Svet je pred najvećom migracijom u istoriji

U  virtuleni svet za godinu dana migriraće milijarda ljudi, upozorio je n predavanju o veštačkoj inteligenciji u Kotoru prezviter dr Oliver Subotić

Tekst: Biljana Marković

Problematika oko vještačke inteligencije svodi se na to da misleći ljudi na istoku i na zapadu spriječe da taj sistem prodre u cijelu civilizaciju na način da čovjek više neće imati kontrolu nad njim, dakle da to bude autonomna sfera koja dejstvuje van volje čovjeka i da takvoj vrsti sistema poklonimo povjerenje, što u krajnjem slučaju može voditi do ozbiljne katastrofe, čulo se na predavanju “Pred izazovom vještačke inteligencije: pogled iz pravoslavne perspektive”, koje je sinoć održano u porti Crkve Svetog Nikole u Starom gradu.

Na ovu temu govorio je sveštenik dr Oliver Subotić, upravnik Misionarskog odjeljenja Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke.

Prisutne je na početku pozdravio arhijerejski namjesnik kotorsko-tivatski, paroh kotorski protojerej-stavrofor Nemanja Krivokapić, koji je, najavljujući predavača, kazao da je Subotić osim Bogoslovskog, završio i Fakultet organizacionih nauka, odsjek informacione tehnologije, a doktorirao je na temu „Informaciono kontrolisano društvo i njegove implikacije”.

Osvrćući se na tehničke aspekte, Subotić ističe da iza koncepta vještačke inteligencije (AI) stoje jednostavne postavke, a termin AI upotrebljen je prvi put 1955. godine. Ono u čemu se vještačka inteligencija razlikuje od standardnih programskih rješenja jeste, kaže, inverzija unutrašjeg toka.

“Standardna rješenja polaze od toga da imate računarski algoritam, da unosite podatke, alogoritam daje izlaz, a ovdje je suprotno. Ovdje polazite od podataka, i unošenjem ogromnog broja podataka algoritam se sam od sebe pravi, na osnovu koga dalje taj sistem funkcioniše. Dakle, to nisu algoritamski sistemi rješavanja problema, to je jako važno uočiti”, napominje Subotić.

Prvi veći prodor u ovoj oblasti bio je, podsjeća, 1966. godine kada je šahovski velemajstor Gari Kasparov izgubio meč od računara. Do drugog proboja došlo je nakon dvije decenije, u pitanju je  bila kompanija “Deep mind” koja je razvila algoritam alfa go koji je korišćen za takmičenje u drevnoj kineskoj igri “Go” koja je mnogo komplikovanija od šaha.

“Treće što se dogodilo i što je potreslo cijeli svijet, jeste pojava Chatgpt softvera, gigantskog jezičkog modela. Osnovne nedoumice koje iskrsavaju pred čovječanstvo obično se dijele na nekoliko oblasti, a prvo za šta se ljudi plaše jesu bezbjednosni aspekti, koliko je to opasno po ljudsku civilizaciju s obzirom na to da ne možemo predvidjeti dalji razvoj te oblasti. U kojoj mjeri je taj razvoj pod kontrolom čovjeka, da li još uvijek imamo mogućnost da sve to usmjerimo na stranu koju mi hoćemo, ili se to otrglo iz naših ruku, pitanja su koja se često postavljaju”, kazao je Subotić.

Navodeći da se drugi aspekat tiče prava, dao je primjer pojave deep fejk fotografija, na kojima su javne ličnosti prikazane u fotomontaži u najrazličitijoim slučajevima.

“To su radili ljudi bez inženjerskog obrazovanja, koji su samo unosili jedan upit u sisteme vještačke inteligencije i dijelili ih po internetu. Tu oblast mora da reguliše pravo. Kako – vrlo jednostavno: svaki algoritam vještačke inteligencije, koji bi bio zadužen za generisanje slika, morao bi u sebi da ima mehanizam automatskog stavljanja pečata. Dakle, mora da postoji nešto što će jasno označiti da je slika vještački generisana. Vodeni žig i onda znamo koja je slika autentična, a koja nije”, smatra Subotić.

Treći nivo opservacije ovog problema je, naglašava, etički, uz konstataciju da će nadležne institucije “prije ili kasnije” urediti bezbjednosni, pravni i etički  aspekt kada je u pitanju AI, te da pravoslavni hrišćani treba da pozdrave sve što je civilizacijski unaprijeđenje, pogotovo inicijative za uspostavljanje jasnih mehanizama kontrole.

“Međutim, najveći problem je što većina ljudi svoju pažnju usmjerava na spoljašnje opasnosti, a ne shvata da se unutar nas nešto jako duboko mijenja i da tu leži najveća opasnost”, kaže Subotić.

Dajući za to primjere ističe da 2004. /2005. godine u javnosti kreće pojačana polemika u vezi sa elektronskom privatnosti.

“Bilo je to vrijeme uvođenja biometrijskih pasoša. Poslije nekog vremena britanski povjerenik za podatke je dao svoju studiju i krenula je debata o elektronskoj privatnosti. U međuvremenu su se pojavile društvene mreže i onda su ljudi, koji su potpuno i nekritički prihvatili logiku društvenih mreža, počeli svoje podatke da daju od srca. Niko nije morao da im to traži – slikali su se gdje god su stigli, postavljali svoje slike, svako je znao gdje se ko nalazi, s kim se druži, šta radi. Drugim riječima niko nikoga nije morao da nadzire, ljudi su sami davali svoje podatke na izvolite drugima. Dakle, spolja smo obratili pažnju na neke mehanizme zaštite privatnosti, a nismo ljude naučili da njeguju kulturu privatnosti i onda se desila proliferacija nadzora na potpuno drugim osnovama”, rekoa je on i dodao da je  prvi slučaj zavisnosti od interneta zabilježen 2004. godine u Finskoj.

Prva klinika za liječenje zavisnosti od interneta otvara se naredne godine u Šangaju, a nakon nekoliko godina i u Beogradu.

“Danas imamo toliko djece koja imaju taj problem. Ne samo to, nemamo samo jedan tip zavisnosti, imamo zavisnot od jednog istog sadržaja na različite tipove. Recimo kada neko ima svoj profil – neko je zavisan od toga da svakog dana na njega nešto postavlja, drugi je zavisan od toga koliko će dobiti lajkova na svoju objavu. Dakle, obraćajući pažnju na  spoljašnje aspekte, nismo obratili pažnju na unutrašnje i pokradeni smo”, podvlači Subotić.

U kontekstu vještačke inteligencije, dešava se, kaže, da ljudi obraćaju pažnju na spoljašnje izazove – bezbjedonosne, pravne, pravno-etičke, stavljaju razne deklaracije, pravne akte, protokole.

Sve to je, poručuje, potrebno, ali nije dovoljno, zato što je to samo odbrana naših spoljašnjih prostora, našeg okruženja, a naši unutrašnji prostori su već pod okupacijom ovih sistema, jer se prema njima odnosimo nekritički.

“Na koji način vještačka inteligencija zaobilazi zapravo sve kontrolne mehanizme, a prolazi ondje gdje nikada to nismo očekivali. Prvo što je na udaru jeste naša pažnja koja je danas značajno razbijena, fragmentovana, rasturena, pogotovo kod  mlađih naraštaja. Ako pogledate krivu koja pokazuje rast poremećaja od 1996. godine  do danas, kada je od poremećaja pažnje, hiperaktivnosti patilo jedan posto djece, sada smo u nekim zapadnim državama na 80, čak i 90 posto i djeci moraju da daju tablete. Nismo primjetili trenutak u kojem su elektromagnetne tehnologije, ekranokratija zavladala njihovim unutrašnjim svijetom, otela im pažnju i razbila je da oni nisu sposobni da pročitaju tri, četiri stranice knjige s apsolutnom pažnjom. Dakle, pažnja je prva koja je ugrožena”, navodi Subotić.

Drugo što je ugroženo su naše emocije i treće što nam se približava je udar na naš identitet.

Prvi  sljedeći trend koji nas čeka, naglašava, jeste fuzija –spajanje vještačke inteligencije, virtuelne realnosti i društvenih mreža.

“Kako će to u praksi izgledati- na glavu ćete staviti vi-ar naočare ili kacigu, preko svoje društvene mreže ući u virtuelni svijet, dakle vidjećete nešto ispred sebe drugo, a algoritmi vještačke inteligencije će generisati komunikaciju sa virtuelnim osobama sa kojima se budete susretali. Računa se da će u takvom virtuelnom svijetu za godinu dana biti milijardu ljudi. Drugim riječima to su najveće migracije u istoriji čovječanstva. One jesu virtuelne, ali čovjek migrira u jedan svijet koji zapravo ne postoji , a bježi od ovog svijeta u kojem funkcioniše. Dakle, pred nama su ogromni izazovi”, ukazao je Subotić.

Nivo na kojem uvijek možemo da odgovorimo, da budemo u manjoj ili većoj mjeri bezbjedni, jeste, naglašava, mikrosocijalni aspekt. Na prvom mjestu je potrebno dati precizan set navika.

“Koje bi navike čovjek trebao da ima u kući sa svojom djecom kada su u pitanju ekrani. Vrlo jednostavne, recimo pođemo od jutra- nemojmo dozvoliti da hvatamo mobilni telefon u ruke prije sapuna, ako to dozvolimo imamo problem. Drugo, za vrijeme porodičnog ručka nema telefona na stolu i uključenih ekrana, treće hajde da vidimo do kada su ekrani uključeni, je li to do devet, deset sati, ali da postoji tačan trenutak do kada ekrani rade, poslije čega se isključuju. Četvrto, ekrani nikada ne treba da rade u prazno. Zašto bi televizor recimo radio u prazno, nema potrebe. Peto, kada na ekranu vidimo nešto što je nedolično, laž, ili nešto tome slično, a u našem okruženju su djeca, komentarišimo naglas. Time ih učimo kritičkom stavu prema ekranima, a na kraju učimo ih da razlikuju istinu od laži. Jako važna je i fizička aktivnost, pogotovo za djecu, i da sve to uključimo kroz navike koje će nas voditi ka nečemu što je zdrav odnos prema ovoj sferi”, apostrofira Subotić koji se u tom smislu već godinama unazad zalaže za formiranje škola roditeljstva kako bi roditelji dobili osnovna znanja kako treba u elektronskom dobu vaspitavati djecu da oni izrastu u psihofizički zdrave i stabilne osobe.

Organizator događaja bila je Srpska pravoslavna crkvena opština Kotor.

Izvor: Radio Kotor