Srbi, Hrvati i drugi narodi bivše SFRJ su od istog pretka

Piše: Goran Šarić 

„Hrvatima su genetički bliži Nijemci, čak i Laponci, nego Srbi.“ – prije 15 godina slavodobitno su ustvrdili hrvatski genetičari. Najveći promotor tih teza bio je Dragan Primorac, tadašnji ministar znanosti, obrazovanja i sporta. Nacionalisti su mogli odahnuti. Konačno je „dokazano“ da Hrvati i Srbi nemaju nikakve veze, što je prosječni desničar odavno „znao“.

Sjećam se tih senzacionalističkih naslova u novinama i iako sam tada bio još srednjoškolac, osjećao da ta priča nema veze s mozgom, ali sam morao prihvatiti otkrića genetike. Kao laborant, u medicinskoj školi slušao sam nekih 6 vrsta kemija, biokemiju, medicinsku biokemiju, biologiju i bilo mi je savršeno jasno koliko su testovi koje genetičari koriste precizni i da se njima između ostalog rješavaju ubojstva u kriminalistici i utvrđuju očinstva na sudu. Baš u to vrijeme lomio sam se oko izbora fakulteta. Molekularna biologija bila je moja davna želja, ali studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu donosio je puno veću širinu, neophodnu za razumijevanje društvenih, povijesnih i religijski fenomena na Balkanu koji su me zanimali.

Genetička genealogija, grana znanosti koja se bavi proučavanjem podrijetla i međuodnosa pojedinaca, skupina, plemena, pa i čitavih nacija koristeći rezultate DNK testiranja, bila je tek u povojima. Tako sam ipak izabrao filozofsko-teološki smjer na KBF-u. Genetička istraživanja nastavio sam pratiti.  Svi ljudi nose iste gene (20 -25 000 gena), razlike su samo u neznatnim varijacijama, recimo gen za boju očiju posjedujemo svi, a različite verzije tog gena određuju hoće li netko imati plave ili crne oči (Foto: pixabay.com) Modernu znanost obilježili su otkrića atoma, bita i gena. Svako od to troje predstavlja kamen temeljac neke veće cjeline, atom materije, bit digitalne informacije, a gen nasljedne informacije. Genetika je relativno mlada znanost, 1865. utemeljio ju je Gregor Mendel, češki redovnik koji je u dvorištu svog samostana uzgajao grašak.

Moj profesor biologije, pokojni Ahmed Hadžić silno je inzistirao na zakonima genetike i to da priču o njima uvijek započinjemo s Mendelom, a ne da odmah krenemo objašnjavati same zakone. U 19. stoljeću znanost nije imala pojma kako živi organizmi, a među njima i ljudi nasljeđuju svoje osobine. Darwin je vjerovao da postoji nekakvo sjeme u krvi kojim se osobine roditelja prenose, a njegov rođak Francis Galton pokušao je to dokazati tako što je u krvotok jednog zeca ubrizgao krv drugog vjerujući da će djeca prvog zeca imati osobine drugog. Genetika je relativno mlada znanost, 1865. utemeljio ju je Gregor Mendel, češki redovnik koji je u dvorištu svog samostana uzgajao grašak (Foto: amazon.com) Mendelovi eksperimenti bili su puno uspješniji.

On je križao hrapavi i glatki grašak i onda izdvajao samo glatki. U drugoj generaciji opet bi se pojavljivao i hrapavi grašak u omjeru 3:1 i Mendelu je postalo jasno da organizmi nasljeđuju dva faktora koji prenose informacije, jedan od majke, drugi od oca i da se ta dva faktora ne miješaju međusobno, pa dijete visokog oca i niske majke nije čovjek srednje visine, već će faktor za visinu dobiti ili od oca ili od majke i shodno tome narasti. Ti faktori su danas poznati kao geni. Svijet će tek 16 godina nakon Mendelove smrti prihvatiti njegova otkrića.  Kako se genetika primjenjuje u povijesnoj znanosti i na koji način nam pomaže da otkrijemo podrijetlo i veze među narodima? Geni sadrže upute za izgradnju i održavanje organizma. Naše stanice slijede te upute.

Svi ljudi nose iste gene (20 -25 000 gena), razlike su samo u neznatnim varijacijama, recimo gen za boju očiju posjedujemo svi, a različite verzije tog gena određuju hoće li netko imati plave ili crne oči. Kako se prilikom prepisivanja gena povremeno događaju pogreške ili mutacije, tako te mutacije čovjek (i svi drugi živi organizmi) prenosi na svoje pretke. Otac prenosi svoje gene sa svim mutacijama svojih predaka i svim mutacijama koje su se dogodile za vrijeme njegovog života na sina, sin opet te mutacije, s novim, svojim mutacijama (ako ih je bilo) prenosi na svog sina, i tako redom. Dva brata imaju iste mutacije svog oca, djeda, pradjeda, itd., a različite su im samo one koje su im se dogodile nakon rođenja. Djeca ta dva brata razlikuju se u tome što svako od te djece ima i dodatne mutacije koje je naslijedilo od oca, odnosno jednog od braće. Te mutacije nam služe kao markeri, a markere svrstavamo u haplogrupe.

Svi pojedinci s mutacijama istog zajedničkog pretka nalaze se u istoj haplogrupi. Pomoću genetičke genealogije moguće je pratiti kretanja plemena i naroda jer se haplogrupe ne mogu asimilirati, markeri su neistrebljivi, dok god postoje živi potomci postoje i markeri, odnosno haplogrupe. Među raznim muškim haplogrupama za nas su najzanimljivije I1, I2, R1a, R1b i E1b1b. I1 i I2 nastale su prije nekih 25 000 godina, od zajedničkog pretka, Kromanjonca. I1 su današnji Skandinavci, a I2 Dinarci. Predstavnik I1 genetike je klasični Šveđanin, visok, plav. Predstavnik I2 genetike je Dinarac, visok, crn, recimo Nino Raspudić Predstavnik I2 genetike je klasični Dinarac, visok, crn R1a je genetika koju u antropologiji možemo vezati za panonski tip čovjeka, prosječnog Čeha ili Rusa, nešto nižeg, s plavim očima. R1b su današnji zapadnjaci, potomci Kelta i Gala, najčešće crvenokosi i rumeni, dobar je primjer britanski princ Charles. E1b1b su Mediteranci, niži, tamniji ljudi. Ako majka nije isti antropološki i genetički tip kao otac, lako se može dogoditi da djete ne liči na predstavnike svoje haplogrupe (po muškoj liniji).

Slaveni su nastali stapanjem plemena, odnosno antropoloških tipova Dinarca i Panonca, odnosno haplogrupa I2 i R1a. Tamo gdje nalazimo I2 i R1a haplogupe nalazimo slavenske narode, a tamo gdje ne nalazimo te dvije haplogrupe, tamo nema ni Slavena. Kod svih Slavena, osim Hrvata, Srba i Bošnjaka dominira R1a, panonska haplogrupa, u postotku i do 50 posto, a dinarska I2 varira od 10 do 20 posto. Kod Hrvata, Srba i Bošnjaka je obrnuto, dinarska I2 doseže i do 50 posto, a R1a je zastupljena 10-20 posto. Semir kao klasični predstavnik Panonca, a Juka Dinarca. Je li tako izgledao i prvi susret Dinarca i Panonca u dalekoj prošlosti? (Foto: Youtube/screenshot) Po svemu sudeći, te su se dvije populacije susrele negdje na području današnje Rumunjske ili Ukrajine prije najmanje 10 000 godina. Drugim riječima, kad je Dinarac sreo Panonca, više se nikad nije odvajao od njega. Izgradili su savez plemena, iz njega je izrastao narod Slavena i prva civilizacija Europe.

Počeci europske civilizacije su u Lepenskom Viru, mjestu gdje Dunav presijeca Karpate i tvori najveću klisuru Europe. Tu je prije 12 000 godina bio dom prvih ljudi koji su odlučili živjeti na jednom mjestu. S vremenom se ta kultura razvila u veličanstvenu Vinčansku civilizaciju koja je prvi puta u povijesti cijelu Europu objedinila u jedinstven kulturni, politički, religijski, ekonomski i civilizacijski krug. Europska Unija 8 000 godina prije ove briselske. Genetička istraživanja pokazuju da u toj staroj Europi dominira dinarska genetika i da su Slaveni Indijanci Europe. Od 17 testiranih kostura Lepenskog vira, čak 10 pripada Dinarcu, od kojih je jedan pripadao verziji dinarske I2 koja se označava I2a1-P37. Ta verzija I2a1-P37 je predačka linija grane I2a-CTS10228, koju danas nosi oko 40 posto svih Hrvata, Srba i Bošnjaka.  Lepenski Vir –   tu je prije 12 000 godina bio dom prvih ljudi koji su odlučili živjeti na jednom mjestu (Foto: wikimedia.org) Kada je živio taj naš zajednički predak?

Genetičari do danas nisu otkrili zašto nastaju mutacije i kojom brzinom, pa stoga možemo dati samo približnu procjenu starosti neke haplogrupe. Za praoca Hrvata, Srba i Bošnjaka, odnosno nositelja  I2a-CTS10228 haplogupe procijenjuje se da je živio prije 2200 do 2500 godina. Iako nositelji dinarske I2 genetike oduvijek žive na Balkanu, danas je ovdje dominantna samo jedna verzija te haplogrupe, I2a-CTS10228. Kako je moguće da gotovo polovina Hrvata, Srba i Bošnjaka potječe od jednog čovjeka? Zašto među nama nema potomaka njegove braće, bratića, daljnjih rođaka, suplemenika? Odgovor leži u pojmu kojeg genetičari nazivaju genetički drift, odnosno usko grlo ili bottleneck. Epidemije, ratovi, genocidi odnosne brojne živote. Mnogi od njih nemaju potomke. Oni koji nemaju potomke oni svoju verziju haplogrupe I2 ne prenose i ona nestaje. Na mjestima gdje su najveći ratovi bit će najmanje verzija muških haplogrupa. Na Balkanu je počesto svega nedostajalo, ali ratova nikad.

Provala Kleta oko prve četvrtine 3. stoljeća prije nove ere bila je strašna. Ona je desetkovala lokalne nositelje raznih verzija I2, a 250 godina ratova s Rimskim carstvom i na kraju ilirski ustanak od 6. do 9. godine po Kr. ih je dokrajčio. Možemo samo zamisliti koliko su ilirsko-rimski ratovi odnijeli muškaraca, vrlo vjerojatno većinu vojno (a time i spolno) sposobnih muškaraca. Mnogi od njih bili su premladi da ostave svoje potomke. I1 i I2 nastale su prije nekih 25 000 godina, od zajedničkog pretka, Kromanjonca (Foto: thelancet.com) Oni koji su preostali ginuli su u rimskim legijama po cijelom svijetu, jer je svaka rimska provincija imala odrede dalmatinske konjice, udarne šake Rima. I kao da sve to nije bilo dovoljno, balkansko stanovništvo su od drugog stoljeća kosile epidemije – Galenova kuga, Ciprijanova, Justinijanova odnosile su stotine tisuće života.

Provale Gota, Huna, Avara, Bugara, Franaka, Mlečana, Mađara, Križara, Mongola, Turaka, Austrijanaca, Francuza, Nijemaca, kao i regrutacije u Janjičare, Mletačku mornaricu i Habsburšku vojsku, sve je to ostavilo traga na genetičkoj slici Balkana. Čovjeka nije slijepi talac svojih gena kao što tvrde pojedini fanatičniji darwinisti poput Richarda Dawkinsa. Epigenetika, mlada grana genetike otkriva da su geni kao automobil, ali je ključ u našim rukama. Naciju ne čine geni, niti jezik, nego vjera u zajedničke ideale. Prema tome, svaki čovjek se može nacionalno izjasniti onako kako se osjeća. To što ima gene karakteristične za Nijemce, ne znači da ne može sebe smatrati Mađarom, tim više ako se u Mađarskoj rodio i u njoj živi čitav život.

Međutim, svijest o zajedničkom pretku Hrvata, Srba i Bošnjaka mogao bi biti barem dobar temelj na kojem možemo graditi suživot. Ako više nismo braća, onda barem da se međusobno ne ubijamo. Jedan od osnivača i pionira genetičke genealogije, harvardski profesor Anatolij Kljosov kaže:

„Svi nosioci “dinarske haplogrupe” – i Srbi, i Hrvati, i Slovenci, i Bošnjaci, i Makedonci, i Crnogorci – svi njihovi preci bili su iz istog roda, svi su čudom preživjeli tragediju prije 4.500 godina, svi su se preporodili u dunavskoj regiji, pomažući jedan drugome. Ne treba nastavljati tragediju, to je već bilo, i to ne jednom. Kako je govorio poznati političar iz ne tako davnog vremena, dobitnik Nobelove nagrade za mir – “ja imam san”. I ja isto imam san, premda nisam dobitnik Nobelove nagrade – da balkanski narodi žive u miru i prijateljstvu. Zasad se o tome zaista može samo sanjati, ali će do toga neizostavno doći. Možda onda kada se Srbi i Hrvati, Bosanci i Slovenci udube u rezultate DNK-genealogije i shvate da imaju istu drevnu povijest, koju su nedavni događaji poprilično pokvarili. Shvate i poduzmu pozitivne mjere. A koje to mjere – neka sami razmisle.“