdom da si i danas eto malo veći dječak.Da te mama i tata taj dan posebno nježno vole i da se prave kolači u tvoju čast.Dobiješ malo veći džeparac taj dan a zauzvrat moraš da podneseš samo jednu žrtvu.Da dopustiš da te svi,od bake , djeda,debelog strica i vesele ujne, pa do drugara iz cijelog razreda izvuku za uši.Zašto je baš taj običaj potreban nikom nije jasno do danas, i ko se tog “ zlostavljačkog“ čina dosjetio nije poznato,ali kažu da je to potrebno da bi porastao za onoliko santimetara koliko te odignu od zemlje kad te povuku za uši.I još su smjehom svojim zagolicali Džudimirovu pažnju i sa još mnogo toga dok je on zaćutao duboko uvukavši ruke u džepove svojih povećih pantalona. Pognute glave je neodređeno stajao a onda je ozbiljnim pogledom i tonom progovorio.
„Lijepo.Ipak to za mene ne važi. Ja nemam ni mamu ni tatu, ni strica ni ujnu, nema nikoga da mi tortu napravi. A nemam ni drugara mnogo. Makar ću ostati pošteđen za vučenje za uši“, na kraju pokuša Džudimir da se našali dok su mu oči poprimile neku oštrinu u kojoj se ponovo pojavila tuga, kao i kod sve domske djece.
Milan ga tada pogleda u oči i neobično svečanim tonom reče:
„Znaš šta, hajde ti dođi danas kod mene na rođendan pa da vidiš kako jedan takav dan izgleda. Hoće li te pustiti kod mene?“
„Mislim da to neće biti problem ali ja nemam poklon nikakav i ne mogu doći. Na rođendan se donose pokloni.“
„Ne marim ja za poklone. Danas ću svakako dobiti mnogo tih darova i soba će mi biti pretrpana, da neću imati gdje da legnem dok sve ne raspremim.Samo ti dođi pa ćemo se svi zajedno igrati kod mene u sobi. Dobio sam i električni fliper, pokazaćemo ti kako se igra na njemu. Jel, hoćeš? Bilo bi mi veoma drago i svima nama, zar ne drugari?“
Svi su u glas povikali „daaaaa, čekamo te“. Još su neke detalje dogovorili među sobom i poveli ga da vidi gdje Milan stanuje.
Džudimir je lagano krenuo ka domu osjećajući kako mu srce bije nekim drugačijim ritmom. Bio je posebno uzbuđen. Po prvi put će imati priliku zaviriti u onaj pravi dom i vidjeti kako izgleda ljubav tate, mame, brata, kako izgleda jedno rođendansko slavlje i kako izgleda porasti za cijelu jednu godinu pred onima koji te vole. Ipak neki nespokoj se pojavio koji je poremetio njegovo uzbuđenje. Šta da pokloni dječaku koji ga je pozvao u njegovu kuću. Nije htio da se razlikuje od ostale djece i …Mnogo pitanja se nizalo jedno za drugim dok je stigao pred dom koji mu se danas, začudo nije činio tako tmuran i hladan. Dobio je dozvolu da ode na rođendan i počeo se pažljivo spremati. Postoji jedna olakšavajuća okolnost kod onih koji nemaju mnogo garderobe, pomislio je, ne treba mnogo da misliš šta ćeš da obučeš. Pažljivo, kao da uzima posebnu vrijednost, izvukao je neotpakovanu košulju, koju je čuvao ako se kojim slučajem u dom pojavi njegova mama ili tata za koga je čuo da radi u Njemačkoj. Nju će obući prvi put odlučio je. Mama se svejedno neće ni pojaviti još dugo, a pitanje da li će ikada. Tata za njega možda nije ni znao. Red je da danas na poseban dan bude lijep i da se dopadne Milanovim roditeljima. Danas će biti na neki način, njihov član u kući. Obukao je sa posebnom radošću novu košulju i malo bolje pantalone i ushićenim pokretom izvukao iz izblijedile tašnice češljić. Mali, muški češljić braon boje, koji je ovog puta veoma pažljivo uzeo. Dugo ,dugo se češljao posmatrajući svoje lice u malom ogledalcetu. Želio je da danas bude lijep dok je u srcu osjećao ljepotu života i radost koja se probudila zbog ljubavi.
Danas će osjetiti šta znači ljubav kada te neko voli i kada ti se neko raduje. Makar ne lično njega, ali svejedno zavirit će u u jedan od domova koje je zamišljao svako veče budan ležeći u krevetu domske sobe. Otvorio je uredno složen ormarić sa knjigama i uzeo zapakovan zavežljaj koji je na trenutak neodlučno okretao u ruci .U jednom trenutku odlučno zatvori ormrić dok je čvrsto držao zavežljaj u ruci. Odlučio je. Pokloniće Milanu fudbalsku loptu kojom je želio da se proslavi i uvede u svoj život radost porodičnog života.Mislio je vratiti svoju mamu kada bude čula da se proslavio i da je postao slavan. Prepoznala bi ga ona na televiziji sigurno,iako je bio tek beba kada ga je ostavila. Sa ovom loptom je vidio kraj samoći i ulazak u novi svijet drugačiji od ovog sada. Slegnuo je ramenima povučen mirisom ljubavi koju je tihi povjetarac unio u sobu.
Nakon kratkog pogleda na zavežljaj, krenu ka kući gdje je Milan stanovao. Stajao je dugo pred vratima nesiguran da li da pokuca ili ode. U tom trenutku su se otvorila vrata a tonovi rođendnaske pjesme su se valjuškali po elegantno uređenoj prostoriji.Neočekivano su počeli prilaziti Džudimiru vukući ga za uši,ljubeći u obraze i veselo pjevajući: „Sreeeećan rođendan, srećan rođendan tebi, srećan rođendan tebi,dragi Džudimire,srećan …
Obuzimale su ga svakakve misli i osjećaji dok se u nekom pijanom uzbuđenju klatio kao da će pasti. Milanovi roditelji su prišli i mekim tonom ga pozvali da sjedne. Odlučili su da danas obojica proslave rođendan. Kako su svi bili otmeni i lijepi u čudnom košmarnom raspoloženju pomisli Džudimir, dok su mu suze klizile niz nježno, blijedo lice. Smijao se i plakao u isto vrijeme očaran svim tim što mu se nenadano dešavalo. Kao grmljavina u kišnoj olujnoj noći prodirala je ljubav do njegovog srca snažno ga obuzimajući. Prostodušan, naivan i djetinji osmjeh je najbolje pokazivao u kakvom raspoloženju je bilo njegovo srce. Ljubav se blistala među tim svijetom koji ga je primio sebi u naručje. Dobio je dom,dobio je novi dom u kome će imati ljubav koja mu je za sve ove mlade godine nedostajala.
Nezaboravan rođendan i nezaboravan dan! Dan u kome je dobio poklone koje mu je Milan od srca poklonio uz obrazloženje da pola pripada njemu a pola Džudimiru, i dan u kome je nešto njegovo zauvijek pripalo nepoznatim ljudima koju su mu otvorili vrata njihovog doma. Džudimirov fudbal kojim će osvojiti cijeli svijet i Džudimirovo srce u kome je stanovala zahvalnost i sreća kakvu ni jedan pisac ne bi umio izreći. Dan u kome se božanska ljubav i milost ukazala u svoj svojoj veličini!
Napisala: Alex Saška