Srbin koji je bio najbliži Suncu

Prof. dr Branislav Branko Lalović (1928-1988), nuklearni fizičar i solarista, nakon što je 1951. godine završio Elektrotehnički fakultet u Beogradu sa visokim ocenama, zaposlio se u Institutu „Boris Kidrič“ u Vinči u novoosnovanoj laboratoriji za nuklearnu fiziku. Kao izuzetno nadaren i inteligentan inženjer dobija stipendiju za magistarske i doktorske studije koje sa velikim uspehom i zapaženim rezultatima završava u Glazgovu, a postdoktorsku specijalizaciju u Torontu nakon čega se vraća na Institut u Vinči sa najsavremenijim saznanjima, ali i opremom, te postaje načelnik laboratorije za nuklearna istraživanja.

Branko Lalović – čovek koji je bio najbliži SuncuInteligentan, inicijativan i ambiciozan Branko se nije mogao zadovoljiti samo laboratorijskim istraživačkim radom u oblasti nuklearne spektrometrije, iako je za to vreme objavio preko 40 naučnih radova koji su citirani u više od 80 međunarodnih publikacija, on je želeo mnogo više – da nauku približi privredi i da svoje bogato naučno iskustvo iskoristi za rešavanje privrednih problema. Kao veliki promoter nauke putem televizije, radio-stanica, domaćim savetovanjima i skupovima, a posebno kao priznati i cenjeni profesor i to na čak tri Univerziteta – prištinskom, niškom i beogradskom – angažuje se aktivno i na rešavanju važnih problema u industriji objavivši i izvestan broj patenata od kojih se neki i dan danas primenjuju.

U to vreme, početkom sedamdesetih godina prošlog veka, shvativši probelmatiku sa nuklearnim otpadom i opasnošću koje ta nauka sa sobom nosi, započinje njegov veliki interes za alternativne izvore energije. Posle uspešnih laboratorijskih eksperimenata sa raznim tipovima sunčevih prijemnika, on ubrzo postaje jedan od najpoznatijih eksperata za ovu oblast ne samo u našoj zemlji već i širom sveta. Prototipovi sunčevih prijemnika za proizvodnju tople vode ubrzo se pojavljuju u industrijskoj proizvodnji raznih domaćih preduzeća kao što su „Đuro Salaj“, „Jugoterm“ i dr.

Pored svega toga prof. dr Branko Lalović usmerava svoju energiju na novu oblast na našim prostorima, ali i u svetu, na pasivnu primenu sunčeve energije, popularno nazvanu „solarna arhitektura“. U ovoj oblasti on je pionir i to u pravom smislu te reči. Izdao je knjige: „Pasivna solarna arhitektura“ izdanje „Đuro Đaković“, Sarajevo 1985; „Nasušno sunce“, Nolit, Beograd, 1982; „Solarne kuće“ specijalno izdanje časopisa „Galaksija“, Beograd, 1982. kao i mnoge druge.

„Celokupna energija – talasi okeana, tok reka, vetar, kiša, grad, sneg – sve su to proizvodi Sunca. Mi čak upotrebljavamo flaširanu sunčevu energiju u obliku uglja i nafte, ali, ipak, rasipanje sunčeve energije još nije zaustavljeno.“

Okupivši oko sebe veliki broj ekoloških entuzijasta, građevinaca i arhitekata angažuje se na izradi projekta solarnih kuća. Među prvim zemljama na svetu, a zahvaljujući nesebičnom angažovanju i požrtvovanosti prof. dr Branislava Lalovića, u SFRJ počinju da niču takve konstrukcije i da postaju sve više popularne (oko hiljadu ih je napravljeno). Iz ove oblasti držao je i prve postdiplomske studije na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu, a dobio je i pregršt nagrada kao i visoko međunarodno priznanje izborom u Evropski Komitet za pasivnu solarnu energiju.

Paralelno sa ovom aktivnošću počinje da se bavi problemima direktne konverzije sunčeve energije u električnu energiju. Orjentisao se prema najsavremenijim rešenjima koja su po njegovoj oceni bila i najperspektivnija i tako uvrstio SFRJ u sam vrh nauke iz ove oblasti – u pitanju su proučavanja i proizvodi na bazi ćelija od amorfnog silicijuma. Njegova želja je bila da se u SFRJ podignu fabrike za proizvodnju ovakvih ćelija i da se pokrenu energetska postrojenja na nivou nekoliko stotina kW. Tako je i došao na izvanrednu ideju da izradi sunčev prijemnik za proizvodnju električne i toplotne energije. Njegov prototip ovakvog prijemnika izazvao je ogromno interesovanje na međunarodnim skupovima i izložbama. Američka firma „Hronar“, koja je tih godina bila svetski lider u proizvodnji solarnih panoa od amorfnog silicijuma, uspostavlja, 1983. godine, usku saradnju sa prof. Lalovićem i nudi mu na raspolaganje svoje proizvodne kapacitet i stručno osoblje, a nakon njegovih rezultata ispitivanja i pronalaska konačnog rešenja, od strane te kuće, nagrađen je i najvišim priznanjem: „Zlatnom plaketom – solarni Oskar“.

Naprasno, kada je bio u najvećem naučnom naboju i u jeku popularnosti posebno među mnogobrojnim građanima, studentima ali i stručnoj javnosti koja je bila protiv izgradnji nuklearnih elektrana, prisilno je penzionisan 31.12.1985. godine od strane Instituta „Boris Kidrič“ u Vinči, a njegove reči povodom tog događaja odzvanjaju i danas:

„Dogodilo mi se da budem penzionisan u 57. godini života, što je jedinstveni slučaj u svetu da naučni savetnik, redovni profesor tri Univerziteta, čovek u punoj snazi, bude zvanično stavljen – van struke“.

„Nemam osećanje da činim čast civilizaciji idući u tako visoku tehnologiju kakvu traži nuklearna elektrana da bih, na kraju, učinio nešto tako jednostavno za šta je u stanju bio još pećinski čovek, tj. da bih zagrejao vodu kojom ću oprati ruke. Naprotiv.“

I pored toga što je nakon penzionisanja bio uskraćen mnogih resursa i pristupa laboratorijama, prof. dr Branislav Lalović je nastavio svoja istraživanja, a sve u sopstvenoj režiji i ličnim sredstvima, te zbog svog ogromnog uspeha na polju Sunčeve energije kao i neumornog rada na popularizaciji iste, decembra 1987. godine dobija visoko jugoslovensko odlikovanje za svoj rad, prestižnu nagradu „Eureka“, koju mu je jednoglasno dodelilo Udruženje novinara Jugoslavije.

Prof. dr Branislav Branko Lalović, na vrhuncu svoje naučne i medijske moći, kada je napunio pedeset devet godina, iznenadno oboleva od galopirajuće leukemije, a nedugo zatim, 23.10.1988. godine, umire u Beogradu.

„Tehnološki i industrijski razvoj tokom 20. veka izazvao je takve ekološke poremećaje i narušio ekosistem, da će biti potrebna sva saznanja i naučni potencijali 21. veka da se saniraju greške iz prethodnog stoleća“

Njegova harizma, naučni rezultati, razni patenti i praktična rešenja, istrajnost u promociji nauke a posebno požrtvovanost u istraživanju sunčeve energije, jasan i razumljiv jezik kojim je govorio, držao tribine i predavanja širom SFRJ i sveta, oblikovalo ga je u ekološkog korifeja, solaristu svetskog glasa, rodonačelnika primene korišćenja solarne energije u arhitekturi i razvoja solarne tehnologije u domaćim i svetskim okvirima, ikonu neumornog borca protiv zagađenja čovekove okoline, očuvanja prirode, najvećeg pobornika obnoviljivih izvora energije i čoveka koji je bio najbliži Suncu.

Nestvarno, a stvarno 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *