Vizionar i dobrotvor Mato Gracić

Ako danas prošetate dubrovačkim ulicama i upitate ono malo preostalih Dubrovčana što im najviše nedostaje iz 20. stoljeća, odgovor je gotovo uvijek jednoglasan: stari žuti tramvaj. Tokom šest decenija od 1910. do 1970. ovo prevozno sredstvo nije bilo samo način kretanja, već bilo grada koji se budio u modernost. Ipak, iza tračnica i električnih vodova stajao je um koji je shvatio da turizam ne može postojati bez logistike: dr. Mato Gracić.

​

​Početkom 20. stoljeća Dubrovnik je patio od geografske i ekonomske nepovezanosti. S jedne strane nalazila se Luka Gruž, gdje su pristajali moderni parobrodi puni robe i prvih međunarodnih turista. S druge strane, nekoliko kilometara dalje, nalazila se Povijesna jezgra (Pile), povijesno srce i sjedište luksuznog Hotela Imperial.

​Pevoz između ova dva dijela Dubrovnika odvijao se kočijama koje su bile spore, skupe i nedovoljne za broj turista koji je grad počeo primati. Dubrovnik je imao hotele (zahvaljujući Imperialu) i dolaske (zahvaljujući luci), ali mu je nedostajala arterija koja bi povezala ta dva vitalna organa.

​

​Dok je Beč raspravljao o birokraciji, dubrovačka elita odlučila je preuzeti stvar u svoje ruke. Godine 1905. osnovan je „Odbor za gradnju električnog tramvaja“. Iako je formalno predsjedao barun Luko Bona, financijski i strateški pokretač bio je Mato Gracić.

​

Gracić, advokat i brodovlasnički magnat, donio je nešto vrednije od samog entuzijazma: kapital i poslovnu strategiju. Za razliku od druge carske infrastrukture koju je financirala austrijska država, Gracić je promicao ideju da tramvaj mora biti dioničko društvo s domaćim kapitalom. Sam je postao jedan od najvećih dioničara, uvjeravajući druge imućne obitelji da tramvaj nije trošak, već nužna investicija za podizanje vrijednosti njihovih vlastitih nekretnina i poslova.

​Za Gracića tramvaj nije bio urbani hir, već završni dio njegove poslovne slagalice. Njegova vizija stvorila je vertikalni turistički ekosustav, nešto vrlo napredno za to doba.

​Turisti su stizali brodovima Dubrovačke plovidbe (čiji je Gracić bio ključni dioničar) u luku Gruž. ​Prevoz: Ukrcavali su se u novi električni tramvaj (financiran od strane Gracića) koji ih je brzo i moderno prevozio prema Gradu.

Tramvaj je imao svoju posljednju stanicu na Pilama, tačno ispred vrata Hotela Imperial (gdje je Gracić bio glavni investitor) i samo nekoliko metara od njegove vlastite rezidencije koju danas zovu Palača Pucić, ex zgrada Atlasa.

​22. decembra 1910.: Prva vožnja

​Nakon godina planiranja i gradnje, tramvaj je svečano pušten u promet 22. 12,1910. godine. Bio je to društveni događaj bez presedana. Vagoni, obojeni u karakterističnu žuto-narančastu boju, počeli su voziti povezujući Gruž s Pilama (Linija 1), a kasnije i s uvalom Lapad (Linija 2).

​Za Dubrovčane tramvaj je bio statusni simbol: grad više nije bio srednjovjekovni relikt, već moderna evropska metropola s električnim prevozom.

​Tramvaj je vozio neprekidno, preživjevši dva svjetska rata i nekoliko promjena režima. Međutim, sudbina Mata Gracića i njegove kreacije činila se isprepletenom u tragediji. Gracić je umro proganjan 1944., a njegov tramvaj dočekao je svoj kraj tri desetljeća kasnije.

​Dana 7. ožujka 1970., tragična nesreća u kojoj je tramvaj iskočio iz tračnica (pao u park na Pilama i uzrokovao jednu smrtnu žrtvu) bila je izgovor koji su tadašnje vlasti trebale da ga ukinu, smatrajući ga zastarjelim u usporedbi s usponom dizelskih autobusa.

O Matu Graciću, rijetko ili nikako se ne piše ili govori. On je bio vizionar i dobrotvor rodnog grada, možemo ga tako zvati iako je rođen na Mljetu, bio je čovjek daleko ispred svog vremena.

Ovi koji su danas, kako to s tugom uvijek napišem, okupirali nekadašnji svjetionik civilizacije, bježe od pametnih i školovanih ljudi kao miševi pred mačkama.

A bježe naravno i od Dubrovčana koji su se javno deklarisali Srbima, makar bili i katolici, kao i većina Dubrovčana tog vremena.

Kada mi je stariji prijatelj, kolega i učitelj, najstariji dubrovački prognanik devedesetih, advokat Miljenko Reljić, već u dubokoj starosti pripovijedao o njegovom nonu Matu Graciću, bilo mi je jasno da gospar Miljenko, sigurno najpoznatiji DBK advokat poslije II svjetskog rata, nije slučajno protjeran iz rodnog grada, jer jednostavno, mnogo je znao. Ponosan sam na prijateljstvo s njegovom kćeri Vani, koja dijeli

sudbinu pranona i oca.

I bio je direktan potomak Mata Gracića, čovjeka kojeg bi se svaki grad na svijetu s ponosom sjećao.

Mi, stariji Dubrovčani, od kojih ogromna većina živi  daleko od rodnog grada, pamtimo i znamo velikane koji su životom i djelom od Dubrovnika napravili svjetsku pozornicu muzike, književnosti i kulture, među kojima počasno mjesto pripada gosparu Graciću, vizionaru i osnivaču legendarnog Tramvaja, koji živi u nama dok živimo.

Ne mogu današnji okupatori Dubrovnika da nam oduzmu ono što oni nikad nisu imali niti imaju, sjećanje!