Dugi, Čupko i perika Šabana Šaulića

Piše: Mihailo Ješić

Ljudi koje sam sreo prvog dana u Večernjim novostima bili su Dugi i Čupko (Milutin Stanković i Milan Petrović) tada sekretar i kurir te velike redakcije. Ima tome blizu 50 godina, ali među nama od tada do danas ništa se nije promenilo. Vrlo turbulentan period druženja, sazdan od mnogo napornog rada, ali i lepih trenutaka van posla. Tu dvojicu ljudi koje zna svako ko je makar tri dana proveo u Novostima pokušaću da čitaocima predstavim sa vedrije strane, kroz mnogobrojne šale, koje se i danas prepričavaju.

Neću pričati o njihovom radu, zna se ko je to ocenjivao, imao sam privilegiju prisustvovati urnebesnim šalama koje su često pravili i na moj račun. Osamdesetih godina isticao mi je mandat dopisnika iz Užica i došao sam u redakciju na dogovor o sektoru koji ću pratiti. Pošto se to najlakše rešava u kafani, poveo sam urednike Manju Vukotića i Branka Bosića u restoran „Kosovo“ na ručak. Dobro smo jeli, oni su se vratili u redakciju, a ja ostao da platim. Račun je bio astronomski, a na moj užas konobarica mi je objasnila da je tu uračunala i račun od pre tri meseca koji nije plaćen.

Odmah sam se setio Dugog i Čupka koje sam tri meseca pre toga vodio u tu kafanu. Kad sam hteo da platim, rekli su mi da su oni platili dok sam bio u toaletu. Obradovan gestom (inače su jako retko plaćali), izašao sam, niko od osoblja nije ništa pitao. Posle tri meseca platio sam sa kamatom. Često su dolazili i u moj, tada novi, stan na Crvenom krstu, gde sam ih uvek dočekao uzičkom rakijom i pršutom. Jednom su došli ali sam ih na brzinu poslužio jer sam morao da žurim, pa sam ih „isterao“. Medjutim, osvetili su mi se sutra u redakciji.

Došao sam na posao i sačeka me nevidjeni trač. Navodno sam ja, kada su mi javili da će doći, od njih dvojice sakrio pršut tako što sam ga vezao kanapom i pustio da visi sa 20. sprata nekoliko metara ispod. A glumica Gorica Popović, komšinka sprat ispid mene, vidi pršut kako visi, pa kako je bila gladna odseče veliki komad i pojede. Ta izmišljena priča me dugo pratila. Jednom su mi dolazili poslovni partneri iz Makedonije, pa sam im organizovao pečeno prase u restoranu „Večiti mladoženja“. Nekako su to namirisali Dugi i Čupko, pa su pred kraj dosli i oni. Bili su duhoviti i svako moje društvo ih je rado primalo. Pod izgovorom da imaju gladne pse kući, pitali su me mogu li poneti kosti za njih. Rekao sam im da ponesu sve i još dve flase vina jer im se pilo, ali „da popijemo još po jednu“.

U medjuvremenu otišao im je i poslednji bus za Mirijevo. Krenuli su peške, ali su na pola puta seli da odmore i popiju jednu flašu. Medjutim, tu ih napadnu psi lutalice i oni im bace kosti da ih smire. Popiju tu, pa i onu drugu flašu vina ali tu ogladne. Po priči Dugog, u koju mi se zakleo, onda je počela žestoka otimacina sa psima oko kostiju, na kojima je bilo dosta mesa, a iz te bitke obe strane su bile okrvavljene. O stolici koju je Dugi ukrao iz kafane „Prešernova klet“ da bi u ponoćnom busu sedeo, već se pricaju bajke.

Uzeo je stolicu, ušao sa njom u prepun autobus i seo. Bio je pijan, ali kako da vrati stolicu ujutro, kad je trezan? I ostala je kod njega. Kad su u kafanu uneta dva poker aparata, pokojni Šaban Šaulić, pevač, stalno je dolazio tu da igra. U to vreme je nosio vernu periku i malo je ljudi znalo da je ćelav. Kada je u jednom trenutku Šaban dobio „poker“ i veliku sumu novca, Dugi je pritrčao, poljubio ga i nehotice povukao za kosu.

Perika mu je ostala u ruci  a svi gosti bili su zaprepašćeni Šabanovim izgledom, a i on što su ga takvog videli. Udario je Dugom šamar i otišao. Vratio se posle pola sata, izvinuo se Dugom, platio kafani piće i od tada ne nosi periku. Čupko je u to vreme pio, bilo mu je svejedno da li je pivo, rakija ili nesto treće. Najviše je voleo ono čega ima najviše. Kad je meni otac jednom poslao 100 litara rakije u balonima od po 20 litara da mu je prodam, Čupko je bio presrećan.

Ponudio se da on reklamira robu po redakciji, uz uslov da mu dam ključ da ode do stana da je pretače. Posao je završen za nekoliko dana, otislo je svih 100 litara, ali je para bilo samo za 80. Ostatak od 20 litara je pravdao rasturom, a ja sam znao šta je. Jednom prilikoim sam išao za Smederevo na neku priredbu, ali nije bilo službenih kola. Znao sam da vozim, ali nisam imao dozvolu, a morao sam povesti i pevačicu Vendi na tu priredbu.

Čupko je rešio stvar, uzeo je kola od kolege Boška Matijevića i krenuli smo. Vozim ja, polupijan, bez dozvole, sa Vendi koja me svo vreme golica (škakljiv sam). Kod Grocke kola stadoše i ni makac. Izadjemo, pogledam, nema ni goriva ni ulja, a pumpe nigde. Ćupko, koji je bio sa nama, reče da Vendi i ja odemo stopom, a on će sakriti kola i doći. Tako i bude, dodje Čupko, sredio stvari, svi zadovoljni. Uveče nas domaćini vraćaju za Beograd i mi usput svratio da vidimo ostavljena kola, koja je Čupko tako dobro sakrio da na njima nije bilo točkova, ostao samo go skelet.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *