Čovek koji je udario temelje modernog Beograda

Da li lako zaboravljamo ili se ne sećamo onih koji su to zaslužili? U kategoriju takvih ljudi svakako spade Vlada Ilić, predratni industrijalac i jedan od najbogatijih Srba tog vremena. Poznata uzrečica za Leskovac kao “Srpski Mančester”, upravo je vezana za ovog čoveka. I ne samo to!

Pri pomeni Vlade Ilića prvog „pravog“ gradonačelnika „belog grada“, oni Beograđani u godinama, a bogami i oni koje interesuje bliža i dalja prošlost prestonice, teško će nabrojati šta je sve ovaj čovek učinio za grad i građane za četiri godine na čelu Beograda.

NA ČELU BEOGRADA OD 1935. DO 1939: Ilić sa saradnicima

Kao gradonačelnik, Ilić je izvršio krupne reforme u gradskoj opštini: umanjio cenu električne energije i na taj način uticao na razvoj zanatskih radionica. Sredio je finansijske prilike i tako omogućio javne radove velikih razmera. Angažovao se na rešavanju socijalnih problema, izgradnji radničkih stanova, zdravstvenih ustanova i dečjih prihvatilišta, škola, uklanjanju baruština, izgradnji parkova. Na samom početku njegovog mandata svečano je otvoren novi viseći most preko  reke Save koji je poneo ime „Most Viteškog kralja Aleksandra I(Brankov most), koji je jedan od najlepših mostova sagrađenih u Jugoslaviji u 20. veku. Takođe, na samom početku njegovog mandata otvoren je i most preko Dunava, koji je spojio Beograd i Pančevo, drumsko-železnički most koji je poneo ime „Kralj Petar II“. Preko njega je prošla i nova železnička pruga, čija trasa je polazila sa Glavne železničke stanice, pa Karađorđevom ulicom uz reku Savu išla ispod Donjeg grada Beogradske tvrđave, a zatim obalom Dunava, gde se nalazila industrijska gradska četvrt, i pored Ilićeve tekstilne fabrike izlazila na novi most i dalje za Pančevo.

Most Kralja Petra II

Za vreme Ilićevog mandata otvorena je tramvajska linija od Beograda do Zemuna, Ilić je dovršio proces spajanja Zemuna sa Beogradom. (Zemun i Beograd danas povezuju autobuske linije gradskog saobraćja).Podignuto je Staro sajmište na levoj obali Save kao ekonomski simbol velegrada na kojem je izlagalo sedamnaest najrazvijenijih industrijskih zemalja Prvi put se organizuje sajam automobila i vazduhoplovna izložba, prvi put na Balkanu se pojavila televizija na štandu „Filipsa”. Započeto je nasipanje savske obale kao pripreme za izgradnju Novog Beograda na kojem je planirano naselje za pola miliona ljudi, započeta izgradnja Hrama Sv. Save, podignuta Glavna pošta, Vukov spomenik, desetak novih škola, Gradsku polikliniku, Dezinfekcioni zavod, Gradsku bolnicu, Polikliniku za kožne i venerične bolesti, Dom dečje zaštite u Zvečanskoj, Univerzitetsku dečju kliniku u Tiršovoj, izgrađeni novi putevi i trgovi.

Za onaj Beograd, koji je imao oko 300.000 stanovnika, to su bili značajni iskoraci. I tu nije kraj. Ali kada bi nastavili nabrajati sve ono za šta je Ilić zaslužan ili je započeo, trebalo bi još poodosta prostora. Plašim se da bi mnogi od nas zaboravili ono s početka nabrojanog. Malo li je za samo jedan mandat jednog čoveka na čelu Beograda? Očito da je Vlada posedovao ogromnu energiju, znanje u organizaciji posla, znao da “razluči” bitno od nebitnog, i na kraju krajeva – bio je vizionar prestonog grada i svega onoga što treba da ima prestonica.

Sin vlasotinačkog svećara

IZGRADIO I ZOO VRT: Na svom imanju na Kalamgdanu

A sve je počelo u Vlasotincima gde je 1882. godine rođen Vlada Ilić, kao najmlađi od šestorice sinova Kostadine i Koste Ilića. Otac, koji je bio poznat i po nadimku Mumdžija, što je turski naziv za zanatliju koji se bavi izradom sveća, a bio je trgovac u toj varošici u tursko vreme, šezdesetih i sedamdesetih godina 19. veka. Kosta je pravio sveće i sapune, a po odlasku Turaka, kupio je od njih posede i tako uvećao svoju imovinu i postao veleposednik. Pored sinova Vlade, Sotira, Mihajla, Milana, Petra i Blagoja, Kosta je imao i kćerku Jevrosimu.  Vladu i Sotira interesovala je knjiga i učenje, pa ih je Kosta poslao na školovanje u inostranstvo. Vlada je završio Trgovačku akademiju u Beču, a zatim i Višu stručnu školu za tekstilnu industriju u Ahenu. Odlično je govorio nemački, francuski i engleski jezik. Jedna od prekretnica u njegovom životu bila je ženidba sa Olgom Jovanović, unukom Laze Dunđerskog, čuvenog veleposednika iz Bačke u Austrougarskoj i najbogatijih ljudi u regionu. Venčani kum bio je kralj Aleksandar Karađorđević. Tako je brak stvorio poslovno partnerstvo između porodica Ilić i Dunđerski. Olga je dobila znatan miraz što je dodatno omogućio da Ilić snažnije zakorači u nove poslovne poduhvate.

Kosta Ilić je odlučio da u ortakluku sa sinovima proširi svoje poslovanje, pa je 1906. godine od Nemca Evgenija Mihaela kupio fabriku čoje na Karaburmi i fabriku za preradu kudelje u Vranju i to je bio krupan korak u stvaranju poslovne imperije Ilića.

Deo kapitala je Vlada Ilić stekao i špekulantskim poslovima.“Opančarska afera“ vezuje se za Vladu Ilića, industrijalac iz Beograda, njegovog brata Sotira, zatim radikalskog narodnog poslanika Maksima Sretenovića iz Gornjeg Milanovca, radikalskog narodnog poslanika Uroša Brkića iz Kladova, kao i članove kožarske engros-firme Migrić, Novaković i Stefanović. Pored ogromne materijalne štete za državu, utvrđeno je da su se mnogi vojnici, a naročito za vreme Suvoborske ofanzive, skoro bosi borili, jer su se opanci od kartona raspadali na vlazi. Izliferovali su 793.295 pari opanaka, od kojih je više od polovine bilo od trule kože ili od presovanog kartona, tako da nisu trajali duže od 5 do 10 dana. Sa tako stečenim, ogromnim, kapitalom Vlada postaje jedan od miljenika kneza Pavla Karađorđevića, jer je jedan od retkih industirijalca koji je knezu Pavlu davao novac dok je kralj Aleksnadar bio živ, te ga ovaj kasnije imenuje za predsednika opštine Beograd.

Nosilac ordena Legije časti

Od mnogobrojnih položaja koje je zauzimao, treba istaći da je bio senator, dugogodišnji predsednik Beogradske industrijske komore, Centralne industrijske komore Jugoslavije i Saveza tekstilne industrije Kraljevine Jugoslavije (1928-1941). Jula 1922. na konferenciji industrijalaca na Bledu, Vlada Ilić je jedan od osnivača Centralnog saveza industrijalaca Kraljevine SHS. Već naredne godine Vlada Ilić je proglašen za privrednika godine 1923. U Parizu je 11. oktobra 1936. Alber Lebren, predsednik Francuske, dodelio Vladi Iliću orden Legiju časti oficirskog reda, a pola godine ranije Eduard Beneš, predsednik Čehoslovačke, Orden belog lava II reda. Iste godine dobio je dva ordena za svoj humani, kulturni i javni rad u Jugoslaviji: Orden Crvenog krsta i Orden Svetog Save I reda. Maja 1940. Iliću je uručeno najviše mađarsko odlikovanje – Veliki krst sa lentom za izuzetne zasluge u radu na jugoslovensko-mađarskom privrednom zbližavanju.

U naponu svoje ekonomske moći on je u vlasništvu imao sedamnaest fabrika. Među kojima gajtanara u selu Kozare, Prva leskovačka štofara, kudeljara u ovom gradu, fabrika vunenih tkanina, fabrike platna u Leskovcu i Beogradu, „Hemikos” u Beogradu, Parni mlin „Srbija” u Skoplju, Srpska fabrika tepiha „Lazar Dunđerski” u Bečkereku, Prva srpska fabrika mreža u istom gradu, fabrika vunenih tkanina u Karlovcu, tekstilna industrija u tom hrvatskom gradu, hidrocentrala u Vlasotincu, ergela „Vlasina” u Hajdučici…i postao jedan od najbogatijih ljudi Kraljevine Jugoslavije. Koliko po bogatstvu Vladu Ilića istorija pamti kao jednog od najuspešnijeg gradonačelnika Beograda u vremenu od 10. januara 1935. do 13. septembra 1939. godine. Čovek koji se školovao u inostranstvu, shvatio je svoju ulogu prvog čoveka grada kao patriota i vizionar, i uspeo da za relativno kratko vreme utemelji niz institucija, objekata, strateški važnih zdanja, koje i dan danas su u službi beograđana i svih oni koji posete prestonicu.

Zoološki vrt na Kalemegdanu

Nabrojali smo deo onoga što je predstavljalo „moderni temelji Beograda“, a možda najbolje pokazuje podatak o ZOO vrtu. Da li ste znali da je Vlada Ilić  na svom imanju i svojim parama 12. jula 1936. godine osnovao zoološki vrt na Kalemegdanu?  Vrt je tada bio dvostruko veći nego danas i prostirao se sve do Nebojšine kule. Da, Beo Zoo, zološki vrt koji i dan danas pohodi hiljade dece i odraslih. Na inicijativu Vuka Bojovića, legendarnog direktora beogradskog „Vrta dobre nade”, u zoološkom vrtu na Kalemegdanu je otkrivena spomen-bista Vladi Iliću, gradonačelniku Beograda.

Suđenje, smrt i rehabilitacija

U ratnom vihoru Drugog svetskog rata Fabriku vunenih tkanina Vuna d.d. u Karlovcu su mu oduzele vlasti Nezavisne države Hrvatske. Za vreme okupacije Ilić je jedan od najpoverljivijih savetnika Milana Nedića. On je bio jedan od učesnika na skupu uticajnih ličnosti sredinom avgusta 1941. god. na kome je Milan Nedić formalno dobio mandat za sastav „vlade nacionalnog spasa“. Takođe, potpisnik je „Apela srpskom narodu“ u kojem se taj isti narod poziva na lojalnost nacističkom okupatoru. Tajno finansijski pomaže vojsku Draže Mihajlovića. Ilićeva supruga Olga se pominje kao jedan od najvećih donatora za žrtve rata, tako je ostalo zapamćeno da je posle trećeg savezničkog bombardovanja Beograda priložila pola miliona dinara.

Nakon II svetskog rata nove revolucionarne vlasti hapse ga marta 1945. godine. Osuđen je najpre pred Vojnim sudom Komande grada Beograda, a potom i Višeg vojnog suda. U obe presude Ilićeva “glavna krivica” bila je što su njegove tekstilne fabrike radile tokom rata i tako jačale potencijal okupatora. Osuđen je na deset godina robije, pa je skoro sedam godina proveo u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, gde su mu bivši radnici donosili pakete. Zbog političkog delovanja i podrške tokom okupacije Stojadinoviću i Mihajloviću, komunističke vlasti su ga osudile na smrt, a od pogubljenja, ga je spasio Vinston Čerčil koji je lično intervenisao kod Tita.

Na suđenju, 17.januara 1947.godine Sreski sud za Rejon Grada Beograda, doneo je presudu rešenjem pod oznakom 153/42-02 kojim je celokupna njegova imovina konfiskovana. Iz zatvora je pušten 1951. godine. Preminuo je od šloga u potkrovlju kuće svog rođaka 3. jula 1952. godine u najvećoj bedi. Sahranu su mu organizovali nekadašnji radnici.

Okružni sud u Beogradu je februara 2009. godine usvojio zahtev za rehabilitaciju Vlade Ilića i ništavnom proglasio presudu Vojnog suda iz 1946. godine

.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *