Prvi Srbin doktor prava, plemić i dobrotvor
Karakteristika istorijskog usuda Srba, ako se to tako može reći, jest da su mnogi znameniti ljudi ovoga naroda većinu svog života proveli u tuđini. Druga karakteristika je da su ti ljudi uglavnom bili, svatko na svoj način i veliki dobrotvori. Vuk Stefanović Karadžić, Nikola Tesla, Mihajlo Pupin, Milutin Milanković, Ilija Kolarac, Vladimir Matijević, Miša Anastasijević i mnogi drugi. Jedan od takvih ljudi je i Sava Popović Tekelija, koji je rođen u rumunjskom gradu Aradu, 1761. godine i koji je bio prvi čovjek srpskog porijekla koji je postao, još u 18. vijeku, doktor nauka.
Taj doktorat koji je Tekelija obranio u 25. godini, napisan je na latinskom jeziku i nosio je naslov „O uzroku i cilju postojanja države“. U njemu je Tekelija na filozofski način otvorio čudesna pitanja: o odnosu pojedinca i društva, o raspodjeli nacionalnog bogatstva i položaja različitih društvenih slojeva, kao i o ulozi države i njenom odnosu prema bogatima i siromašnima.
Tekelija je zaista govorio barem sedam jezika i posjedovao je enciklopedistički nivo znanja, svojstven najobrazovanijim ljudima tadašnje Evrope. Postao je prvi Srbin koji je doktorirao pravo i prvi ugarski državljanin s ovim zvanjem, a da, pri tom, nije bio profesor univerziteta. I u Rumunjskoj i u Mađarskoj obavljao je visoke carske administrativne poslove, ali njegova glavna misao u to vrijeme bilo je oslobađanje porobljenih srpskih teritorija od Turaka. Želio se pridružiti Prvom srpskom ustanku 1804., te se dopisivao s prvim srpskim ministrom prosvjete, Dositejem Obradovićem, primarno smatrajući da je znanje glavno srpsko oružje prema prosperitetu i boljoj budućnosti.
Šire gledano, zalagao se za ujedinjenje južnih Slavena i bio je u kontaktu s Ljudevitom Gajom. Na poziv grofa Janka Draškovića Tekelija za „Teatar Ilirski“ priložio 1.000 srebrnih forinti, što je tada bio pozamašan novac. Kada je Napoleon osvojio Hrvatsku i Dalmaciju, napisao mu je Tekelija pismo predlažući mu da bi ujedinjena Hrvatska i Dalmacija također trebale nositi naziv Ilirija. Da li je Napoleon poslušao Tekeliju ne znamo, ali Hrvatska i Dalmacija pod njegovom upravom zaista su se zvale Ilirija. U stvari, Tekelija se nikada nije želio baviti politikom i zamorna su mu bila natezanja različitih struja, kako među Austrijancima i Ugarima, tako i među Srbima.
Kako je sa titulom grofa imao u Aradu prostrano imanje, te je bio i spretan trgovac, a nije imao djece, Tekelija je prvo odlučio osnovati fond za školovanje siromašne, ali nadarene djece iz srpske zajednice u Aradu. U međuvremenu je preživio koleru i mnoge poslovne nedaće, ali je uspio pomoći Vuku Karadžiću da štampa „Srpski rječnik“, iako se s njegovom jezičnom reformom nije slagao. Dao je sto forinti u srebru za „Gramatiku“ Milovana Vidakovića i pomogao da se otkupi rukopis i štampa druga knjiga „Stihotvorenija“ Lukijana Mušickog. U Beču je 1838. osnovao fondaciju za školovanje sinova graničarskih srpskih oficira Vojne krajine, a pomagao je i prvim gimnazijama u Sremskim Karlovcima i Novom Sadu.
Najznačajnije dobrotvorno djelo Save Popovića Tekelije je „Tekelijanum“, fond za potporu Matice srpske, prvo sa sjedištem u Budimpešti a kasnije, sredinom 19. vijeka u Novom Sadu, kao najznačajnije srpske kulturne institucije u Ugarskoj tog doba i stožerne institucije srpske kulture uopće. Ovom fondu Tekelija je zaviještao svu svoju imovinu, a poslije njegove smrti, 7. oktobra 1842. iz porodične kuće u Aradu, u Maticu srpsku prenijeta je Tekelijina pokretna imovina: bogata biblioteka od oko deset hiljada knjiga, dokumenti i pisma. Tekelijino zaviještanje predstavlja prekretnicu među srpskim dobrotvorima koji su do tada darivali pojedince. Tekelija je bio prvi koji je darivao jednu instituciju s ciljem razvoja i oblikovanja srpske inteligencije u Ugarskoj, jer je čvrsto vjerovao da je znanje najznačajnija pokretačka narodna snaga.
