Tri i po decenije od smrti Milana Milišića
Milan Milišić, po mojem skromnom znanju, najveći pjesnik Dubrovnika poslije Drugog velikog rata. Dubrovački Srbin, prva je žrtva građanskog rata u Jugoslaviji, u rodnom Dubrovniku.
Njegovu knjigu „Dubrovačka zrcala“ čine tekstovi koje je pisao od 1977. do 1990. godine, a posebno sam izdvojio jedan Adio, Ivo koji je uz njega potpisao i legendarni dubrovački novinar Vedran Benić.
Bila je milina živjeti u doba Iva Labaša, oriđinala i zabavljača!
Izdvojiću samo par rečenica iz knjige „Dubrovačka zrcala“, iz priče Adio, Ivo koautora Milišića i Benića.
„Zamuknuo je kreštavi glas što se tolikima činio neprolaznim kao mladost. Nestalo je tijelo što ga je nosilo kao luda i kao svetac. Adio, Ivo.
Na svojoj je smrti radio predano, temeljito. Kao da ga je ona jedino i zanimala sve vrijeme. Ovdje mu je bilo toliko kisika da je jedva stizao disati, A život ljudski traje (samo) dok….. nabrojiš jedan.
Kao maskeron stajao je u zidovima dok se nije potpuno stopio s njima, dok se nije potpuno ugradio u svoj grad od ljepote i prokletstva. Predstavljao jest, ali nikad istinski nije prestao biti.
Posljednjih mjeseci izlazio je tek pred ponoć, prolazio Dubrovnikom kao Menhetenom, sve je oko njega lebdilo, doimao se kao nevjerojatna mješavina uzvišenog i smiješnog.“
24. jula 1980. ako se ne varam, Dubrovnik se oprostio od njega na gradskom groblju Boninovo. Vjerujem da će budućnost pokazati da je uz sprovod Iva Vojnovića posljednji ispraćaj Iva Labaša, najveći koji je Dubrovnik imao. Prvi put i jedini, vidio sam ljude da su se na sprovodu smijali, diveći se vjerujem njegovim podvizima i avanturama. Njegovoj jedinstvenoj pojavi, govoru, hodu…
Teče 35 ta godina od smrti velikog poete Milana Milišića i 46. godina od odlaska najvećeg oriđinala, čovjeka od škerca, satire i humora našeg vremena.
Takvih ljudi, običaja i života više nema. Sad su u glavnim ulogama oni što mrze, lažu, otimaju. Ksenofobi, klerofašisti, revizionisti povijesti.
Kojima su čak i sportska takmičenja odličan poligon za ispoljavanje najnižih strasti. Sve (me) podsjeća na devedesete.
Tekst: Vasko Vukoje
