Fudbal i poimanje svetske istorije iz skandinavskog ugla

Piše: Ljiljana Bulajić

U momentu kada su tv-programi ovdje kod nas u Skandinaviji pokazali da nemaju preča posla, nego da gosti jutarnjeg programa debatuju o tome da li je ružnije, i manje u skladu sa tzv. dres kodom, imati na sebi dok ste na poslu u ove ljetnje dane: kačket ili šorc, Svjetsko prvenstvo u fudbalu i sve što je u vezi s njim, nametnulo se kao tema broj jedan.

Mundial 2026, obzirom da se igrao na tri sjevernoameričke destinacije: u SAD-ma, Kanadi i Meksiku, pokazao je koje organizacione potencijale može da ima ovaj, kao i svaki drugi kontinent. Naravno, ako se radi zajednički, a ne rasipajući i trošeći snage na jalove diskusije o tome kako treba na prečac srušiti sve razlike koje su vrijeme i istorija stvorili među državama koje na tom kontinentu već odavno egzistiraju.

Čak ni vijest o drastičnom porastu konzumacije teških droga u maloj Danskoj nije bila aktuelna duže od 2-3 dana. Ljudi su radije htjeli čuti vijesti vezane za ovdašnju kraljevsku familiju, i naravno za njihove kraljevske rođake iz Norveške. Odahnuli su što je ovdašnja top-vijest, bila vijest o položenoj maturi i dobijanju maturantskog kačketa koji je tako dobro stajao princezi Izabeli, jednom od četvoro djece kraljevskog para koji je na vlasti. Iako sa simpatijom, ali ne suviše glasno, popraćen je i uspjeh operacije presađivanja pluća norveškoj princezi-nasljednici Mette Marit.

Tv-serija o norveškoj kraljici Sonji i nekad mladom i vrlo dragom princu Haraldu, koji se usudio da prkosi redu i običaju, uzevši građanku Sonju za ženu jer je u nju bio zaljubljen do ušiju, kako valjda i treba da smo zaljubljeni kad se odlučujemo za tako važan životni čin, pobrala je takođe simpatije ovdašnjih tv-gledalaca. Bila je nekako tuk na utuk, kako bi se to reklo kod nas, na sve one strašnu vijesti o zdravlju Mette Marit, pa o njenom sinu iz prvog braka osuđenom za silovanje, i pogotovo njenim vezama sa već odioznim Epsteinom koji je došao glave mnogim političarima, pa je sad evo na red došla i ova, donedavno nezanimljiva dinastija na sjeveru Evrope.

Čak ni katastrofalni zemljotres u Venecueli nije svojom tragedijom pomjerio ni za milimetar ljetnji štimung. Ozbiljne analize s početka, pokrile su uobičajene konstatacije o klimatskim i drugim poremećajima kojih je ionako previše u tom dijelu svijeta. Ostaje još da se vidi šta će Trampova administracija uraditi na tom polju, nakon što je upravo predsjednik SAD-a na svom tviter-nalogu najavio veliku akciju pomoći Venecueli. Da li će se o Venecueli i dalje govoriti kao o siromašnoj zemlji, i u svim mogućim negativnim kontekstima, ostaje da se vidi.

Renesansa Afrike

Da se stvari za neke zemlje, pa i cijele kontinente, mogu u mnogo čemu mijenjati, pokazao je upravo fudbal. Njegova je zasluga što se danas može govoriti o svojevrsnoj renesansi Afrike. Možda ne o renesansi u svjetlu onog značenja tog pojma koji poznajemo iz evropske istorije s početka novog vijeka. A što je najvažnije, ovo nije nešto što je kao fenomen vidljivo samo stručnjacima, nego je već uveliko vidljivo i običnim ljudima, građanima, navijačima, a pogotovo fanovima pojedinih nacionalnih timova.

Saznanje da je komponovanje uspješne fudbalske reprezentacije prosto nemoguće bez sinova Afrike, nevažno da li one arapske ili crne Afrike, potvrđeno je upravo ovog ljeta. I to bez zadrške i okolišanja jer više je nego jasno da oni koji nisu uključili u svoje timove afričke igrače ne mogu preferirati na neki veći uspjeh. Oni jednostavno nisu prepoznali u kom pravcu na duge staze ide istorija fudbala u čitavom svijetu. Ne pomažu tu ni atraktivno i manje agresivno navijanje, te razne ofanzive šarma.

Nama sumnje da je lijepo vidjeti i čuti da je nivo agresivnosti i divljanje navijačkih hordi na kontrolisanom nivou, kao i da na stadionima u publici sjede čitave porodice sa svojom sitnom djecom, ali ne možemo i ne trebamo biti slijepi na činjenice da su se snaga i mišići, te sprinterska brzina, trajno uselili u moderni fudbal. A sve to, naravno, nude igrači sa afričkog kontinenta. I to nude u dosad neviđenom izobilju. Sve one investicije u fudbalske škole širom afričkog kontinenta, nesumnjivo da sada, kako izgleda, daju rezultate. Nesumnjivo je i da oni koji su ‘strateški’ sijali, sada žanju dobre rezultate, da parafraziramo jednu od naših, uvijek pametnih, i vremenu odgovarajućih, narodnih poslovica.

Ali kako uvijek ima onih koji ne shvataju goreispričanu poruku o neminovnosti upumpavanja nove, svježe energije koju sa sobom donose igrači Afrike, obezbjeđujući tako životne sokove ovoj staroj igri, nije zgorega pozabaviti se upravo tim i takvim nacionalnim timovima. S krajnjim ciljem da shvate, i ubuduće više prate u kom pravcu ide svjetska istorija. Ona fudbalska, kao i svaka druga.

U takve, gubitničke fudbalske nacije spadaju prije svega pripadnici nekadašnjeg ‘istočnog bloka’. Čak i onda kada su se kvalifikovali u finale tekućeg prvenstva, poput Čeha, vidjelo se da su blijedi, da nemaju šta ponuditi fudbalu, a ni publici. Kao da je mentalitet tzv. bufer zone i otpor otvaranju novim tendencijama kod ovih timova ostao trajnom kategorijom.

Iako bivša Jugoslavija nije bila u svemu dio ovog bufer sistema, odnos prema otvaranju novih tendencija u svijetu fudbala pokazuje koliko se u zemljama nasljednicama zaostaje. Da jednostavno treba vidjeti šta su drugi, iako mali kao i mi,  poput, recimo, Belgije ili Švajcarske, uradili.

Isto to, samo u nešto manjoj mjeri, važi i za skandinavske nacionalne timove.  Istina, uspjeh norveške reprezentacije, zasnovan na domaćim snagama, pokazao je da imam prostora i za drugačije puteve koji donose vrhunske rezultate.

Skandinavske zemlje nisu toliko zatvorene za nove tendencije, postoji i značajno iskustvo drugoga, mislimo na prisustvo etničkog faktora iz zemalja trećeg svijeta, ali kao da još uvijek nema one svijesti koja će taj kvantitet pretvoriti u kvalitet. Prosto rečeno, plasirati došljake u one društvene i radne djelatnosti gdje će najbolje funkcionisati i gdje će svi biti koliko-toliko zadovoljni – kako društvo, tako i oni sami. Ovako, kako je sada, u Danskoj je, recimo, fudbal neka vrsta rezervata isključivo za Dance s domorodačkim prefiksom, a samo iznimno, sistem uključuje i one koji to nisu. Nisu rođeni kao Danci Skandinavci.

Zanimljivo je da se takva zatvorenost u sebe događa u vrijeme kada je otvaranje vrata etničkim skupinama prisutno u svim drugim oblastima: na malim ekranima vidimo vrsne, kao i one manje vrsne, društvene i političke komentatore koji su konačno dobili pravo da pokažu šta znaju. O bankarskom i IT-sektoru da i ne govorimo. Tek u njima došljaci iz Kine, Tajlanda, Koreje, pokazuju koliko je važna njihova prilježnost i konkretno poznavanje ove sfere privrednog života, a o ljekarima i ostalom medicinskom osoblju da i ne govorimo, obzirom da je taj sektor pun obrazovanih i talentovanih specijalista koji potiču iz svih zemalja svijeta.

Žene dolaze

Da ne bismo svjetlost reflektora fokusirali isključivo na negativne stvari, za kraj ćemo ostaviti jednu veliku, pozitivnu stvar. A to je ulazak žena u ovaj mundijalski, uglavnom ‘muški’ fudbal. Još nije potpuno jasno da li ulaze na velika vrata, ali kao što žene sve više boje javnu sferu, u fudbalu su već uveliko osvojile sudijska mjesta, što je možda i najvažniji pomak, uz činjenicu da komentatorski i analitički sektor sve više osvajaju upravo one – žene.

U Danskoj se, gle čuda, javilo upravo jedno žensko čudo. A da to čudo bude još veće, ono je porijeklom sa naših prostora. Arnela Muminović, komentatorka DR-a, vodećeg državnog kanala, svojim poznavanjem fudbala prosto je pomela svoje muške kolege s kojima je sjedila u studiju i analizirala mečeve.

Mi koji dolazimo sa naših prostora i još uvijek imamo mnogo sentimentalnih veza s njim, nekako kao da uvijek tražimo utjehu. Kad na Mundijalu nema Srbije, Crne Gore, Makedonije, Slovenije, kad su i reprezentacija Hrvatske i reprezentacija BiH ispale iz daljnjih kvalifikacija, a nemamo ni Danaca kao alternativno navijačko rješenje jer se uopšte nisu kvalifikovali kao ni većina naših Jugovića, možemo da navijamo za Arnelu. Arnelu, koja svojim odličnim poznavanjem fudbala i analizama mečeva spašava ne samo našu žensku čast, nego je podrška i našem balkanskom identitetu.

Naravno, tu je bio i Novak Đoković, koji je igrao na Vimbldonu. Iako iz druge sportske grane, on nam je pokazao, i pokazuje još uvijek, koliko je važno izgraditi mentalitet upornosti i konzekventnosti. On nam je potvrdio još nešto, a to je da dugotrajna ofanzive šarma mora na kraju dati rezultat. Jer kako drugačije objasniti drastičnu promjenu odnosa danskih komentatora koji su odjednom puni simpatije za njega, a još koliko juče, bili su sumnjičavi i puni rezerve prema njevom nepresušnom talentu i  čeličnoj volji.

Kopenhagen, juni/juli 2026.