Srpski glumci i glumice zvezde danskih filmova

Piše: Ljiljana Bulajić

U vrijeme kada se u zapadnoj filmskoj produkciji pojavljuje sve više filmova, koji ne samo da se bave temama iz života različitih etničkih grupa koje su se doselile na Zapad iz ovih ili onih razloga, nego je sve više filmova koje kao autori potpisuju stvaraoci koji i sami dolaze upravo iz tih sredina.

U samoj Danskoj, u kojoj je tradicija nordijske kulturne zatvorenosti dosta dugo odolijevala i samo se sporadično otvarala za kulturne uplive sa strane, nekakvo radikalno otvaranje te vrste, još koliko donedavno, nije dolazilo u obzir. Tu i tamo su se pojavljivala literarna djela i skromni filmski produkti autora koji su imali drugačiju etničku zaleđinu u odnosu na domorodačke Dance. Tek u novije vrijeme pojavljuju se autori poput Omara Shargawia i Ulaa Salima, čiji filmovi se prikazuju u svim vodećim bioskopima ove zemlje.

Kad smo u pitanju mi koji smo u Dansku došli kao doseljenici sa prostora bivše Jugoslavije – nezavisno od toga da li smo pristigli kao ekonomski migranti ili izbjeglice poslije ovog posljednjeg rata – iako smo dosta brojni, dosada se nismo mogli pohvaliti nekim značajnijim učešćem u produkciji danske kinematografije. Osim nekolicine studentskih filmova napravljenih na završnim godinama studija, prikazanim doduše na uglednom DR2 tv-kanalu, nije bilo većih i umjetnički značajnijih ostvarenja.

Istina, na nivou glumačke izvedbe ostvaren je lijep, pa može se reći i zavidan uspjeh. Na ono što je napravio Dejan Čukić, glumac koji se u potpunosti ostvario kroz više nego brojne filmske uloge u čitavoj Skandinaviji, te  Slavko Labović, sa isto tako brojnim ulogama, pa onda, jedno vrijeme vrlo popularni  Zlatko Burić, došle su u fokus interesovanja dvije glumice: Marijana Janković i  Danica Ćurčić.

Posljednje dvije su ukupnu svoju glumačku karijeru  uspješno provele najprije kroz danska pozorišta. Nørrebro teater, Århus teater, Det Kongelige teater, nabrajamo samo nekolicinu pozorišta, obzirom da bi trebalo jako puno novinskog prostora da se nabroje sva pozorišta, a onda i sve uloge na malom i velikom ekranu koje su ovim glumicama donijele, kako prestižne uloge, tako i prestižne nagrade poput Roberta, ili nagrade Bodil.

Uz sve ovo treba naglasiti da su se pomenuti glumci ostvarili kroz relativno stabilne i kontinuirane karijere. Tako na primjer, Slavko Labović, kako doznajemo, upravo snima jedan od nastavaka filma ‘U Kini jedu pse’, čiji prvi film se pojavio 1999. godine. Istina je da ta kontinuiranost pokazuje da je ova vrsta filma koja podsjeća na nekadašnji jugoslovenski crni talas još uvijek popularna i da ju je moguće u novoj, osvježenoj verziji ponuditi ovdašnjim ljubiteljima filma, ali je isto tako istina da je u građevinu tog filma ugrađeno i nešto od Labovićevog glumačkog znanja i iskustva.

A ove, 2026. godine se, koristeći talas opšteg, iako još uvijek dosta opreznog otvaranja prema autorima s etničkim begraundom, Marijana Janković odvažila da napravi jedno filmsko ostvarenje u kojem je ona ne samo jedan od glavnih protagonista filma, nego je i šef parade, a to će reći, ništa manje nego sam režiser filma.

Po vlastitom filmskom scenariju i okupljajući glumačku ekipu koja primarno govori naš jezik, uz danske glumce koji su imali za cilj da daju autentičnost svemu, Jankovićki je pošlo za rukom da ispiča priču sa kojom se može identifikovati ne samo naša, nego i ostale etničke grupe. Ako ništa drugo, a ono bar da poguraju procese u vlastitim redovima s krajnjim ciljem da natjeraju autore iz njihovih vlastitih redova da ispričaju filmskim jezikom njihovu kolektivnu migrantsku traumu.

Autorka ovih redova je sjedila u bioskopu u neposrednoj blizini dviju djevojaka s poljskim begraundom koje su u spontanom razgovoru nakon filma izrazile upravo takva očekivanja. Bilo je više nego očito da su i same bile dirnute snagom upravo odgledanog filma. Snagom filmske priče koja ih je snažno uvukla u svoj emotivni vrtlog.

Poštujući u potpunosti zahtjeve skandinavskog filma koji je oduvijek birao laganiji, gotovo romaneskno usporeni tempo, Marijani Janković je pošlo za rukom da vrlo dopadljivim filmskim jezikom dovede priču svog filma prvenca do kraja. Mislimo i da joj je pošlo za rukom da opravda izbor samog naziva filma, da problematizuje u totalitetu pitanje ‘šta je dom’, da li je dom živo biće, ili statična tvorevina vezana za građevinu, kuću, te kako taj isti dom resetirati u novim, prilično  nepoznatim uslovima.

Šta to, što se tako jednostavno, fonetski, prije svega, daje njegovim članovima, postavljeno je više nego trasparentno u mnogo navrata. Pogotovo je aktuelizovano pitanje uloge članova te zajednice, tim prije što se oni iz skromnih crnogorskih uslova u periodu nastupajuće katastrofe kakva je bila raspad bivše, socijalističke Jugoslavije, moraju preseliti u jednu državnu zajednicu kakva je Danska, sa svojim kulturološkim specifičnostima. Uopšte, Jankovićka je imala poprilično težak zadatak da filmskim jezikom prikaže ne samo susret, nego i sudar dviju tradicija na mnogim poljima. Pogotovo na polju shvatanja šta je dom i koliko je smisleno održavati ga u tradicionalnoj formi koja je problematična i tamo odakle članovi tog istog doma dolaze.

Ne zato što ostali glumci, Zlatko Burić, ili Nada Šargin, Olga Odanović, te Branislav Trifunović na pr. nisu dorasli svojim ulogama, naprotiv,  odlično su se snašli u njima, prvi u ulozi strica, druga u ulozi majke Vere, treća u ulozi Markove sestre, posljednji u ulozi sina, Dejan Čukić je kao pater familijas podnio najveći teret.

Čukiću je, moramo naglasiti, apsolutno pošlo za rukom da izrazi tu, gotovo sizifovski tešku ulogu koju je patrijarhalno društvo natovarilo na muškarca, tražeći od njega da u svim, ama baš svim situacijama, ima rješenje. Ocu Marku, u interpretaciji Dejana Cukića, pošlo je za rukom da pokaže i koliko je to nepotrebno u novim uslovima, koliko je sraslost sa patrijarhalnim klišeom katkad kontraproduktivna, pa ako ćemo biti pošteni i do kraja konzekventni u sudovima, ta tako shvaćena uloga muškarca već je uveliko postala prevaziđena, pa i donkihotovska.

Tako na pr. njegovo teatralno odbijanje da njegova mala kćerka Maja, koju maestralno glumi Tara Čubrilo, prodaje na ulici šolje koje je sama oslikala i tako doprinese popravljanju stanja porodične ekonomije, ili odbijanje da reorganizuje i obnovi odnose sa svojim sinovima na malo ležernijim i modernijim osnovama, pokazuje koliko je nesavitljivost i neadaptivnost ovog modela zajednice kakav je patrijarhalni model porodice, zapravo kriv za neke nesreće njenih članova. Nesreće, koje se možda nisu mogle izbjeći, ali su se svakako mogle ublažiti.

Istorijski kontekst filma praćen je kroz fudbal, svima poznatu priču o uspjehu jugoslovenskog fudbala u kvalifikacijama za evropsko prvenstvo 1991, a koja je dobila nesrećan epilog obzirom na diskvalifikaciju koja je zbog rata uslijedila, a što su Danci iskoristili. Štaviše, postali su pobjednici tog istog evropskog prvenstva.

Naročito je efektno, ne pokazujući već otrcane inserte same finalne utakmice  tog prvenstva, nego pokazujući brojne danske zastave na bakonima susjednih zgrada, prema kojima je u tom trenutku uperen pogled oca (Dejana Čukića), pokazano atraktivnim i svježim filmskim jezikom nešto što smo znali i vidjeli toliko puta.

Puno je vanrednih filmskih detalja u ovom filmu, a pogotovo je puno dilema na koje je film ukazao i ostavio ih otvorenim da prosto zjape, dajući tako svakome od nas šansu da dalje propituje i traži odgovore.

Kao jednu od najvažnijih izdvajamo dilemu koja stoji na samom kraju filma. To je ona koja kao krucijalnu dilemu izdiže pitanje: “Da li je ova odiseja, ovo izmještanje porodice iz njenog prirodnog okruženja, imalo uopšte nekog smisla i šta je uopšte njoj, toj porodici donijelo? To je završna scena koja se odvija na jednom seoskom groblju u Crnoj Gori, tamo gdje se praktično zatvara krug ove filmske priče, jer tu je sve i počelo, tu je pala odluka da se krene na put u neizvjesno. Na tom groblju se susreću Maja, kao odrasla osoba koju glumi sama Marijana Janković, i njen brat Miloš.

Onaj, koji je za razliku od Ivana koji je ostao u Danskoj i nalazi se  u jednom od danskih zatvora, izabrao da ostane na rodnom tlu. Miloš je prikazan kao pristojan, mlad i porodičan čovjek koji za razliku od brata Ivana preuzima i odgovorno nosi svoju ulogu oca porodice, kao uostalom, što mu je i otac radio. On dočekuje i inscenira doček sestre, tražeći od svoje male kćerke da joj pokloni cvijeće i da joj ga ceremonijalno preda. Preda kao priznanje za sve što je učinila kao predvodnik porodice u novim uslovima. Da jedna žena može biti pater familias, da to ne mora biti muškarac kako smo navikli, možda je i najsnažnija poruka ovog filma. Filma koji vrvi od ovih i sličnih poruka, iako su naše žene generacijama ponavljale svojoj djeci: „Uradi kako ti otac kaže“. Bile su, može se slobodno reći, prave vestalke  patrijarhalnih društvenih vrijednosti, kao što je i mama Vera radila prije putešestvija u Dansku.

Film Marijane Janković je zbog toga i neka vrsta ženskog manifesta, vapaja da se odgovornost među polovima podijeli. Podijeli na dobrobit svih porodičnih aktera, ali ne samo njih nego da to bude učinjeno i na dobrobit cijelog društva koje će dobiti novu šansu da prodiše, a možda čak i da doživi pravu renesansu. Ili reset, kako to kažemo novogovorom prilagođenim potrebama mrežne komunikacije.

Danica Ćurčić – osvajanje filmskog prostora

Završetak radne sezone i početak godišnjih odmora, obilježen je još jednim uspjehom kad je u pitanju glumačka ekipa s našim etničkim begraundom.

Upravo ovih junskih dana se u kinima prikazuje jedno, odista interesantno i kompleksno djelo sedme umjetnosti, koje u potpunosti pokazuje i dokazuje da uspjesi filmskih djelatnika s našim begraundom u Danskoj nisu sporadičan i jednosezonski uspjeh. Glumačka kreacija Danice Ćurčić – onako kako ju je ona osmislila – slobodno možemo reći, digla je film ‘Naš zavjet'(Vores løfte) na onaj vizuelni i emotivni nivo koji je nas koji smo se našli u ulozi gledalaca duboko dotakao. Dotakao do te mjere da smo dugo poslije odgledanog filma imali potrebu da problematizujemo, ili samo artikulišemo,  dileme koje je film, svjesno ili nesvjesno, iznio.

Ovaj film koji je režirala jedna od brojnih ženskih režiserki Pernile Fišer Kristensen( Pernille Fischer Christensen) polazi na narativnom planu od priče koja se u danskom javnom prostoru povlačila jedno vrijeme, s potencijalom da uvijek može biti aktuelizovana, obzirom da se radi o odnosima u elitnom sportu. Sportu u kom su slučajevi seksualnog i svakog drugog iskorištavanja nešto što tijesno relatira s visokim rezultatima za čim društvo uvijek teži. Teži toliko da u toj težnji manje-više svjesno zatvara oči na sve one pojave koje se kose sa osnovnim moralnim vrijednostima tog istog društva. No ovaj put nećemo toliko o samom narativnom planu, osim što ćemo pomenuti da je on tako ispričan da može zaintrigirati gledaoca na čitavoj planeti, a ne samo gledaoca male danske kraljevine.

U samoj žiži je glumica Danica Ćurčić, koja svojom nevjerovatnom pokretljivošću, onom fizičkom najprije, a onda i onom duhovnom, pokreće ovu psihološku dramu, čak i u onim trenucima kad se čini da nastupa zamor. Zbog toga i skrećemo pažnju gledaocu da usmjeri svoju pažnju upravo na to –  tu gotovo enormnu pokretljivost.

Kao kvalitet ovog filma izdvajamo i pravu izmjenu vatre kad su u pitanju dijalozi između Danice Ćurčić koja glumi Mariju, nekadašnju vrhunsku plivačicu i njenog supruga Mikela(Lars Ranthe), njenog nekadašnjeg trenera, a pokazaće se i trenera drugih djevojaka koje su težile da postanu elitne sportistkinje. Ovaj glumački duo je u tom nadgornjavanju uspio da ubijedi gledaoca koliku su stvari kompleksne, koliko čovjek mora biti svjestan svega onoga o čemu govore moderni teoretičari poput Fukoa koji upozorava o sveprisutnosti vlasti čak i u banalnim, svakodnevnim  situacijama, te Tomasa Honeta koji isto tako upozorava na našu, katkad bolesnu i razornu glad za društvenim priznanjem. Da ne govorimo koliko moramo biti svjesni svih onih zamki koje razapinje Eros, taj grčki bog koga je na pijedestal stavilo naše savremeno doba kao svoje vrhunsko božanstvo, prožimajući erotikom i seksom sve njegove segmente.

Da ovu priču o filmu ‘Naš zavjet’ i Danici Ćurčić završimo jednom slikom koja objašnjava mnogo toga. To je slika glavne junakinje koja u jednom trenutku, u krupnom planu, raširenih ruku, u sjedećem stavu i sa odjećom naboranom na preponama, podsjeća na samu Bogorodicu, ili Jomfru Mariu u danskoj verziji. Postaje jasno da ni samo ime glavne junakinje nije slučajno. Marija u kreaciji Danice Ćurčić je zapravo moderna Bogorodica. Bogorodica koja u svijetu individualnosti dovedene do krajnjih konsekvenci, te viđenja stvari isključivo iz svojih ličnih, ili interesa branše s kojom se sve češčće poistovjećujemo, mora da pokaže da uprkos svemu ima još uvijek smisla žrtvovati se za one vrijednosti do kojih držimo. Do ljubavi, prije svega. Ne samo da je Ćurčićkina kreacija ubjedljiva, nego i ukupan režijski postupak Pernile Fišer Kristensen pokazuje da ovaj film ima autentičnost jer je snagom svog umjetničkog izraza to potvrdio, poæev od scenografije, kostimografije, te pažljivo izabranih interijera i eksterijera(Danska i Španija).

Iako se film ‘Naš zavjet’ prikazuje u ove, tople i pomalo letargične dane kada se pripremamo za dugo toplo ljeto i kofere pakujemo za južne destinacije gdje ima više sunca, pođimo ipak u bioskop. Mi koji živimo u dijaspori trebalo bi da odgledamo ovo ostvarenje koje podsjeća na veliku literaturu prošla dva stoljeća – ostvarenje u kom atmosfera stalno lebdi iznad ponora, anakarenjinovski se najavljuje mogućnost da sve završi suicidom, kao što se najavljuje i moguće preobraženje pojedinca u svjetlu hrišćanske apoteoze. Pa na kraju i da bismo vidjeli kako je u osnovi jedna vrlo tragična priča uvedena u sasvim obične tokove gdje se sve rješava običnim razvodom, ili tipično danskim, rekli bismo, uobičajeno racionalnim izlaskom iz svega.

Ako nizbogčega drugog, ovaj film treba pogledati zbog naše sjajne Danice Ćurčić koja je svojom interpretacijom Marie, glavne junakinje, poduprla punom snagom svog talenta ovaj film, dajući mu naboj istinski savremene drame o čijim dilemama se razmišlja još dugo nakon odgledanog filma.